Emina Žuna: 24. mart – Dan prava na istinu

 Emina Žuna
Autor 24.3.2020. u 10:32

Emina Žuna: 24. mart – Dan prava na istinu

Mogli bismo reći da su na djelu dva suprotstavljena procesa – iako se godinama otkrilo i sudski dokazalo sve više zločina čiji su počinitelji dobili ime i prezime te bivali osuđeni, a u masovnim grobnicama pronašle i identifikovale  žrtve koje su dostojanstveno sahranjenje, opet se činjenice o ratu  stalno mijenjaju, zamagljuju i relativiziraju konstantnim revizijama i suprotstavljanjem nacionalističkih narativa

Piše: Emina Žuna 

Skoro svaki dan je  ”dan nečega”, a zna se desiti i da se isti dan obilježava više stvari. Tako osim poznatijih obljetnica imamo i one manje poznate, često i neobične, poput: Dana tehnologije/naučne fantastike/palačinaka/rijetkih bolesti/astronauta/dijaloga/bicikla i sl. Iako je mart najpoznatiji po međunarodnom Danu žena i u njemu je skoro svaki dan – dan nečega, onaj na koji ovim putem želim skrenuti pažnju je 24. mart  – Međunarodni dan prava na istinu. Ovaj datum u kontekstu BiH zadobija svoje pravo značenje i zaslužuje da ga što glasnije obilježimo svake godine. Ustanovljen 2010. od UN-a, podrazumijeva svijest o grubom kršenju ljudskih prava usljed skrivanja istine o zločinima te narušavanju dostojanstva žrtava koje se time čini. Ovim Danom se podvlači da svi rođaci i potomci žrtava imaju pravo da znaju šta se desilo njihovim najmilijim, i to u najmanje pojedinosti – ko snosi odgovornost i u kojoj mjeri.

Šire gledano, ovim se nastoji žrtvama olakšati priznanjem gubitka i patnje koje su preživjeli, što u konačnici vodi oprostu. Po svemu čemu svjedočimo u današnjoj BiH i regiji, daleko smo od ovoga procesa koliko je moguće i žrtvama se češće dodaje so na ranu, nego što im se nastoji olakšati. Negiranje žrtava, sa svim implikacijama koje ono podrazumijeva, predstavlja dnevnopolitičku svakodnevnicu. Mogli bismo reći da su na djelu dva suprotstavljena procesa – iako se godinama otkrilo i sudski dokazalo sve više zločina čiji su počinitelji dobili ime i prezime te bivali osuđeni, a u masovnim grobnicama pronašle i identifikovale žrtve koje su dostojanstveno sahranjenje, opet se činjenice o ratu stalno mijenjaju, zamagljuju i relativiziraju konstantnim revizijama i suprotstavljanjem nacionalističkih narativa. Osim istinitih i provjerljivih činjenica, sve više smo izloženi različitim konstruktima i interpretacijama koje negiraju i vrijeđaju žrtve.

Dakle, obzirom da vladajuće nacionalističke politike uglavnom ne idu na ruku žrtvama (ni ”svojim”, a kamoli ”njihovim”), ono što im u takvoj situaciji čuva i vraća dostojanstvo jesu sudske presude, određene ”simboličke pravde”, ali i pojedinci koji u javnosti govore o žrtvama i odaju im priznanje. To se čini kroz umjetnost, film, književnost, novinarstvo, aktivizam… U BiH i regiji ima ljudi koji su, iako u svojoj sredini u manjini, na strani žrtava i ne boje se to javno reći, a u ovakvim situacijama najčešće je akcent na pojedincu, da ne kažem heroju. Njega je lako izdvojiti iz mase i proglasiti svjetionikom.

I sam 24. mart je ustoličen upravo kao sjećanje na pojedinca, i to El Salvadorskog nadbiskupa Óscara Arnulfo Romera koji je govorio protiv strahovlade u vlastitoj zemlji. Zbog toga je ubijen na današnji dan 1980., iste godine kao i John Lennon iako njegova smrt nije ni približno globalno tragično odjeknula. Bilo je to vrijeme Hladnog rata i početak dvanaestogodišnjeg građanskog rata u El Salvadoru. Romero je kritikovao vladu i njene veze sa SAD, bio na strani siromašnih i obespravljenih te posjedovao marksističke poglede što je bilo nespojivo sa režimom i njegovim položajem unutar Crkve. Ubijen je dok je služio misu što je dobilo poseban simbolički značaj pa je u narodu ustoličen kao mučenik, puno prije nego što ga je papa Franjo, 2018. godine, proglasio svetim. Njegov ubica nikad nije pronađen.

Nazivali ih svecima unutar religijskog diskursa, herojima unutar ratnog ili nekog drugog, ili naprosto ”nezavisnim intelektualcima”, novinarima…, nama trebaju ovakvi pojedinci. I bez obzira na tehnološki napredak u kojem danas živimo, nije se to puno promijenilo od početaka civilizacije. Na stranu sada što u svakom žitu ima kukolja, pa su se i neki od tih ”heroja” javnoj kritici izlagali zbog nekih sopstvenih interesa ili promocija, uvijek su postojali i hrabri i beskompromisni pojedinci kojima je jedini motiv bila upravo istina te pravo na nju!

Mislim da ih imamo i danas u regiji i BiH i da su njihovi najbolji predstavnici Feralovci i Drago Bojić… Bilo ih je i tokom rata i danas svi znamo za Srđana Aleksić, iako mislim da je bilo još srđana samo za njih ne znamo jer njihov heroizam nažalost nikad nije postao javan.

U El Salvadoru je rat završio godine kada je u BiH počeo – 1992. i odnio je 75 000 žrtava. Ne znam u kojoj mjeri su tamo žrtve ostvarile pravo na istinu i povratile dostojanstvo koje im je bilo oduzeto, ali kod nas je to proces koji traje i koji mnogi preživjeli neće dočekati. Barem ne u onom obliku koji zaslužuju. Srebreničke majke su savršen primjer i većini je život bio posvećen traganju za istinom i pravdom. Jedna od najpoznatiji bila je Hatidža Mehmedović, žena koja je umrla ”od duge i teške bolesti” 2018. god. i koja je u Srebrenici izgubila muža Abdulaha i sinove Azmira i Almira. O njoj je bh. pjesnik Mile Stojić napisao pjesmu objavljenu u zbirci, simboličkog naziva, ”Himna poraženih”. U njoj imaju stihovi:

 Hatidža govori:

“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’ 

Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga.”

Mislim da se prisjećanjem Hatidže i njene borbe i svakog 24. marta, možemo suprotstavljati konačnom porazu.

 Emina Žuna
Autor 24.3.2020. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija