Emir Suljagić: Nismo i nećemo ginuti za Mustafu Cerića

Autor 11.5.2011. u 07:48

Emir Suljagić: Nismo i nećemo ginuti za Mustafu Cerića

Vjeronauka nije ukinuta, niti postoji plan da bude ukinuta. To što vjerske zajednice sude na temelju tobožnjih namjera – koje one znaju bolje od onog ili one kojima namjere pripisuju – a ne djela, govori mnogo više o njima, nego o temi debate. Vjeronauka samo ne ulazi u prosjek, dakle, još je u školi, još se ocjenjuje i još se ocjenjuje brojčano. Dva su razloga što to, naprosto, mora biti tako.

Prvi je što sadašnja praksa diskriminira one učenike koji ne pohađaju vjeronauku. I pored tog što sam u posljednje vrijeme vrlo često u dilemi da li uopšte govorim bosanski i po cijenu da se ponavljam: naša djeca ne mogu pred našim zakonima biti u neravnopravnom položaju, ne mogu biti jednaka i jednakija.

Drugi je razlog što država u ovom trenutku naprosto nema novaca da uvodi alternativni predmet. Da su vjerske zajednice bile zainteresovane za uvođenje vjeronauke bona fide, država i vjerske zajednice bi prije osam godina mnogo preciznije definirale uslove pod kojima se vjeronauka održava u školama. Stvari sada stoje tako da vjerske zajednice imaju sva prava, a država sve obaveze. Država plaća vjeroučitelje – u Kantonu Sarajevo to je blizu 2,3 miliona maraka godišnje – i investira javnu infrastrukturu; vjerske zajednice definišu nastavne planove, određuju sadržaj udžbenika i određuju potrebne kvalifikacije za vjeroučitelja/icu. To je neodrživo.

Stoga, vjerske zajednice ovu odluku treba da shvate kao poziv da još jednom, u interesu svih – jer, dio vjerskih zajednica ne uviđa koliko i kako su se stvari u ovoj zemlji promijenile u protekle četiri godine – razgovaramo o tome kakvu vjeronauku želimo, pod kojim uslovima i sa kojim tačno definisanim ishodima.

Kada me vjerske zajednice optužuju da sam odluku donio bez konsultacija i debate, imam dva pitanja.
Kakva je to debata vođena kada je vjeronauka uvođena u škole?

Ultimativni jezik zajedničkog pisma Islamske zajednice i Katoličke crkve pokazuje da vjerske zajednice državu doživljavaju kao servis za ispunjavanje njihovih želja. Možda se, zapravo, tu razlikujemo: državu vidim kao mehanizam zaštite javnog interesa i poreskog obveznika i ne mogu me impresionirati mantija, kuta ili džube u onoj mjeri u kojoj bilo kome neću dopustiti da od vjeronauke napravi poligon za obračun sa zamišljenim ideološkim protivnicima. Dok obavljam posao koji obavljam, nemam obavezu da polažem račun nijednom vjerskom autoritetu. Štaviše, predstavljam političku vlast, u jednoj mjeri i u jednom dijelu ove zemlje, i kao takav polažem račun samo narodu. I narod će za tri i po godine reći šta misli, između ostalog i o ovoj odluci. Tako, naime, funkcioniše demokratija.

I drugo, zar stvarno trebaju konsultacije s bilo kim ako je u pitanju, a jeste, očigledna diskriminacija djece?

Dakle, instrukcija kojom se školama nalaže da vjeronauka ne ulazi u prosjek, ostat će na snazi. U međuvremenu, želim još jednom pozvati vjerske zajednice da preciznije definišemo uslove pod kojima će se vjeronauka održavati i pravednije podijelimo teret, prava i obaveze. Na ultimatume neću odgovarati. Vjerske zajednice u meni mogu imati sagovornika, nikako poslušnika.

Na koncu, ne pristajem da genocid, odnosno domovinski rat bude argument u debati o obrazovanju. Ali, pošto je Mustafa Cerić kao argument upotrijebio Kovače i one koji su svoje živote položili za odbranu države, moram i na to odgovoriti. Logika Mustafe Cerića glasi otprilike ovako: Bošnjaci su ginuli za vjeronauku; vjeronauka to sam ja; ergo, Bošnjaci su ginuli za mene.

Siguran sam, za razliku od Mustafe Cerića, da oni koji su svoje živote izgubili braneći ovu zemlju nisu na umu imali vjeronauku u školama: Bosanci su u proteklom ratu ginuli da ne bi bili poniženi i ubijeni. Ginuli su braneći svoju djecu, familije, kuću i u krajnjoj liniji za vrijednosti koje su podržali u martu 1992. godine, kada su na referendumu glasali za jedinstvenu, cjelovitu, nedjeljivu i – sekularnu državu. Da ponovim: državu. Za ovu državu nisu ginuli i borili se samo muslimani, nego i Hrvati, Srbi, Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci ateisti, i svi ostali koji su smatrali da je suprotstavljanje ubijanju i progonu drugog i drugačijeg vrijedno sopstvenog života.

Ne znam odakle Mustafi Ceriću pravo da trinaestoro mrtvih Suljagića – neke sam svojim rukama iskopao iz grobnica, neke pokopao, neke spustio, neke tek treba da spustim u mezar – upotrijebi protiv mene u debati o vjeronauci u školama. Ali, na ljudskom nivou sam malo kad bio poražen kao kada sam pročitao tu njegovu izjavu. Jer, ako nešto znam pouzdano, onda znam da nijedno od njih nije ni ubijeno ni poginulo za zemlju u kojoj Mustafa Cerić njihovim simboličkim kostima može gađati mene. U raspravi o vjeronauci.

Oslobođenje

Autor 11.5.2011. u 07:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija