ENES KARIĆ: KAMEN, KAMENJE

tačno.net
Autor 7.1.2013. u 11:32

ENES KARIĆ: KAMEN,  KAMENJE

 

Odnos prema kamenu i kamenju u svetim knjigama i tekstovima semitskog monoteističkog ili jednobožačkog vjerskog izvorišta, napose Kur’āna,  saodređen je dugom poviješću semitskog politeizma ili paganskog mnogoboštva.

 

Piše: Enes Karić

Jevreji, Ajsori, Amarićani, Aramejci, Akađani, Arapi i drugi semitski narodi imali su dugu politeističku i idolopoklonsku povijest. Prasemitsko i semitsko idolopoklonstvo i mnogoboštvo uglavnom se rasplitalo oko različitih “kultova kamena“. Ismā‘íl Haqqí Burúsawí (Ruhu l-bayān, I, 81) tvrdi da je  “većina kipova bila od kamenja“ (aksaru l-asnami kane mina l-hidžāreti).  Semiti su živjeli uz tri nepregledna prostranstva, prvo,      prostranstvo mora (Sredozemno more,   Indijski okean, te potom Atlantski okean), zatim dvaju plodnih polja i žitnica (oko rijeka Nila u Egiptu, te Eufrata i Tigrisa u Iraku), te uz velika prostranstava kamena (stjenovitih planina i pustinja).

Kamen je impresionirao idolopoklonske i paganske Semite prije svega svojom rasprostranjenošću i čvrstinom, tvrdoćom. Al-Isfahāní u svome rječniku Kur’āna (Mufradāt, 107) ukazuje na to da Kur’ānska riječ kamen (hadžer) sadrži intenciju, odnosno značenje tvrdoće, al-Isfahāní   daje ovakvu definiciju kamena (hadžer): to je  “poznata tvrda tvar/supstanca“ (al-hadžeru:  al-džewharu as-salbu al-ma‘rúfu). On još  dodaje da su u arapskom jeziku riječi ahdžār   i hidžārah   oblici množine od riječi hadžer.

K tome, kamen je u dugim epohama drevnog svijeta bio glavno građevinsko sredstvo, napose u   velikih državnim ostvarenjima kao što su drevni Babilon, Akadsko carstvo, Asirsko carstvo, Egipat, Perzijsko carstvo itd.,    praktički, sva  “drevna čuda staroga svijeta“  bila su uveliko u pradomovini Semita ili u njihovim bliskom susjedstvu (Piramide u Kairu, Semiramidini vrtovi u Babilonu, Svjetionik u Aleksandriji, Hram u Efesu…), i sva su ova zdanja bila sazdana od kamena. Semiti su imali slavne neimare koji su u kamenu oblikovali geometrijska  tijela: Loptu, piramidu, kocku, kupu, kvadar, valjak, prizmu, itd. Babilonska matematika i geometrija dvije su slavne etape semitske apstrakcije. (Drevni monoteisti su smatrali da ukrašavanje stambenih prostora geometrijskim tijelima: loptom, piramidom, kockom, valjkom… ne predstavlja idolatriju, jer   ne radi se o preinačavanju kamena,  ili drugih tvari/materijala, u ljudske ili životinjske likove.)

I otuda se uočava veliko oduševljenje islamske naučne renesanse u vrijeme Abbasijskog carstva spram matematike, geometrije i sličnih  “apstraktnih“ nauka. Praktički, kasniji razvoji kaligrafije u islamu baštine naglašeno  “odsustvo prikazivanja lika“, te se ohrabruje posezanje za npr. floralnim i geometrijskim elementima u dekoraciji prostora.

Osim rasprostranjenosti kamena, Semite je, kako smo već ukratko naveli,  impresionirala i čvrstina/tvrdoća i    “neprolaznost“ kamena. Na ovo, u drukčijem kontektu, ukazuje i   Annemarie Schimmel (u  knjizi Islam, State University of New York Press, New York, 1992., p. 7),  tvrdi da su “…pećine i (kao što je to bilo uobičajeno za Semite) kamenje smatrani svetim i da su ispunjeni  blagoslovnom moći, barakah…“ Faraonske i druge grobnice Staroga Svijeta građene su od kamena i politeistički pagani su ih obilazili kao  “kuće vječnosti“. Paganski hramova drevnog svijeta prevalentno su bili građeni u kamenu. K tome,  u posvemašnjoj rasprostranjenosti kamena diljem kopnenih dijelova planete Zemlje, kao i u prevalentno kamenitim slojevima na kojima počivaju mora i okeani, te u korištenju    raznolikih vrsta  “dragog kamenja“ – u svemu ovome  nalaze se glavni razlozi semitskog (i općenito drevnog čovjekovog) oduševljenja kamenom, te povezivanja kamenja kao čvrste tvari sa vječnim trajanjem.

Odatle samo neki od razloga da semitski (i općenito drevni) politeizam i paganstvo preobražavaju  kamen  u različite vrste kipova, idola, kumira, te takvim magijskim komuniciranjem sa kamenom posreduju prolaznog ovozemnog čovjeka i neprolaznu vječnost.

Politeističke tradicije Semita koje su dale kipove od kamena, kamene idole, kumire i kamena svetilišta – umnogome su utjecale na to da je opći odnos prema kamenu i kamenju u Kur’ānu (kao knjizi koja beskompromisno promovira monoteizam)  – izrazito negativan. Na slična mjesta takvog “neodobravanja“ kamena i kamenja nailazimo i u Bibliji.

Kamenje (hidžareh)  ili kamen  (hadžer)  u Kur’ānu se spominju na dvanaest mjesta u razuđenim kontekstima, ali gotovo uvijek u kontekstu moralne osude klanjanja kipovima, idolima, kumirima, statuama. Također, mnogo je komentatora Kur’āna koji smatraju zlato i srebro (oboje se spominje u Kur’ānu) “vrstama kamenja“, a na stranicama ove svete knjige oštro se zabranjuje  “gomilanje zlata i srebra“ (yaknizune z-zehebe wa l-fiddate…). Usp. npr. devetu suru at-Tewbeh (IX:34) u kojoj se još  i oštro prijeti onima koji tako nagomilano   drago kamenje, to jest   zlato i srebro   “ne dijele na Božijem Putu“ (lā yunfiqúnehā fí sebíli llāh).

Ipak, nekoliko je motiva na koje se Kur’ānski spomen kamenja usredotočuje, a četiri su glavna:

1)Kamenje i ljudi kao “gorivo Pakla“;

2) Usporedba kamenja i ljudskih srdaca;

3) Božije  čudo intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje   izvor vode;  i

4) Kamenje kao sredstvo Božije kazne na Ovom Svijetu.

 

Kamenje i ljudi kao gorivo Pakla. Ako se Kur’ān čita   redoslijedom svoje knjiške ustrojenosti, uočava se da prvi spomen kamenja dolazi relativno brzo, druga sura (al-Baqarah, II:24) nudi jedan  strašni  prizor Pakla ili Džehennema: Fa t-taqu n-nara l-lati waquduha an-nasu wa l-hidžarah!   (“…Čuvajte se Vatre [Pakla]! Gorivo njeno ljudi su i kamenje…“).

Sura at-Tahrím (LXVI:6) je u ovom pogledu izravno upozorenje samim vjernicima: “O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje od Vatre, čije gorivo biće ljudi i kamenje.“

Dakako, ovaj strašni spomen  “ljudi i kamenja“ kao goriva u Paklu  ima    svoje objašnjenje i svoj kontekst. Prethodni, to jest  23. stavak  sure (al-Baqarah) izravno je upućen politeistima, taj redak predmnijeva da je Kur’ān  “Božija Riječ“, a ako politeisti sumnjaju u to, onda neka oni donesu makar “jedno poglavlje nalik poglavljima Kur’āna“ (fatu bi suratin min mislihi), neka u tu svrhu pozovu upomoć i “svjedoke svoje“ (wa du šuhadaakum).  “Svjedoci politeista“ ili   “jemci mnogobožaca“ su, naravno, njihovi kameni kumiri,   kameni kipovi, idoli, itd.

U Kur’ānskom predočavanju (i uzvišenom “imaginariju“ ove Knjige) na ovom je mjestu  prisutan snažan sarkazam, naime, budući da kameni kipovi sami sobom ne mogu svjedočiti, niti uopće govoriti, ljude se implicitno pita:  “Kako to da se klanjate onome što vam ne može (po)svjedočiti?!“,  te se, potom, iznosi  strašna prijetnja Paklom u kojem su  “gorivo ljudi i kamenje“, to jest, politeisti i njihovi kameni idoli.  Naravno, uvijek postoji beskrajna Božanska milost koja prašta i može oprostiti ljudima ovu strašnu kaznu.

Na pitanje kako to da u Paklu (Džehennemu) mogu biti ljudi i kamenje, az-Zamahšarí (I:133) daje sljedeći odgovor:

“Li annahum qaranú bihā anfusahum fi d-dunyā hajsu nahatúhā asnaman wa dža‘lúhā li llāhi andadan…“

“[Ljudi su sa kamenjem gorivo Pakla] jer su se ljudi [pagani] na Ovom Svijetu poistovjećivali s kamenjem, klesali su iz njih kipove i smatrali ih takmacima Bogu.“

I az-Zamahšarí, kao i brojni drugi komentatori Kur’āna, navode Kur’ānsku prijetnju ljudima (al-Anbiyā, XXI:98):

Innakum wa mā ta‘budúna min dúni llāhi hasabu džahannam…

“I vi [ljudi] i ono čemu vi mimo Boga robujete, gorivo džehennemsko [tj. gorivo u Paklu] ste!“

Ovim se ukazuje da je monoteistički glas Kur’āna zapravo, osnova i potka te knjige. Taj se jednobožački glas neprestano razglašava, podupire se čak i ovako strašnim prijetnjama čovječanstvu. Razlog tome je  u nekoj vrsti aksioma Kur’āna: da je čovječanstvo koje vjeruje u kipove, idole, kumire (ili u svoje nazore kao kipove, u svoje ideologije kao kumire)  jedno neslobodno čovječanstvo. Predanost jednome i jedinome Bogu je istinska sloboda, upravo to zagovara Kur’ān.

Na ovom mjestu potrebno je spomenuti da šerijat ne poznaje ovosvjetsko kažnjavanje ljudi vatrom. Tu se šerijat pokazuje liberalnijim od idolopoklonskih semitskih zakona Babilona koji su npr. monoteistu Abrahama (Ibrāhíma, a.s.) osudili na kaznu lomačom, jer je ustao protiv idolopoklonskog religijskog poretka. (U ovom pogledu šerijat koji se izvodi iz Kur’āna se  može sagledavati unutar jedne davne  “teologije oslobođenja“.)

Usporedba kamenja i ljudskih srdaca jeste naredni, veoma  snažan motiv, u Kur’ānu. Naime, Kur’ānski je stav da samo bezosjećajno čovjekovo srce može ostati gluho na Božanski poziv. Takvo srce je okrutnije, grublje, hladnije  čak i  od kamenja.  Ovdje se (u suri al-Baqarah, II:74) potcrtava da, naime, i samo kamenje “strepi pred strahom od Boga“, pa kako to da, onda, čovjek ne pokaže strepnju sa svoje strane:

“Potom srca vaša otvrdnuše (qasat qulúbukum), kao kamen ili još tvrđa postadoše (ašaddu qaswah). A ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, ima i onoga koje puca pa iz njega voda kulja, a i onoga koje se ruši, doista, od strepnje pred Bogom!“

Motiv Božijeg čuda koje intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje   izvor vode –    donosi se  na dva mjesta  u Kur’ānu,  npr. prizor iz sure  al-Baqarah, II:60:

“I kada Músā [Mojsije] zatraži vode narodu svome, naredismo Mi: “Udari štapom svojim po kamenu (stijeni)“, [tad] iz kamena dvanaest vrela provrije…“

(Ovaj nadnaravni događaj opisuje se gotovo istim riječima i u suri al-Arāf, VII:160).  Poruka o nadnaravnom čudu koje za   predmet i mjesto svoga događanja i “ostvarenja“ ima kamen – u ova dva mjesta iz Kur’āna je posve jasna. Naime, opet je prisutan izdaleki sarkazam sadržan u Božijoj Riječi: U politeističkoj praksi – ma koliko da se kamen može isklesati, preobraziti i preinačiti u idole, kumire, statue – kamen, ipak,  i dalje ostaje  hladan i neplodan.

S druge pak strane,  Božiji navjestitelj Músā, a.s. (Mojsije), kao slavni predstavnik monoteizma među Semitima, kao oštri starozavjetni protivnik rabljenja kamena za izradu idola, kipova, kumira… – svojim štapom  i Božijim čudom iz kamenja i stijena izvodi vodu,  zapravo: izvodi ne samo jedno vrelo, već dvanaest vrela!

To ukazuje na izdaleku sugestiju da će monoteistička poruka koju donosi Músā (ili Mojsije) raznježiti (ona gruba i surova) ljudska srca, ona će postati izvorom vjere u Boga, kao što kameno stijenje postaje izvorom životodavne vode.

(Ovdje se treba prisjetiti da voda simbolizira monoteizam ili jednoboštvo ili trijeznost. Kao što voda – ma koliko je ljudi pili –  ne opija čovječanstvo, tako ni monoteizam ne vodi krivim stazama i stranputicama!)

Kamenje kao sredstvo Božije kazne na Ovom Svijetu jeste naredni, veoma snažan motiv Kur’ānskog spominjanja kamenja.

Prema Kur’ānu, kamenje je tokom povijesti (i strašnih katastrofa na planeti Zemlji kao što su erupcije vulkana, zemljotresi u kojima se ruše čitava brda na ljudska naselja i gradove, itd.)  još na Ovom Svijetu  sredstvo za strašnu Božiju  kaznu koju su  svojim zlim djelima “zaslužili“ nekoji dijelovi čovječanstva (usp. npr. sura Húd, XI:82):

“Pa kad Naša odredba dođe, Mi učinismo da u staništima ono gornje bude dolje, i na njih kamenje od gline pečene u talasima neprekidnim sručismo.“

(Sličan motiv “sručivanja kamenja od gline pečene“ – amtarnā ālayhim hidžāratan min sidždžíl – nalazi se u suri al-Hidžr, XV:74). Također, sura az-Zāriyāt (LI:33) spominje “skamenjenu glinu“ ili  “kamenje od gline“ (hidžāratan min tín).

Kao što Kur’ān ne   propisuje    spaljivanje vatrom kao ovosvjetsku kaznu protiv ljudi (na epizodu sa bacanjem Ibrahima/Abrahama, a.s. na lomaču aludira se  kao na ogavni idolopoklonski zakon), također Kur’ān ne promovira (i ne zapovijeda!) kamenovanje kao ovosvjetsku kaznu koju bi, zbog nekog počinjenog grijeha, imali pravo izvršiti jedni ljudi   nad drugim ljudima.

Naime, svaki spomen kamenovanja u Kur’ānu odnosi se  na   izravne   idolopoklonske i paganske prijetnje davnim Božijim poslanicima, to jest, slavnim monoteistima, da će ih oni, politeisti i mnogobožački pagani, kazniti kamenovanjem. K tome, u Kur’ānu se šejtan ili sotona naziva  “ar-radžím“ (onaj kamenovani, tj. prokleti), mistici bi kazali: Šejtan je ar-radžím, onaj “kamenovani“, jer je ljude nastojao učiniti bezosjećajnim spram grijeha, ravnodušnim, kao kamenje. Motiv Božanskog  “kamenovanja šejtana“ (zvijezdama ili  “meteoritima“) u Kur’ānu je spomenut u jednom predivnom kontekstu.

Kad je posrijedi ovosvjetsko međuljudsko kažnjavanje kamenovanjem, Kur’ān se na više mjesta spram tog čina vrlo negativno odnosi, te se  i ovdje može reći da se ova mjesta Kur’āna mogu sagledavati unutar jedne svojevrsne  “teologije oslobođenja“.

Podsjetimo na to da se u Kur’ānu uvjerava ljude da će biti proživljeni na Onom Svijetu i da će se proživljenje jamačno desiti. Njihove kosti i zemne ostatke Bogu je lahko proživiti. Štaviše, biće proživljeni makar da su postali kamenje ili željezo! U ovom pogledu karakteristična je sura al-Isrā (XVII:49-50):

I [pagani/mnogobošci] još kažu: “Zar kada kosti i prašina budemo mi,

zar ćemo kao stvorenja nova biti proživljeni?!“

Ti reci: “Bićete [proživljeni], taman da kamenje ili željezo ste…“  (Qul: Kúnú hidžāratan aw hadidan).

Recimo, posve na kraju, da Kur’ān ne spominje sintagmu “Crni kamen“ (el-Hadžer el-Esved), taj važni drevni dio zdanja Ka‘be,  niti jednim jedinim retkom.

 

Tekst predstavlja neznatno, za štampu, adpatirane teze potpisnika izgovorene na okruglom stolu “Poruke s kamena” – univerzalna simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka – koji je održan 22. novembra, 2012. u organizaciji JU Gradska biblioteka – Kakanj.

 

tačno.net
Autor 7.1.2013. u 11:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija