ENVER KAZAZ DRUŠTVU PISACA: LEŠINA KNJIŽEVNOSTI

Enver Kazaz
Autor 9.7.2014. u 16:31

Izdvajamo

  • U svijetu koji imalo drži do sebe Sidranovo svi su morali potpisati bilo bi označeno kao diskriminacija i asimilacija i, naravno, nacionalizam. A glave koje su potpisale i koje ushićeno plješću to doživljavaju kao odanost Domovini i Naciji, tj. Patriotizam. Potpun trijumf gluposti, poniznosti, slugeranjstva iznad svega. To je taj dignitet koji se očuvao u Kamernom teatru 55, obojenom u književničke boje, kako s patosom izvještava nepismeno Oslobođenje i Sidranova borba za istinitu interpretaciju agresije na BiH i genocida počinjenog u njoj.

Povezani članci

ENVER KAZAZ DRUŠTVU PISACA: LEŠINA KNJIŽEVNOSTI

Kamerni teatar 55 jučer je bio obojen u književničke boje. U organizaciji Društva pisaca Bosne i Hercegovine održana je javna diskusija “Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”, u kojoj su učestvovali Dževad Karahasan, novi predsjednik Društva pisaca BiH, te mnogi poznati autori: Ljubica Ostojić, Zlatko Topčić, Sead Trhulj, Goran Samardžić, Mustafa Zvizdić, Ivan Kordić, Almir Bašović i Mujo Musagić. Tako u tekstu pod naslovom Očuvati dignitet započinje izvještaj Oslobođenje sa ovog skupa,  novina koja zajedno sa Abdulahom Sidranom progoni Gorana Simića  u posljednjih mjesec-dva. Oslobođenje daje prostor a Sidran puca jezikom mržnje, optužujući Simića za krvno srodstvo sa generalom Vojske Republike Srpske. Nikad ni ta novina ni Sidran nisu spomenuli da je brat Gorana Simića poginuo kao pripadnik Armije BiH u Sarajevu. Naravno, ni to  da je Simić ostao sa porodicom u Sarajevu pod opsadom, trpeći sve ono što su trpili i drugi građani. Oslobođenje radi 2014. godine ono što je devedesetih godina činio rahmetli Ljiljan i njegovi dobro plaćeni dreseri patriotizma sa bezbjedne distance, iz Ljubljane, da bi potom jedan od njih postao savjetnikom predsjednika Izetbegovića i s te pozicije nastavio vakcinisati javnost protiv svakog opozicionog mišljenja. Danas se Sidran i pjesnik Predsjednikov Savjetnik hoće nametnuti za autoritete koji kanoniziraju interpretaciju ratnih zbivanja, kako bi prisvojili patriotski simbolički kapital i utjerali građanstvo u tor u kojem se mora blejati o svemu samo na jedan način – njihov. Nisu Sidran i pjesnik Predsjednikov Savjetnik jedini dreseri patriotizma. Vrti se u intelektualnom miletu još mnogo takvih mediokritetskih giganata koji nas svako malo podsjećaju, danas u Oslobođenju  baš kao nekad u rahmetli Ljiljanu i Walteru, kako je nužno da svako od nas u sebi špijunira i prijavi na odgovarajuće mjesto u mentalnom kazamatu svaku nepoćudnu misao i da svako u sebi mora odgojiti Bošnjaka po njihovoj mustri. U njoj se zelena pretače u boju konvertibilne marke i bankovni saldo, a patriotizam ovjerava zbirom novčanica. Iznad svega toga su velike riječi: Nacija, Islam, Bosna, Alija, Agresija…

A šta su čuli mnogi poznati autori, kako ih titulira Oslobođenje, na pomenutom skupu Društva pisaca BiH kojim je predsjedavao Dževad Karahasna, akademik i pisac, i pri tom ushićeno pljeskali? Čuli su kako je Sidran održao sastanak s neimenovanim piscima u svojoj kući, nakon što je iz zgrade Društva pisaca u maju 1992. godine protjerao članove uprave, u vrijeme kad je pisao ode s blesavim rimama: …Ćelo, Topa, to nema Evropa i udvoričke pjesmuljke u kojima je naglašavao da s ponosom stišće ruku ratnom ministru policije. Tamo su on i neimenovani pisci, kaže se u izvještaju Oslobođenja i Novinske agencije Patria,  „napravili spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku“.

Pogledajmo izbliže tu scenu: stoji najveći živući u Bošnjaka, kako ga je titulirao Ljiljan, u svojoj radnoj sobi u svoj svojoj tjelesnosti iznad pognutih spisateljskih glava i diktatorski deklamuje:  potpisuj! Glave se poginju još više nad papir i potpisuju. A potom glave 2014. plješću, ushićeno, slugeranjski, jer velike su riječi u pitanju: Agresija, Nasilje, Bosanski Jezik. A na to Karahasan dodaje floskulu prosvjetiteljska misija jezika, uvijajući u celofan ono što su pisci morali da potpišu. I eto Bosne po Sidranovoj mjeri: moraš pisati bosanskim da bi postao članom Društva pisaca Bosne i Hercegovine u kojoj su tri standardna jezika: bosanski, hrvatski i srpski.

U svijetu koji imalo drži do sebe Sidranovo svi su morali potpisati bilo bi označeno kao diskriminacija i asimilacija i, naravno, nacionalizam. A glave koje su potpisale i koje ushićeno plješću to doživljavaju kao odanost Domovini i Naciji, tj.  Patriotizam. Potpun trijumf gluposti, poniznosti, slugeranjstva iznad svega. To je taj dignitet koji se očuvao u Kamernom teatru 55, obojenom u književničke boje, kako s patosom izvještava nepismeno Oslobođenje i Sidranova borba za istinitu interpretaciju agresije na BiH i genocida počinjenog u njoj.

Zato me brišite sa spiska članstva Društva pisaca BiH, jer zaudara Sidranom i glavama što plješću na lešinu književnosti u kojoj je samo pitanje ko će i na koji način utrošiti novce od hotela u Herceg Novom, hotela čiji je vlasnik ova spisateljska udruga i koji će, zna se to, biti prodan za 600 000 maraka. Poznata je ta formula u kojoj se u parole o bošnjaštvu i patriotizmu ukalkuliše bankovni saldo.

Enver Kazaz
Autor 9.7.2014. u 16:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija