Enver Kazaz: IZETBEGOVIĆ I ČOVIĆ – GROBARI SVOJIH ETNOPOLITIKA

Autor/ica 👤Enver Kazaz 19.5.2017. u 12:27

Povezani članci

Koncem januara ove godine pisao sam o neizbježnosti političkog sukoba između Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića (Enver Kazaz: Neizbježnost političkog sukoba Izetbegovića i Čovića, 31.1.2017). Tom temom osim Suada Beganovića niko u BiH nije se bavio na analitičan način. Ona kao da je, osim u čisto informativnom smislu, ostala izvan fokusa bosanskohercegovačke javnosti, zaokupljene uglavnom površnim komentiranjem tekućih političkih zbivanja. Zašto je to tako, jasno je već na prvi pogled. Izetbegović i Čović ovladali su medijskim prostorom i uspjeli anestezirati javnost na svoje političke poteze. Pogotovo je to slučaj sa Izetbegovićem koji je u zadnjih godinu-dvije krenuo u ofanzivno pokoravanje medija. Najprije je skupa sa turskim diktatorom u nastajanju pokrenuo novinsku kuću „Simurg“ i njena izdanja Faktor i Stav, a onda pokorio negdašnja uporišta SDP-a, Federalnu televiziju i Slobodnu Bosnu,da bi potom preko oglašivača, prije svega državnih kompanija pod kontrolom SDA, na nevidljiv način osvojio preostale nezavisne medije. Tek je nekoliko portala i medijska kuća Avaz, koja je direktno vezana za Radončića i njegov SBB, ostalo izvan Izetbegovićevog domašaja. U mentalnom pokoravanju javnosti vlastodršcu iz SDA obilato je pripomogla i akademska zajednica, odnosno njen najveći dio, direktno prikopčana na jasle ove stranke. Čović vlada svim, ili gotovo svim tzv. hrvatskim medijima u BiH, a direktnu podršku ima i od glavnine medija iz susjedne Hrvatske.

Na toj osnovi medijsko pokoravanje ovdašnje ionako inertne javnosti omogućuje ovom političkom dvojcu gotovo neograničenu vlast nad mentalnim slikama koje se proizvode u društvu. Pri tom, Izetbegović pojma nema o vještinama medijskog nastupanja, pa je on skupa sa svojom suprugom stalni proizvođač medijskih skandala, a njegovi medijski savjetnici kao da direktno rade na njegovom političkom rušenju. I dok je SDA pod Tihićem nastojala u maksimalnoj mjeri poštovati medijske slobode, Izetbegovićev politički klan, što finansijskim pritiscima, što drugim vrstama ucjena, nastoji držati u pokornosti najveći dio medija, a time i svoje glasačko tijelo. Takvoj vlasti obilat doprinos daje i slaba opozicija koja Izetbegovića i Čovića kritizira gotovo isključivo s patriotskih pozicija, bez šanse da u argumentiranoj analizi razobliči njihovu potpuno neuspješnu politiku zasnovanu na providnim lažima i jačanju rigidne nacionalističke retorike u javnom prostoru. Da je, recimo, opozicija ponudila svoj paket ustavnih promjena i s njim usklađene promjene izbornog zakona, zasnovane na provođenju presude Sejdić-Finci, odnosno presude Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, javnost bi mogla lako uvidjeti političke manipulacije dvojca iz Predsjedništva BiH, koji zemlju vodi u najtežu političku krizu od rata naovamo. Nejedinstvena u nastupu, bez oslonjenosti na akademsko znanje, opozicija u Federaciji BiH, za razliku od one u Republici Srpskoj, ide za nacionalističkim dvojcem iz Predsjedništva i uvijek kasni za nekoliko koraka. Razlog za to je jednostavan: ona nema viziju rješenja ustavne krize zemlje utemeljenu na multietničkim osnovama. A takva vizija bi sama od sebe demaskirala manipulativne igre Čović-Izetbegović i prokazala njihovu nemoć da riješe najjednostavniji mogući problem – paket zakona koji bi izbornom procesu omogućio multietnički karakter i međuetničku ravnopravnost.

Zemlja je, dakle, osuđena na to da joj dva politička manipulatora kroje sudbinu u bliskoj budućnosti.

Čović i Izetbegović direktno su odgovorni za poraz hrvatske i bošnjačke etnopolitike od strane one srpske. Taj poraz traje od pada Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006, a danas doživljava svoje finale. Silajdžić i Ljubić su njegovi začetnici, a Izetbegović i Čović postaju mogućim grobarima hrvatske i bošnjačke etnopolitike. Ilustracija tog poraza vidljiva je u najjednostavnijoj činjenici: ustavna kriza u zemlji više uopće ne podrazumijeva promjene Dejtonskog sporazuma, već onog Vašingtonskog. To znači da je Republika Srpska kao isključivo srpski entitet u BiH, zahvaljujući Čoviću i Izetbegoviću, zacementirana, neupitna kategorija, odnosno stabilna država u nastajanju unutar nestabilne države BiH u sve izraženijem nestajanju.

Dok je Tihić tragao za rješenjem ustavne krize na Dejtonskoj razini i svojom apelacijom Ustavnom sudu BiH vratio konstitutivnost Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, Izetbegović je kao njegov nasljednik na mjestu predsjednika SDA svoj interes za državu sveo na kontrolu njenih firmi, novčanih tokova, nepotizam, jačanje svoje pozicije u SDA i sukob sa oponentima u stranci, osnaživanje turkofilije kao novog tipa nacionalizma i erdoganluka kao provincijalne filozofije diktatorske vlasti, te oživljavanje neobegovske fantazme prema kojoj samo oni odabrani među Bošnjacima mogu zauzimati pozicije na vrhu vlasti. Iza svega toga stoji poluobrazovana osoba s nezajažljivim ličnim ambicijama, koju je čak i vlastiti otac smatrao nesposobnom za politiku. A da se ne govori o njegovim drugim lažima, npr. onoj agentu Softiću, ili onoj o novouposlenih 50.000 ljudi, odnosno onoj o BiH kao najvećem gradilištu u Evropi, da bi se na koncu njegov mandat u Predsjedništvu BiH sveo na investiciju u trotoar ispred zgrade u kojoj stoluje nad bošnjačkom sirotinjom.

Čović je, pak, drugačiji tip političara s nezajažljivim ambicijama. Osoba kojoj su optužnice za kriminal padale zbog neovjerene fotokopije dokumenta na sudu, ili zbog toga što se sudski dokumenti izgube na putu od jednog do drugog tužilaštva međusobno udaljenih nekoliko stotina metara, ovladala je svim aspektima hrvatskog društvenog života u BiH. Čović je postao hrvatski politički bog samo zbog toga što unutar hrvatskog političkog korpusa nema ozbiljnu opoziciju, a stalnim proizvođenjem političkih kriza sebi osigurava neupitnost pozicije zaštitnika hrvatskih političkih interesa. Pri tom, on je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH sveo na Hercegovinu, prepuštajući Hrvate u Republici Srpskoj na milost i nemilost svom savezniku Dodiku, a one na teritorijima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom prepušta svom novom političkom neprijatelju Bakiru Izetbegoviću. Tako se osoba koja se retorički bori za prava Hrvata uistinu pokazuje kao grobar hrvatskog nacionalnog pitanja. Njega ne zanimaju hrvatska politička prava u Republici Srpskoj, propast povrataka Hrvata npr. u Posavinu, niti pak prava Hrvata npr. u Tuzlanskom kantonu. On je prijedlogom promjena izbornog zakona Hrvate Hercegovine izdigao u pravu glasa iznad Hrvata u Tuzli, Kiseljaku, Sarajevu ili Zenici. A to znači da se Hrvatom u BiH može biti u punom političkom pravu samo po Čovićevoj mjeri. Time je on uskratio Hrvatima pravo na cijelu BiH, baš kao i Izetbegović Bošnjacima.

Oba političara moraju taj svoj veliki poraz skrivati novim međusobnim sukobom. Taj sukob može imati nesagledive posljedice po sudbinu zemlje. Naime, prema Ljubićevoj apelaciji, Ustavni sud BiH donio je odluku da se do početka juna mjeseca ove godine moraju provesti promjene izbornog zakona. Čović je u savezu sa srpskom etnopolitikom, direktno podržavajući interese Republike Srpske, promjene izbornog zakona sveo na borbu da Hrvati Hercegovine steknu više političkih prava od Hrvata u ostatku BiH. Taj prijedlog progurao je u Domu naroda na državnoj razini i prisilio bošnjačke zastupnike na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa pred Ustavnim sudom. Izetbegović po starom dobrom običaju nije ponudio – ništa. Njega država ne zanima, jer je važno obezbijediti supruginu poziciju i krug ljudi odanih bračnom paru iz vile na Poljinama, koji BiH tretira kao vlastiti begluk, odnosno običnu prćiju. Izetbegović, osim tog ništa, nema mogućnosti da u vlastitoj političkoj pameti proizvede bilo šta drugo izuzev lako dokazivih laži. Čekanje je njegova politička provincijalna filozofija. On je čekao zadnji momenat za podnošenje zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. On je čekao dvadeset godina da ustavnom sudu podnese tužbu za neustavnost 9. januara kao Dana Republike Srpske. On je čekao da Čović iznese svoj prijedlog promjena izbornog zakona, pa da naredi svojim poslanicima u državnom Parlamentu da budu protiv. On više od jedne decenije čeka da neko drugi donese rješenje problema izbora u Mostaru.

Čekanje je njegova politička strategija iza koje se kriju nemoć da se razvije bilo kakva ozbiljna vizija postratne BiH i glupost koncentrisana na unutarpartijske borbe te rat na život i smrt sa Fahrudinom Radončićem. Izetbegović zbog tog čekanja postaje grobar bošnjačkih nacionalnih interesa i bošnjačkog nacionalnog pitanja u BiH. On je direktni krivac što se ustavna kriza sa razine Dejtona prenijela na razinu Vašingtona, jer je mudru Tihićevu politiku traganja za njenim rješenjem pretvorio u udovoljavanje supruginim direktorskim i drugim ambicijama.

A ako se nastavi sukob Izetbegović-Čović, sadašnja međuetnička distanca može se pretvoriti u ozbiljan politički sudar između Bošnjaka i Hrvata. U njemu je Izetbegović unaprijed gubitnik jer ni u vlastitoj stranci ne može zavesti red. On nije političar reda, već haosa. Vrh njegove stranke je ili u zatvoru ili pod optužbom za kriminal. Nezadovoljstvo u stranci ne ispoljavaju samo članovi tzv. odmetnute četvorke, nego i sve glasnije radikali. Opozicija koja razbuktava patriotizam spremna je da satare Izetbegovića i napadne ga za izdaju zemlje čak i da on ponudi najbolje moguće rješenje promjena izbornog zakona. Čekanje i briga za suprugine ambicije dovele su ga, dakle, u poziciju da bude najslabija karika u lancu vlasti. Zbog Izetbegovića se praktično raspala parlamentarna većina na državnom nivou vlasti, a ona na federalnom već odavno ne postoji. Tehnički mandati na te dvije razine vlasti su stvarnost, a ne tek budućnost do narednih izbora.

Novi sukob Izetbegovića i Čovića može zemlju zbog neusvajanja promjene izbornog zakona dovesti u poziciju da izbora naredne godine uopće ne bude. Tek tada bi se otvorila kriza u koju bi ionako nestabilna država mogla potpuno propasti, a Izetbegović i Čović više ne bi bili grobari samo bošnjačke i hrvatske etnopolitike, već vjerovatno grobari BiH.

Taj scenarij buduće krize mogao bi se dodatno zakomplicirati ako, zbog neusvajanja promjena izbornog zakona, HDZ pozove Hrvate da bojkotuju naredne izbore. Time bi se ostvarile prognoze Mladena Ivanića, koji kao veoma racionalan političar i bez sumnje ozbiljan zaštitnik srpskih nacionalnih interesa u BiH, što znači racionalan nacionalist, traži od srpskih političara da umire sve međunacionalne sukobe i ne miješaju se u sukob Čović-Izetbegović. Ivanić dobro zna koje benefite može izvući iz sukoba ove dvojice grobara svojih etnopolitika.

A rješenje je sasvim jednostavno, kao i većina drugih u BiH. Dovoljno je samo osmisliti zakonska rješenja prema kojima se članovi Predsjedništva biraju u Parlamentu, a delegati za Domove naroda iz sastava već izabranih članova Parlamenta, naravno, po nacionalnoj osnovi. Zašto Bakir Izetbegović ne ide za takvim jednostavnim rješenjima i ne ponudi ih u parlamentarnu proceduru kao reakciju na Čovićeve poteze? Odgovor je jednostavan: samo proizvodnjom nove krize on može sakriti vlastitu političku glupost i nesposobnost ispod kojih se otvara crna rupa u koju propada Bosna i Hercegovina.