ENVER KAZAZ: UNUTARNJI I VANJSKI KARAHASAN

Enver Kazaz
Autor 17.7.2014. u 17:56

ENVER KAZAZ: UNUTARNJI I VANJSKI KARAHASAN

U tekstu pod naslovom Nečastivi u Društvu pisaca: Šta se krije iz Sidranove „povelje“? (Portal Žurnal, 15. 5. 2014.) Dževad Karahasan i Almir Bašović u izjavama novinarki Mirni Stanković Luković pominju, uz ostala, i moje ime, tvrdeći da sam ih proglasio bošnjačkim nacionalistima u javnom pismu Društvu pisaca BiH objavljenom prije nekoliko dana na portalu Tačno.net. Naravno da to nije istina. Bašovićevi politički i ideološki stavovi me ne zanimaju ni u kojem smislu, ni pod razno, a Karahasanovi nikako nakon njegovog mišljenja o Radovanu Karadžiću.

Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu još uvijek utvrđuje razmjere Karadžićevih zločina u ratu u BiH, a Karahasan, neposredno nakon hapšenja ovog ratnog zločinca, u intervjuu njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu tvrdi da je vođu ratne Republike Srpske, njenog predsjednika i vrhovnog komandanta Vojske RS, koja je zajedno s policijom te tvorevine i paravojnim formacijama počinila genocid u Srebrenici –  povijest u slijepom bijesu pregazila i zatrpala. U istom intervjuu Karahasan nas ubjeđuje da je Karadžić, skoro očajan, molio da se od referenduma odustane. A potom patetično dodaje: I danas mi u ušima odzvanja njegov plačan glas, preklinjući ton kojim je upozoravao da bi jedna takva odluka mogla uništiti bosanski narod. On, očito, misli na Karadžićev istup na zasjedanju Skupštine Republike BiH prije rata na kojoj je donesena odluka da se raspiše referendum za nezavisnost naše zemlje. Podsjećanja radi, tada je Karadžić tvrdio da je u njegovom mandatu i Bog Srbin i prijetio da neće ostati živo ni jedno muslimansko uho, ako se ta odluka izglasa, direktno najavljujući kasniji ratni užas i stravične zločine počinjene na osnovu njegovih političkih odluka i naredbi Vojsci i policiji Republike Srpske. Te su prijetnje postale Karadžićev plačni glas i njegov preklinjući ton u Karahasanovim ušima i umu u Njemačkoj 2008. godine.

Slične nebuloze ponovio je ovdašnji akademik u intervjuu Deutsche Welleu  8. 5. 2010., dodajući da su  kritičari takvih njegovih stavova uspaljena rulja koja se na njega kao pisca obrušila i hoće da sudi,  a ne da razumije povijest, kao što to čini on, veliki pisacsa međunarodnim priznanjima. Pošto me okarakterizirao kao ideološkog komesara, tražim i da mi učini tu čast i svrsta me u uspaljenu rulju, jer Karahasan ove gluposti o Karadžiću ne govori u nekom svom romanu u kojemu je moguće da, kao u njegovom Istočnom diwanu,  unutarnje tijelo nadvlada vanjsko pa ljudi eto eksplodiraju od nadimanja, nego kao intelektualac sa međunarodnom ovjerom koji tobože zna logos historije. Ona je, po njemu, iracionalna sila iznad ljudi, a njeni kreatori, ubice, zločinci, političke vođe itd. to ne mogu spoznati, pa su na koncu njene žrtve. I uz to, političke vođe u njegovoj interpretaciji historije još i mole plačnim glasom i preklinjućim tonom svoje buduće žrtve: nemojte biti nezavisni, morat ćemo vas poubijati i poklati tako da ne ostane niti jedno živo vaše uho.

Nije historija sastavljena od ideoloških borbi, rada institucija moći, ratnog djelovanja vojnih jedinica,  koncentracionih logora i planski osmišljenog ubijanja ljudi. Ne, ona je iracionalna sila koju Karahasan pokušava kao pisac razumjeti, jer on je iznad uspaljene rulje, poslan odnekud da nam kvazimisticističkom opsjenom i proročkim glasom kaže: Da, Karadžić je žrtva historije.

Imati stav o nekakvim Karahasanovim ideološkim opredjeljenjima i političkim stavovima nakon što je izgovorio ovakve besmislice – bilo bi potpuno ludo. Ostavljam ga da se koprca u svom kvazimisticizmu iz kojeg procjenjuje povijest i nastavi žetonirati i šupkati onima koji misle da Karadžić nije kulturološki, ideološki, politički i vojni kreator genocida i krvave historije, nego njena žrtva.

O Karahasanu nikada i nigdje nisam javno govorio ili pisao, osim kao piscu romana. I to dosta pohvalno. Tako sam tada mislio, a danas bih o njima, da imam imalo volje baćkati se tim ostvarenjima, pisao iz drugih teorijskih perspektiva. Njegovi romani više me ne zanimaju, previše je u njima postmodernističke konstrukcije po modelu Umberta Eca da bih se njima vraćao. Ne zanima me ni Karahasan kao predsjednik Društva pisaca, koji mantra o nekakvoj prosvjetiteljskoj misiji jezika nakon preispitivanja svih utopijskih konfiguracija i metanaracija moderne kao megapoetičke formacije.

Da, jesam, ne pominjući mu ime, samo jednom ironično ismijavao njegovo istupanje iz PEN-a BiH, nakon što je uvažena sarajevska pjesnikinja napisala kozeriju o njegovom razumijevanju Radovana  Karadžića kao žrtve historije.

A Karahasan mi poručuje sa stranica portala Žurnal slijedeće: Eh, naša strast za etiketiranjem! Demokratski čopor nezavisnih intelektualaca mene je do sada progonio kao četnika, hrvatskog poltrona, bošnjačkog nacionalista, islamskog fundamentalista, a taj se čopor okupio oko upravo ovih ljudi, koji sada dižu dreku…. Doslovno istovremeno su me linčovali u jednim novinama kao četnika i u jednom časopisu me raskrinkavali kao islamskog fundamentalista. A pritom operiraju isključivo ideološkim kvalifikacijama i diskvalifikacijama, jer su one bez stvarnog sadržaja, tako da mogu brbljati šta hoće i svakom zalijepiti etiketu koja im se u tom trenutku dopada.

Čuj čopor, Karahasan se zalaže da se ne demonizira Karadžića, a naziva nezavisne intelektualce čoporom. Karadžić nije monstrum, tvrdi akademik i međunarodno ovjeren pisac, ali su nezavisni intelektualci životinje okupljene u čopor ili uspaljena rulja. Kakav moral samodopadnog velikog pisca koji piše da je svijet cijel kao šljiva, vjerujući da je tim nezgrapnim poređenjem izrazio mističku formulu njegovog jedinstva. I kakva laž! Ko se to, gdje i kad okupio u čopor da ga proganjakao četnika, hrvatskog poltrona, bošnjačkog nacionalistu i islamskog fundamentalistu? Iole etički odgovorna osoba navela bi tekstove i autore koji su takvo nešto pisali. Karahasan to ne čini, jer ne može, nema toga, već izmišlja  da bi sebe predstavio kao tobožnju žrtvu intelektualne zavjere okupljene, jelte, u čopor i rulju.

A sve to imputira mi predsjednik Društva pisaca stoga što sam ironizirao pljeskanje Sidranovom konfabuliranju o osnivačkoj povelji pomenutog društva na skupu Pisac, književnost i književničke udruge danas. Tu povelju su, kako je Sidranove riječi prenijelo Oslobođenje i Novinska agencija Patria, morali potpisati pisci u njegovoj kući, u maju 1992., da bi postali članovima novog Društva pisaca BiH. Morali su potpisati, rekao je tada najveći živući u Bošnjaka, da pišu bosanskim jezikom i da se na BiH vrši agresija i nasilje. U javnom pismu Društvu pisaca, kojim tražim da me se briše iz članstva ove organizacije, napisao sam ovo: U svijetu koji imalo drži do sebe Sidranovo svi su morali potpisati bilo bi označeno kao diskriminacija i asimilacija i, naravno, nacionalizam. A glave koje su potpisale i koje ushićeno plješću to doživljavaju kao odanost Domovini i Naciji, tj.  Patriotizam. Potpun trijumf gluposti, poniznosti, slugeranjstva iznad svega. To je taj dignitet koji se očuvao u Kamernom teatru 55, obojenom u književničke boje, kako s patosom izvještava nepismeno Oslobođenje i Sidranova borba za istinitu interpretaciju agresije na BiH i genocida počinjenog u njoj.

Na ove riječi Karahasan i njegov dojučerašnji asistent Bašović uzvraćaju da sam ih odredio kao bošnjačke nacionaliste. Niđe veze, rekli bi osmoškolci. Kako je moguće trijumf gluposti, poniznosti i slugeranjstva, te doživljaj Sidranovih riječi  kao odanost Domovini i Naciji, tj. Patriotizam proglasiti  Karahasanovim i Bašovićevim nacionalizmom. To je tek ushićenje Sidranovim asimilatorskim i diskriminatorskim fantazmama koje tuknu na nacionalizam i  trijumf gluposti, poniznosti, slugeranjstva iznad svega, a ne nacionalizam.  I to isključivo zbog toga  što je Karahasan, kao predsjednik Društva pisaca morao znati šta piše u pomenutoj povelji, jer je ona sastavni dio statuta tog društva, a Bašović kao i drugi učesnici tog skupa također, jer su ju morali pročitati da bi mogli govoriti o spisateljskim udrugama danas. Sidran je, dakle, slagao šta piše u povelji, navodeći javnost na krivi sud, a Karahasan i Bašović su aplaudirali toj laži. Aplaudirati takvom Sidranovom stavu u zemlji u kojoj su ustavom zagarantirana tri standardna jezika, znači prihvatiti laž kao istinu i na njoj graditi tobožnji intelektualni ugled. Karahasan svemu tome dodaje još i priglupu kvaziteorijsku tezu prema kojoj: Pisci ne pobijaju mišljenja s kojima se ne slažu, to čine ideološki komesari. Književnost živi od razlika, male političke partije i pseudoreligijske sekte žive od jedinstva. Ja ispravljam samo studente koji na ispitu demonstriraju neznanje, ispravljam recimo njihove krive navode, ali im ne pobijam mišljenje ni kad se s njim ne slažem. Na javnim razgovorima Društva pisaca ljudi imaju pravo govoriti ono što misle, bez obzira na to je li to istina ili nije, je li se to dogodilo ili su oni sanjali, čak i ako se to što oni govore neće dopasti ideološkim komesarima.  

E, ovo neće proći, jer ako se laže o jednom od ključnih povijesnih dokumenata na kojem je utemeljeno Društvo pisaca BiH, onda njegov predsjednik mora zaštititi ugled tog društva. Tim prije što Sidranova laž imputira asimilatorski i diskriminatorni karakter njegovog osnivačkog dokumenta. Nije Sidran čitao neku svoju pjesmu u kojoj ima pravo na kakvu god hoće imaginaciju, nego je svjedočio o osnivanju Društva pisaca i lagao o sadržaju njegova osnivačkog dokumenta. A Karahasan oko toga gradi besmislenu odbranu sa kvaziteorijskim stavovima o piscima koji ne pobijaju mišljenje s kojim se ne slažu. Ne radi se tu ni o kakvom mišljenju, već o laži o sadržaju dokumenta, na kojoj Sidran populistički jaše kako bi se predstavio publici kao veliki patriota.  A u Povelji, kad je u pitanju imenovanje jezika, stoji slijedeće: Jezik kojim pišu ovi pisci (misli se na članove Društva pisaca BiH, op. E. K.) jeste jedan, ali ne i jedinstven jezik, te svaki od njih zadržava neotuđivo građansko i umjetničko pravo da ga naziva svojim nacionalnim imenom: Bosanski – Muslimani (Bosanci – Bošnjaci) bosanskim, Hrvati – hrvatskim, Srbi – srpskim.

Kvaziteorijskim kalamburom Karahasan nastoji Sidranovu laž proglasiti slobodom stvaranja, kako bi prikrio svoj ulizivački odnos prema najvećem živućem u Bošnjaka. I još dodaje: Ne znam za Povelju i ne bih se bavio njome, dok ne riješimo neke egzistencijalne probleme Društva. Ako neka Povelja postoji, Predsjedništvo Društva je naravno mora dobiti na uvid i onda podastrijeti članstvu na skupštini Društva – da o njoj raspravlja, usvoji je ili odbije.

Akademik, međunarodno ovjereni intelektualac i pisac, predsjednik Društva pisaca BiH, univerzitetski profesor, nije samo mistifikator koji lupeta o povijesti i razumijeva Karadžića, on je i diletant koji nije pročitao Statut i povelju kao njegov sastavni dio, a upravlja Društvom pisaca. Kako se može upravljati nekom organizacijom ako se ne pročita ključni dokument koji određuje pravila po kojima se to čini? Odgovor, naravno, daje Karahasan u svom stilu: Nisam ih dobio na uvid. Kao da neko treba predsjedniku tutnuti u ruke statut i reći: ovo je zakon na osnovu kojeg moraš raditi. Ali to Karahasan može, jer za njega ne važe zemni zakoni, nego njegovi, nebeski, koje naravno, on sam sebi propisuje. U njegovim mistifikacijama, baš kao u Istočnom diwanu tijela likova, postoji On unutarnji  i On vanjski, onaj iz Avaza što hvali reisa Cerića i onaj iz Ferala koji tvrdi da to nikad nije činio, onaj iz njemačkih novina koji razumijeva Karadžića i onaj što plješće Sidranovim asimilatorskim fantazmama, onaj Karahasan, koji glumi zamišljenog Karahasana. Ostavljam ga u toj dvojnosti, neka i dalje glumi samog sebe, valjda se neće raspuknuti kao njegovi junaci u Istočnom divanu kad unutarnji nadvlada vanjskog Karahasana.

 

Enver Kazaz
Autor 17.7.2014. u 17:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija