Erica Johnson Debeljak: COUP D’ETAT?

Autor 11.3.2012. u 12:17

Erica Johnson Debeljak: COUP D’ETAT?

Je li uspon Janeza Janše na vlast, nakon što je njegova stranka na parlamentarnim izborima osvojila tek drugo mjesto, državni udar?  Vjerojatno nije. Izgleda da je većina slovenačkih komentatora suglasna da je Janša u odnosu na neuobičajenu situaciju djelovao u skladu sa pravilima mladog i još uvijek relativno neprovjerenog slovenačkog Ustava, da se, ukratko, nije dogodilo ništa nezakonito. 

Pa ipak ova epizoda slovenačke politike – makar sa tačke gledišta mog osjetljivog rasuđivanja – ispušta neosporan nedemokratski smrad. Kad bismo živjeli u povjesno manje opterećenom razdoblju, vjerojatno bismo svi samo slegnuli ramenima i sve bismo pripisali upravnom darmaru, hirovitoj kombinaciji bizarnih osobnosti i događaja. Zoran Janković je sa svojom listom pobijedio na izborima, uprkos svim očekivanjima, iako  ne baš uvjerljivo. 

Tašti (dosadašnji premijer) Borut Pahor si je preko novogodišnjih praznika vidao rane u bolnici. Drugi članovi političke elite su ovog političnog novaka bombastično i netaktično (čefur) odbijali. Američki veleposlanik u Sloveniji se kao kakav odvratni dr. Frankestein ponudio da pokuša iz svih stranaka skrpiti neku novu kreaturu. Predsjednik države Danilo Turk onda dođe na svjetlo dana sa krajnje apsurdnom alternativom u obliku bankara Marka Voljča (Kad sve krene naopako, nađi bankara!). I da bi situacija bila spašena, na kraju stiže ‘princ tame’, Janez Janša, drugoplasirani na tek završenom slovenačkom takmičenju ljepote. 

Ako se osvrnem unazad pet ili i više godina, posljednji vrijedan pomena svjetski događaj bio je upravo savršena i gola pobjeda finansijskih interesa nad demokratskim, pobjeda tajanstvenih tržišta i njihovih visokih svećenika u (američkim) agencijama za ocjenu likvidnosti, koje očito imaju moć da strovale vođe država, od Grčke do Italije i Francuske. U ovom specifičnom dijelu svijeta mi učestvujemo u bolnoj i izgleda beskonačnoj lekciji o strukturnom nedostatku demokracije u prije hvaljenoj Europskoj uniji; stalno i ponovno nas uče da novac – spašavanje eura – prevazilazi sve drugo, i demokratski izabrane vlade i sve te obične ljude koji gube zaposlenja i mirovine. 

Ovo posljednje poglavlje slovenačke politike se nudi samo kao novi dokaz (kao da nam je uopće bio  potreban) da izbori ne znače baš ništa, da znače čak manje nego u vrijeme kad su njima veselo manipulirale komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji. Onima koji su uvjereni u to da je ovo što se dogodilo ove zime u Sloveniji samo obična jednokratna izborna anomalija i da je slovenačka demokracija zdrava i čvrsta, pokušajmo prikazati kako bi se Janez Janša ponašao kad bi uistinu bio samo dobar dečko (kao suprotnost nekom suvremenom Machiavelliju) koji se umiješao da bi slovenački državni brod skrenuo od opasnog vacuuma u vlasti. 

U američkoj politici su u svoje vrijeme govorili da ako predsjednički kandidat na izborima uvjerljivo pobijedi, ima mandat za istinski radikalne promjene. Ako je, suprotno tome, izabran sa malom većinom, morao bi vladati obzirno i skromno, a prije svega savjetovati se sa brojnim drugim funkcionerima institucionalne vlasti i narodom, demosom, i to zato da bi postepeno dobivao širi legitimitet, ono što nije uspio osvojiti na izborima. 

Janez Janša na izborima nije dobio neznatnu većinu. Nije dobio ni većinu glasova. Janez Janša je izgubio. A i prije nego je njegova koalicija preuzela vlast, odlučio je ukinuti, odnosno udružiti sedam od devetnaest ministarstava: to bismo teško mogli okarakterizirati kao skromne početne poteze opreznog premijera. To ni u kom slučaju nije moguće smatrati plodom konsultacija. U stvari, sada si ne mogu ni predstaviti efikasnijeg ‘jebite se’ od poruke za više od 70 % glasača koji nisu glasali za  njega.Novipremijer je naravno te znatne promjene pravdao  i opravdao ih je pozivanjem na tržišta, agencije  za ocjenu likvidnosti i potrebom za odricanjem. Naša nova ne-demokratska vjera. 

Sa tačke gledišta promjena, a posebno udruživanja ministarstava za kulturu, obrazovanje, znanost, sport itd. u jedan jedini ministarski lonac, i to onda kad je sačuvan Ured za Slovence u svijetu kao samostalno ministarstvo (mada sa ministrom bez portfelja), sve to me podsjeća na moju posjetu američkom gradu Clevelandu prije nekoliko godina. Slučaj je htio da tamo budem u svibnju na 60. godišnjicu groznih poratnih pokolja, zbog kojih su mnogi Slovenci otišli u egzil. U opuštenim razgovorima koje sam imala u okviru tog dana sjećanja, začudilo me je vanredno malo zanimanje slovenačkih iseljenika, djece starih domobrana, za današnju Sloveniju.   

Učinilo mi se da su njima takorekuć zadnja rupa na svirali sve te generacije, koje su se rađale i umirale, borile se, radile i stvarale u kasnijim decenijama Slovenije. Prioriteti nove vlade nisu bitno drugačiji, ako ukida ministarstva kao što su kultura i školstvo, koja su potrebna današnjoj i ovdašnjoj djeci. Ona su budućnost Slovenije. Potrebno nam je ministarstvo koje će sačuvati slovenačku kulturu – ona je naime stoljećima spajala ljude i značajna je graditeljica slovenačkog identiteta. A nije nužno potrebno ministarstvo koje bi se brinulo za Slovence koji su emigrirali prije približno šezdeset godina i čija se djeca školuju u školama drugih država i odrastaju u kulturama drugih država. 

A posljednja stvar koja nam je potrebna je gubitak neovisnosti državnog tužiteljstva – Janšin berluskonijevski dodatak – promjena koju ne zaslužuje ponosna demokratska država, kakva je postala Slovenije, nego autoritarna država koja je na pomolu. 

I šta, u suštini, čeka slovenačke glasače? Najbolja bi bila promjena sadašnjeg glasačkog sustava, koji je porodio ovakav nedemokratski rezultat. Ako toga ne bude, treba se sjetiti da smo  u zadnjih nekoliko godina bili svjedoci drugog pomena vrijednog događanja, naime sve češćeg izbjegavanja glasanja i umjesto toga izlazak na ulicu: tako su protestanti preplavili trg Tahrir u Kairu, izgrednici su pljačkali po Londonu – pri čemu im se ta pljačka nije činila drugačija od pljačke kojom se bave bankari u finansijskim prijestolnicama svijeta – ljudi su zaposjeli njujorški Wall Street, a mali šator protestanata je bio i ispred ljubljanske burze. 

Svakako se nadam da slovenački građani takvo arogantno sprovođenje nedemokratske vlasti  neće tek tako lako probaviti.

 

Sa engleskog prevela Nada Zdravič

Tagovi:
Autor 11.3.2012. u 12:17