Esad Bajtal, Adisa Busuladžić, Nermin Nikšić i Predrag Kojović: Haške presude su svetinja, kazniti one koji ih negiraju

Amer Bahtijar
Autor 26.6.2019. u 16:13

Esad Bajtal, Adisa Busuladžić, Nermin Nikšić i Predrag Kojović: Haške presude su svetinja, kazniti one koji ih negiraju

Između istine i laži nema pola puta. U pitanju je jedno ili drugo. Ili-ili! Ili Crno ili Bijelo. Trećega nema.

Kakav odnos naše društvo ima prema poštivanju Haških presuda, treba li nam zakon koji će zabraniti negiranje presuda, samo su neka pitanja koja se postavljaju u javnosti.

O tome smo razgovarali sa bosanskohercegovačkim intelektualcima i političarima.

Prof. dr. Esad Bajtal za naš portal kaže “Logički i životno-iskustveno, govoreći, vaše pitanje shvaćam kao retoričko. Između istine i laži nema pola puta. U pitanju je jedno ili drugo.

Ili-ili!

Ili Crno ili Bijelo.

Trećega nema.

Jer, sudska presuda je odluka suda kojom se završava sudski postupak i meritorno odlučuje o predmetu postupka. A to znači: valjano utvrđuje nečija krivica i donosi zaslužena kazna.

Tako je, shodno tematskom okviru Vašeg pitanja, bilo i u Nürnbergškom procesu kada je suđeno i presuđeno njemačkim nacionalsocijalistima za 4 tačke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Suđenje je trajalo od 20. novembra 1945. do oktobra 1946.. Prvi put u povijesti despoti i zločinci bili su suočeni sa činjenicom da iznad njih postoje pravo i pravda. Odluka je objavljena 1. oktobra 1946. Dvanaestorica od 22 optuženih osuđeno je na smrt vješanjem. Sedmorica je moralo u zatvor za ratne zločince, a trojica su oslobođena krivice.

Presude su izvršene narednog dana.

I upravo ta činjenica izvršenja presude narednog dana, stavila je praktičnu tačku na neporecivost sudske odluke. Izvršenje je uskratilo mogućnost bilo kakvom pogađanju, poricanju ili relativiziranju odluke, kako to danas, spram haaških odluka, otvoreno čine etno-političke vrhuške u BiH i regionu.

Shodno gore rečenom, nikakvih pregovora oko presude o genocidu ne može biti.

Ma šta, i, ma ko, politikantski činio ili pokušavao, na tragu poricanja ili relativiziranja, ta haaška presuda o počinjenom genocidu ima konačni smisao i karakter nürnbergških presuda.

Sve ostalo je samo u službi jalovih dnevnih politika. U pitanju su prozirni i besmisleni pokušaji obmanjivanja vlastite javnosti i falsifikovanja povijesnih događaja, kojima je, zahvaljujući moći modernih elektronskih tehnologija i medija (TV), svojim očima, iz dana u dan, svjedočio cijeli svijet.

Tim prije što, negatori Suda i genocida, istovremeno priznaju, slave i likujući hvale sve oslobađajuće haaške presude. Kao npr. (da uzmemo samo taj slučaj koji nije jedini), oslobađanje generala Momčila Perišića (28.02.2013.), bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije.

Istovremeno, isti ti, pojedinci i institucije, druge, osuđujuće, poput one o genocidu, negiraju, odbacuju, relativiziraju i osnivanjem nekakvih svojih namjenski projektovanih komisija za „istraživanje“ događaja u Srebrenici, apsurdiziraju.

Stoga, kritičko, elementarno-logičko, a prije svega moralno pitanje, negatorima genocida glasi: kako je moguće da isti taj haaški sud, i njegove presude, od slučaja do slučaja, na sva zvona, slave, hvale i uzdižu kao pravedne, a drugi put, licemjerno napadaju, poriču, odbacuju i negiraju kao političke i antisrpske.

Konačno, i na istom tragu, još apsurdniji je primjer onog političara koji najprije otvoreno, javno, televizijski, prizna genocid, optužujući njegove ideologe i izvođače za time nanesenu štetu srpskom narodu (kao da je krivac narod a ne pojedinci i politika koji se iza naroda kriju), a nakon toga – također javno – cinično-hladno, kao da nikad ništa o tome nije izgovorio, poriče  i presudu i sebe samog?

Taj patološko simptomatični primjer spremnosti pojedinaca (i institucija koje vode), na otvoreno javno laganje, logički govori i potvrđuje samo – jedno:

Zlo je bilo tako golemo, odnosno, svijest o veličini i načinu počinjenog genocida je – čak i njegovim ideolozima i zagovornicima – toliko strašna i nepodnošljiva, da još samo Laž – uprkos svoj svojoj samoočiglednosti –  pristaje da ga brani.

Sapienti sat

Prof. dr Esad Bajtal

Predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić ne dvoji kakav stav moramo imati prema Haškim presudama.

„Presude Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije su od presudnog značaja za suočavanje sa prošlošću zasnovano na činjenicama utvrđenim sudskim presudama. Sud je uspostavljen sa namjerom da na neutralan, nepristran način odlučuje o krivici za najgore oblike kršenja ljudskih prava i on je svoju zadaću ispunio. Jasno je da neutralnost podrazumijeva da će biti malo zadovoljnih tim presudama, ali se mora reći da su one temeljni alat za ophođenje prema prošlosti i istini i prirodi ratova koji su vođeni protiv Bosne i Hercegovine. Utvrđena odgovornost Republike Srbije, makar i posredna, za zločin genocida u Srebrenici, kao i odgovornost Republike Hrvatske u udruženom zločinačkom pothvatu je iznimno važna. Važnost ovih činjenica ne leži ni u kakvoj namjeri da se ove države i njihovi stanovnici danas anatemiziraju. Naprotiv, one su važne kako bi se razvila svijest u ovim državama da agresivno uplitanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine nije dobro ni po te države, a ni po našu domovinu, ali i da takvo ponašanje više neće biti tolerisano, te da će se svaki vid agresivnog intervencionizma nazvati svojim imenom. Također, smatram da je za potpunu obnovu međusobnog povjerenja nužno da susjedne države preuzmu svoj dio odgovornosti utvrđen presudama, umjesto da iste relativizuju i nastavljaju sa neprimjerenim miješanjem u unutrašnja pitanja i degradiranjem suvereniteta Bosne i Hercegovine. To podrazumijeva da susjedne države umjesto podržavanja politika koje veličaju zločine, konačno trebaju poduzeti mjere kako bi kompenzirali žrtve zločina i njihove porodice. To moraju učiniti u mjeri u kojoj je moguće umanjiti posljedice počinjenih nedjela, koja ne mogu i neće biti izbrisana ili poništena.“

Nermin Nikšić

Istog mišljenja je Predrag Kojović, predsjednik Naše Stranke.

„O činjenicama, a sudske presude se upravo tako trebaju tretirati, se ne može pregovarati, naravno. Dakle, ono o čemu sam govorio u izjavi na koju se referirate se ne odnosi na ono što jesu historijske i pravne činjenice utvrđene u sudovima ne samo na međunarodnom sudu u Hagu, nego i presude naših, domaćih sudova. Dakle, pitanje koje se pred nas postavlja i na koje ja želim da nađem odgovor u direktnom, neposrednom, otvorenom i iskrenom, razgovoru sa građanima po cijeloj BiH je upravo to, možemo li uzimajući kao osnov činjenice o ratu koje su svojim presudama utvrdili sudovi, pronaći način da idemo dalje, da generacijama koje dolaze zaista damo šansu da žive i rade u BiH i da njihovi životi ne budu taoci onoga što su njihovi očevi radili 90-tih. To nije prvi put da se građani BiH nađu pod tako teškim bremenom historije, pred tako velikim historijskim izazovom. Nemojte misliti da generacija mojih roditelja, rođena u Drugom svjetskom ratu ili neposredno poslije njega nije imala sličan izazov. Ogromne žrtve, razrušena zemlja, etnički, vjerski zločini, masovna ubijanja su i tada bile činjenice, ali je ta generacija uspjela pronaći način kojim su prevazišli to i posvetili se obnovi zemlje, izgradnji povjerenja među etničkim grupama i budućnosti. I to sve su uspjeli uprkos tom strašnom bremenu koje su naslijedili. Sada je historija sličan izazov postavila pred nas Bosance i Hercegovce, pred Bošnjake, Srbe, Hrvate i, naravno, građane BiH, koje zovemo tim ponižavajućim imenom Ostali u Ustavu.

Na nama, a posebno na generacijama koje dolaze je da učinimo sve što možemo da reintegrišemo zemlju, da radimo na pomirenju, da pronalazimo načine na koje možemo sarađivati u postizanju zajedničkog interesa. Da učinimo sve da građani BiH shvate da je ovo naš zajednički brod i da ga u ime zajedničkog interesa usmjerimo kursom evroatlantskih integracija i ekonomskog progresa.

Kao što rekoh, o činjenicama, o sudskim presudama, ne možete pregovarati. One su takve kakve jesu.

Ali mislim da postoje stvari o kojima možemo i trebamo razgovarati – ljudske, emotivne, stvari. Rat je unesrećio, duboko ranio, obične ljude. I Srbe i Hrvate i Bošnjake i sve druge građane. Ako hoćemo da naša Bosna i Hercegovina postane država u kojoj se ono što se događalo 90-tih više nikada i nikome ne ponovi, ako hoćemo da izgradimo društvo u kojem se drugačijost poštuje i u kojoj se naše etničke i druge različitosti tretiraju kao naše bogatstvo, kao dragulj naše duge historije a ne kao državni hendikep i povod za međuetničke tenzije i sukobe onda ja ne vidim drugog načina da se to postigne nego otvorenim i iskrenim razgovorom sa građanima. Insistiram na ovoj formulaciji direktni i otvoreni razgovori sa građanima po cijeloj BiH jer ne vjerujem da mediji i političari u svojim istupima prenose ono što obični ljudi misle i kako razmišljaju. Na kraju krajeva, svakome ko dođe ili u federalni Dom naroda ili u državni parlament biće jasno kako su dobri i prisni i prijateljski odnosi između onih koji sebe nazivaju predstavnicima naroda. Ali, kada se upale kamere i mikrofoni, svi se automatski vraćaju na pozicije iz 90-tih. To je njihov recept i sasvim ga sigurno neće mijenjati dok god im omogućava da vladaju i da se bogate od toga.“

Predrag Kojović

Kojović ne dvoji da su Haške presude svetinja.

„Naravno da jesu. Pravo, a posebno sudske presude, su pisane izuzetno preciznim jezikom upravo iz razloga da se izbjegne mogućnost različitih interpretacija i relativizacije. Za mene i za Našu stranku pravosnažne sudske presude imaju status pravne istine o kojima se ne raspravlja.

Vidite, ono o čemu ja govorim je proces pomirenja, proces koji polazi od premisa da svako ko je činio ili za koga se sumnja da je činio ratne zločine mora odgovarati pred sudom i da se sudske presude ne smiju ignorisati ili dovoditi u pitanje. Presude, odnosno činjenice, jesu temelj za početak procesa pomirenja, ali da bi one osim pravnih i kaznenih mjera imale svoju ulogu u pomirenju moramo početi raditi na tome. Za mene, poštovanje prema svim žrtvama rata, bez obzira šta su po etničkoj pripadnosti predstavlja prvi korak. Možemo li se složiti da nam je žao svakog nevinog života?

Mogu li se članovi Predsjedništva BiH dogovoriti i zajedno obići mjesta na kojima su stradali Bošnjaci, Srbi i Hrvati i drugi građani? Može li dio tog zajedničkog imenitelja o kojem pričamo biti to da nam je žao svih koji su stradali u ratu, da pokažemo žal za njima i da radimo sve da se nikome i nikada više u BiH ne dogodi takvo zlo?

Moramo pronaći način da krenemo dalje i da se izvučemo iz tog blata 90-tih, da prestanemo koristiti politiku za nastavak rata drugim sredstvima. Možemo li, poput Nijemaca i Francuza, na primjer, umjesto na beskrajne međusobne sukobe, svoje znanje, energiju i vrijeme usmjeriti ka tome da nam svima bude bolje?

Ne mislim da sa ovakvim shvatanjem politike kakvo imamo od rata na ovamo BiH može još dugo. Socijalni kapital, spremnost ljudi da rade za opšti interes je skoro pa potrošen, kao društvo smo postali depresivni, ljudi odlaze glavom bez obzira dovodeći u pitanje opstojnost svih sistema baziranih na međugeneracijskoj solidarnosti kao što su zdravstveno, penzijsko i druga osiguranja.

Dakle, da sumiram, ako uspijemo prevazići to strašno i teško breme koje nam je rat ostavio i od čije manipulacije, da tako kažem, žive nacionalističke stranke, onda su pred nama, pred svima nama u BiH, najbolji dani. A ako ne, onda ćemo i dalje propadati i ne smijem ni da mislim gdje to vodi.“

Podržavate li da svako negiranje Haških presuda bude krivično djelo?

Adisa Busuladžić

„Apsolutno. Upravo je Naša stranka u prošlom mandatu podnijela u Federalnom parlamentu Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, Holokausta, ratnih zločina i veličanja i relativiziranja ratnih zločina. Nacrt je usvojen u Predstavničkom domu i onda je, iz razloga poznatih vladajućoj koaliciji, nestao i nikad se nije pojavio na Domu naroda FBiH. Mi ćemo ga sasvim sigurno ponovo vratiti u proceduru, ali s obzirom na to da će vlast na federalnom nivou, kako stvari sada stoje, biti sastavljena od političkih subjekata koji su ga ignorisali prošli put, nerealno je očekivati da ga podrže.

Nadam se da će taj zakon postati prijedlog BH bloka jer mislim da on dobro normira naš odnos prema pitanjima kao što su negiranje genocida u Srebrenici ili veličanju osuđenih ratnih zločinaca.“

Književnica i novinarka Adisa Busuladžić kaže da su Haške presude neprikosnovene.

“Polazimo li od Hobbesove tvrdnje da je priroda ljude stvorila jednakim u pogledu tjelesnih i duhovnih sposobnosti, ali i da niko nije toliko slab da ne može da ubije najjačeg, bilo mahinacijama, ili udruživanjem sa drugima, (a u ovo posljednje smo se, na žalost, i sami mogli uvjeriti iz vlastitog ratnog iskustva), neminovno je da presude Međunarodnog Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i one Međunarodnog suda pravde u Hagu dobiju status neprikosnovenosti. Ne budemo li na haške presude gledali na taj način, ne samo da ćemo probiti tu ultimativnu liniju odbrane od novog rata i novih ratnih zločina na ovim prostorima, već ćemo utrti i put za postepenu, ali izvjesnu opštedruštvenu dezintegraciju i realizaciju onog što je Hobbes nazvao ratom sviju protiv svih.“

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

Amer Bahtijar
Autor 26.6.2019. u 16:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija