ENG
Esad Bajtal: Ćeranje bez kraja, stida i obraza
Autor/ica 👤Esad Bajtal
Izdvajamo
- I ovih dana, po ko zna koji put, bh. Vožd izjavljuje kako "BiH ne postoji kao suverena država“, što je samo nastavak njegove sage o raspadu BiH „na njene sastavne dijelove“, koji je, kako tvrdi, istorijski nužan i neizbježan. Zanemarimo lagariju da je BiH „sastavljena“. Upravo obrnuto, dejtonski je samo administrativno „podijeljena“ na entitete. A besmislicu o istorijski nužnom raspadu, negira puka činjenica da nema nužde u istoriji koja je potpuno otvoren i prognostički nepouzdan fenomen.
Povezani članci
Foto: J. Softić
Petak, 08.7.2022.
Kako pisati dnevnik u zemlji u kojoj se već tri decenije ne čuje i ne događa ništa smisleno. Iz dana u dan, dominira velikodržavna, politikantski nametana i jeftino varirana tema nacionalne ugroženosti i logike ćeranja. Jer krvava agresija na BiH, po ideološkoj matrici etno-ćerologa, bila je „samo uvodno ćeranje“ i „predgovor glavnom ćeranju“. Ćeranju bez kraja, stida i obraza, koje je ekspresno i bez uvijanja, programski najavljeno odmah nakon potpisivanja Dejtona:
Ћераћемо се још
Све може бити
Сем да се нећемо ћерати
Ово што смо се ћерали,
Само је уводно ћерање,
Предговор главном ћерању
Све има свој крај
Сем ћерања[1]
…
Ćeranja koje ne prestaje. Od Dejtona kao „grobnice srpskog naroda“, kako je na sva zvona napadan odmah nakon potpisivanja, pa do Dejtona kao „svetog slova“ i njegove nedodirljivosti. Na čijoj matrici, jaše politika, iz Moskve strateški podupiranog, a iz Beograda taktički prešućivanog razbijača BiH, i njegovih ideoloških lagarija o entitetu kao državi, a državi kao nepostojećoj u nemogućoj. A sve po taktu mantre o „slovu i duhu Dejtona“ i siledžijsko-ćerajuće pjesme „Ne može nam niko ništa“ koju ovdašnji Vožd javno zapijeva kao programsku poruku svoje secesionističke-inat politike.
Subota, 09.7.2022.
I ovih dana, po ko zna koji put, bh. Vožd izjavljuje kako “BiH ne postoji kao suverena država“, što je samo nastavak njegove sage o raspadu BiH „na njene sastavne dijelove“, koji je, kako tvrdi, istorijski nužan i neizbježan. Zanemarimo lagariju da je BiH „sastavljena“. Upravo obrnuto, dejtonski je samo administrativno „podijeljena“ na entitete. A besmislicu o istorijski nužnom raspadu, negira puka činjenica da nema nužde u istoriji koja je potpuno otvoren i prognostički nepouzdan fenomen.
U pogledu prognoze raspadanja biologija je mnogo pouzdanija nauka od istorije. Čak sasvim – pouzdana. I apsolutno nepogrešiva. U svojoj nepogrešivosti ona nas uči da će se, kad za to dođe vrijeme, raspasti svako od nas. Pa i odavno napukli Milorad Dodik. I da će se njegovi sastavni dijelovi raspasti na svoje sastavne dijelove. A dijelovi tih dijelova na još manje. A onda i oni na dijelove svojih dijelova. I tako beskonačno. Ad infinitum. Sve do zemnog praha bosanskog, s kojim će (ako ne pobjegne u Petersburg) ostati vječno pomiješani. Samo je to sigurno. Sve ostalo je puko bulažnjenje malog aparatčika i politikantski zatucane svijesti zapale u kučine srednjovjekovne nedozvanosti i patološkog etno-autizma.
Nedjelja, 10.7.2022.
Danas sam bio jedan od promotora knjige „Dejtonski mirovni sporazum: kratkoročno iskupljenje ili dugoročna tragedija“. Radi se o uknjiženoj magistarskoj radnji Aldena Pervana odbranjenoj u Holandiji gdje studira, živi i radi. U pitanju je pravna knjiga pisana logikom i jezikom pravne argumentacije koja pokreće pitanja pravne održivosti Dejtonskog sporazuma nakon haških presuda o genocidu, budući da je nemoralan i u sukobu sa imperativom međunarodnog prava jus cogens.
U pitanju je peremptorna norma kao fundamentalni princip međunarodnog prava sveprihvaćen u međunarodnoj zajednici. Te norme ne smiju biti prekršene od bilo koje države. Po Bečkoj konvenciji o ugovornom pravu, svaka konvencija koja krši jus kogens normu je ništavna. Na tom tragu, Pervan pokazuje ništavnost Dejtona i ukazuje na moguće korake njegovog eventualnog poništenja. Naglasak knjige je na zabrani genocida kao jus cogens normi i neodrživosti sporazuma i tvorevine koja je s tim normama u sukobu.
U tom svjetlu postaje jasnije svo licemjerje velikosrpske ideologije i njenih namjenski projektovanih lagarija u službi poricanja, relativiziranja i svođenja genocida na „veliki zločin“ i „strašni zločin“, koji, ta ideologija, ne vidi kao životno i ljudski sporan čin, nego kao svojevrsnu samorazumljivost. Odnosno, kao neku vrstu inercijske konstante svoje povijesne prakse, zbog koje se, ni ljudski ni civlizacijski, ne osjeća loše. A skrivanjem, zaštitom i veličanjem počinilaca tog „strašnog zločina“, čak – ni moralno odgovornom. Ukratko, uradili smo sve što smo naumili, negiraćemo sve što smo uradili, u svrhu spašavanja jedne civilizacijski i pravno neodržive tvorevine.
Ponedjeljak, 11.7.2022.
Danas je 27. godišnjica genocida u Srebrenici i ukop 50 identifikovanih žrtava razbacanih po primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama, s ciljem planskog zatiranja tragova genocida.
Oporu tragiku Srebrenice najbolje izražava davni i bolni iskaz jedne majke u suočenju sa forenzičarem dok joj pokazuje nađene dijelove kostura njenog djeteta: „Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“.
???
Realno stiješnjena između potresnog bola gole istine, i konačno izgubljene nade, ona naprosto ne želi vjerovati da vidi to što vidi. I da jest – to što jest. Evidentnu i najzad pronađenu istinu (za kojom je majčinski istrajno tragala), njen bolom razoreni um sada odbija da prihvati. Pod presijom te tako nestvarne stvarnosti, elementarni pojmovi školski uobičajenog reda i poretka stvari, u njenoj se glavi refleksno obrću u svoju logičku suprotnost.
U tom emotivnom obratu, majka svoju bolnu nevjeru izriče glasom razuma, dok racionalnu nauku prihvata pukim činom vjere. Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno, samo zato, jer joj to hladna nauka kaže. Istovremeno, ona “ne vjeruje” u ono očigledno i opipljivo-prisutno, jer, njeno skrhanošću pobunjeno srce, tu očiglednost odbija da prihvati.
Da je živ, i da sred okrutnih lagarija poricanja, svjedoči potresnoj ovoj sceni majčine nevjerice, Emil Cioran bi zavapio: „Nikad više neću reći postojim, a da se pri tom ne zastidim“. Za razliku od njega dodikovski ohola ideologija, svakodnevnim negiranjem istine genocida, nemoralno-bestidno poriče baš to neporecivo.
Utorak, 12.7.2022.
Čitam, slušam, gledam, komemoraciji povodom 27. godišnjice genocida u Srebrenici prisustvuje, kao i uvijek, Nenad Čanak. Ističe, da mu je svake godine sve teže, jer ga muči dominantno osjećanje – nepravde. „Svaki put se rastužim nad tim i svaki put mi je sve gore. Kao da neko pokušava da sačeka vrijeme koje će prašinom zaborava pokriti užas genocida počinjenog ovdje”.
Tako govori časni Nenad.
U isto vrijeme, i uprkos tome, šovinistički zaošijani Aleksandar Vulin, javno i sa pozicije Ministra unutrašnjih poslova Srbije, prijeti novim krvoprolićem tvrdeći kako „Jedini način da Balkan ostane stabilan jeste da Srbi žive u jednoj državi“. Pri tome ne kaže da li po logici „jedne države“, to isto pravo imaju i Albanci preševske doline, Bugari Južne Srbije, Mađari Vojvodine, Bošnjaci Sandžaka. Očito, Vulin oživljava princip „Srbija do Tokija“ kako su je, zloslutnim grafitima predratnih godina, širom Bosne najavljivali, a nakon toga i krvavo crtali njegovi politički istomišljenici.
Danas sve to poriču, negiraju i ismijavaju. A žrtve vlastitog zločinačkog pogroma na Markalama i Kapiji, optužuju da su sami sebe ubijali i granatirali, tvrdeći da su „Potočari vojno groblje“, kako je to cinično izjavio Patrijarh Irinej,[2] a za njim podanički poslušno ponavlja Milorad Dodik.[3]
I konačno, umjesto ozbiljne kritike Potpredsjednica Vlade Srbije i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović, sred Sarajeva, brani ministra Vulina, svodeći njegov javni stav – kao da je izrečen u kući – na privatno pravo građanina. Jer zaboga, „on ima pravo da iskazuje sve svoje želje, aspiracije i snove“.
PS
Logičko pitanje: da li će Vulin u javno zagovarani rat poslati i svoje dijete, ako ga ima? I hoće li i sam obući vojnu uniformu, ako uopšte zna šta je to?
Srijeda, 13.7.2022.
Još jednom se, sada na diplomatskom planu, pokazuje kako je Čoviću i Dodiku, koji ruše državu, potrebna SDA koja je lažno brani. I koja, kako to čitamo jutros, čak i žalosnu ceremoniju u Srebrenici zloupotrebljava za izbornu promociju svojih kandidata.
U kritičkom osvrtu na to čitamo kako Asim Sarajlić, čovjek sa američke crne liste, na komemoraciji u Srebrenici, sjedi u drugom, a američki ambasador Majkl Marfi, tek u šestom redu. Da skandal bude kompletan, u prvom redu sjedi gđa. Izetbegović, kojoj, ni po čemu: ni po moralu, ni po protokolarnom bontonu, tu nije mjesto.
Ako, parafrazirajući Marksa, cinizam počiva u djelu, a ne u riječima koje se tog djela tiču, onda je on, u ovom slučaju, doveden do savršenstva.
[1] https://www.poezijasustine.rs/2017/09/matija-beckovic-ceracemo-se-jos.html
[2]https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/ko-je-bio-patrijarh-irinej-negator-genocida-u-srebrenici-potocare-je-zvao-vojno-groblje-dodika-smatrao-za-predsjednika-najnovije-srpske-drzave-606492
Autor/ica 👤Esad Bajtal
