Esad Bajtal: Gdje je energija bosanskog duha?

Sanela Gojak
Autor 24.9.2021. u 09:36

Izdvajamo

  • Međunarodna zajednica je ovdje izdala, ne samo Bosnu. Ona je izdala i samu sebe. Međunarodna zajednica, probleme ove zemlje nametnula je svojim ustavnim okvirom. Jer ovaj ustav je nametnut i takav kakav je, omogućava etno-politikantima manipulaciju tako što ga svjesno zloupotrebljavaju i krivo upotrebljavaju. Međunardna zajednica, ma šta to bilo, umjesto ovog ustava, mora da donese nešto novo, slično ili jednako onome što ima u svojim zemljama, u svom demokratskom, civilizacijski orijentisanom svijetu. Zašto bi mi živjeli po jednim pravilima usred tog svijeta, a oni po nekim sasvim drugim? Mi, po pravilima, eto “dovoljno je da se ne puca”, a oni po nekim drugačijim gdje se o pucanju i ne sanja, ali se i dalje čak i dobro stanje popravalja u neko bolje, vrlo dobro ili odlično, kako već rekoh. Ukratko, taj odgovor gospodina Schmidta nije nikakav ni ljudski ni civlizacijski odgovor. A ne bi smio biti ni politički. Možda je samo nespretna formulacija. Poželimo da je to tako i pitajmo ga ponovo. Možda u novom odgovoru bude precizniji i etički korektniji.

Povezani članci

Esad Bajtal: Gdje je energija bosanskog duha?

Foto: šg

Gdje je energija ovih ljudi koji su prošli kroz sedam ofanziva polovicom prošlog stoljeća, koji su se oduprli tom strašnom hitlerovskom fašizmu, koji nisu znali za strah jer je potreba za slobodom i ljudskošću bila jača od straha. To je sad sve nestalo u ovoj klero-političkoj, etno-političkoj, klero-etničkoj manipulaciji koja se s njima igra kao sa pozorišnim lutkama. Uz nečasne medije, koji su pristali da budu servis debelo ideologiziranih religijskih zajednica i patoloških etno-politka. U sve ovo su involvirane vjerske zajednice svojom šutnjom i perfidnim učešćem u politici, nekad nevidljivim, nekad malo vidljivim, a ponekad i sasvim otvorenim pragmatskim stajanjem vjerskih visokodostojnika uz kute prljavih etno-politika. Tolikoj manipulaciji pristrasnih medija, vjerskih zajednica i lažnih pseudo etno-politika,  toj trojnoj manupulaciji, građanima se zaista teško oduprijeti. 

Razgovarala: Sanela GOJAK – Slobodna Bosna

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u New Yorku je kazao da je on predsjednik i Hrvata u BiH, o tome, kao i o blokadi institucija BiH koje su uslijedile zbog Inzkovog zakona, o Dodiku, stanju u regionu, te o ulozi bh. građanina i njegovom odsustvu elana bunta, za „Slobodnu Bosnu“ govorio je sociolog prof. dr. Esad Bajtal.

„Inzkov zakon je samo izgovor. Nakon posljednjih izbora mogli ste vidjeti izjave nekih lidera nakon što su shvatili gdje su, šta su i koliko je ko vlasti dobio. Nevjerovatno da je tadašnja Dodikova izjava prošla skoro neopaženo od medija i javnosti. On tada izgovara programsku rečenicu, parafraziram: „E, sad ćemo sve tamo blokirati.“ Dakle, u Predsjedništvu, i u ostalim bh. institucijama. „Sad ćemo blokirati tamo sve, makar to bio i obični razgovor o vremenskoj prognozi“. O tome se radi. Sve ostalo je samo priča za javnost. I bez Inzkovog zakona našlo bi se bezbroj “razlog” za blokadu kako to i biva i svih ovih godina“, kaže sociolog Bajtal.

Dva mjeseca traje bojkot institucija BiH od strane političara iz RS-a zbog Inzkovog zakona, neusvajanje budžeta za ovu godine, različite afere, štrajk državnih službenika – približavamo se kraju ove 2021. godine, gdje ide ova zemlja?

Ova zemlja ide nekim novokomponovanim putem. Hiljadu godina je išla putem kojim idu normalne zemlje i normalni ljudi. A onda su došle 90-te i ta novokomponovana etno-staza koja ne poznaje ni sadašnjost ni budućnost, nego je sva okrenuta prošlosti. Pri tome, lažnoj prošlosti. Jer u ovoj zemlji povijest –  ono što se događalo, i istorija – ono što opisuje te događaje, nisu isto. I tu je naš problem. Istorija laže da bi prekrajala povijest. Ova zemlja ima dugu, hiljadugodišnju povijest koja je sasvim dobra za sve njene građane, za sve njene ljude.

Namjerno govorim o građanima i ljudima, da ne bi pominjao one kategorije koje se koriste u svrhu njenog razvaljivanja, razdvajanja, podjela, produkcije tenzija, proizvodnje straha, prijetnji, ucjena i svega ostaloga što nijednom normalnom civilizacijski normiranom društvu nije potrebno.

Da li je Milanovićevom logikom, i Vučić na neki način predsjednik svih Srba u Hrvatskoj?

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je u NY, tokom boravka na Generalnoj konferenciji UN-a rekao da je on i predsjednik na neki način Hrvata u BiH, kritikovao je predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića rekavši kako „ne zna s kojim mandatom je došao i u čije ime gorovori.“  Vaš komentar?

Kako predsjednik jedne države može biti i predsjednik građana druge države? To je logički neizbježno pitanje. Ako se pri tome ne uzme u obzir skriveni, ili u ovom slučaju otvoreni motiv da se upliće u život, odnosno u kretanja u toj drugoj državi. Da li je, tom Milanovićevom logikom, i Vučić na neki način predsjednik svih Srba u Hrvatskoj? Pitajte to Milanovića, pa da ga onda čujemo o BiH.

Što se Željka Komšića tiče tu je previše onoga što nema nikakve veze sa civilizacijom i logikom. Moramo se prisjetiti. Nije to davno bilo. Željko Komšić je izabran po istom onom Ustavu i po istom Izbornom zakonu po kome je prije njega bio izabran Dragan Čović. I taj Ustav valja kad je Dragan izabran. Taj isti Ustav i taj isti Zakon ne valja kad je izabran Komšić ili neko drugi. Prisjetimo se, upravo u trenutku izbora Željka Komšića, po zvaničnim rezultatima CIK-a, “dva od tri hrvata nisu glasali za Čovića i HDZ”, odnosno, više od 60 posto hrvatskog biračkog tijela nije glasalo za Dragana Čovića. (https://nap.ba/news/50459). I bez Željka Komšića i bez bilo koga, Dragan Čović ne bi pobijedio. A sada imamo tu priču oko “nelegitimnog”, stalno pljuvanje po čovjeku i tvrdoglavo neuljudno nametanje logika da 2 i 2 nisu uvijek 4, nekada su oni 5, a nekad čak i 7. Zavisno kako to Draganu odgovara. Eto licemjerne logike i politikantskog nemorala koji važe u svijetu etno-predrasuda i alogičnosti. U svijetu tzv. “legitimnih” i “autentičnih” predstavnika.

Međunarodna zajednica je ovdje izdala, ne samo Bosnu, ona je izdala samu sebe

Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je gostujući na HRT-u na pitanje da li je Međunarodna zajednica koja je u našoj zemlji prisutna više od dvije decenije, opravdala svoju svrhu – rekao, između ostaloga, „Jedan od uspjeha Daytonskog sporazuma jeste to što je uspostavljen mir. Ne puca se. Mislim da je to najveća prednost.“ – Šta tu reći?

Ako je pucanje kriterij, onda tu zaista nema nikakvog kriterija. Ne puca se ni u Evropi, pa se Evropa iz dana u dan trudi i sve čini da svoje dobro stanje popravi u neko bolje koje ćemo školskim jezikom nazvati – vrlo dobro. Kad Evropa u kojoj se ne puca svoje dobro, mirno stanje, popravi u vrlo dobro, ona će nastaviti da ga popravlja u odlično. Kad ga dovede i do odličnog, nastojaće da ono bude još bolje. Tako to treba da radi sav normalan svijet. Jer, društvo i vlast mogu biti uvijek bolji nego što jesu. Upravo ta činjenica da se može imati bolje društvo i bolja vlast, otvara vrata racionalnoj kritici. Stoga schmidtovski reći: “dobro je, ne puca se”, nije ništa. Očito, po njemu bi bilo logično da se puca?

Dakle, po Bosni treba da se puca, a u Evropi treba da bude mirno. Nije to mjera, i nije to odgovor. Zašto  taj čovjek, sa tako odgovorne i tako važne pozicije, govori tako neodgovorno teško je razumjeti. Tim prije što i pripada velikom i umnom narodu kao što je njemački narod. Kako je moguće da izgovri tu bezumnu, besmislenu rečenicu, teško je dokučiti.

Odgovor je sasvim drugačiji. Međunarodna zajednica je ovdje izdala, ne samo Bosnu. Ona je izdala i samu sebe. Međunarodna zajednica, probleme ove zemlje nametnula je svojim ustavnim okvirom. Jer ovaj ustav je nametnut i takav kakav je, omogućava etno-politikantima manipulaciju tako što ga svjesno zloupotrebljavaju i krivo upotrebljavaju. Međunardna zajednica, ma šta to bilo, umjesto ovog ustava, mora da donese nešto novo, slično ili jednako onome što ima u svojim zemljama, u svom demokratskom, civilizacijski orijentisanom svijetu. Zašto bi mi živjeli po jednim pravilima usred tog svijeta, a oni po nekim sasvim drugim? Mi, po pravilima, eto “dovoljno je  da se ne puca”, a oni po nekim drugačijim gdje se o pucanju i ne sanja, ali se i dalje čak i dobro stanje popravalja u neko bolje, vrlo dobro ili odlično, kako već rekoh. Ukratko, taj odgovor gospodina Schmidta nije nikakav ni ljudski ni civlizacijski odgovor. A ne bi smio biti ni politički. Možda je samo nespretna formulacija. Poželimo da je to tako i pitajmo ga ponovo. Možda u novom odgovoru bude precizniji i etički korektniji.

Nacionalisti, kako je moguće da vam nacije gladuju?

Korupcija i nepotizam godinama, pa i decenijama uzimaju maha. Čini se da sada „ubiremo“ plodove tog procesa,  pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje itd. su samo neke oblasti koje ulijevaju nepovjerenje? Kako dalje, tepih gdje su se zataškivali neriješeni predmeti je pun?

To je predebeo tepih i poprilično neravan, jer su problemi sve veći od većeg, tako da građani ove zemlje po njemu jedva hodaju, i teturajući gube životnu ravnotežu. Toliko cinizma koliko ima u tom guranju pod tepih: svjesnih laži, prevara, mita, korupcije i svega ostalog, nije poodavno viđeno na ovim prostorima. A možda i nikad u povijesti ove zemlje. Kako je moguće da oni koji sebe zovu nacionalistima i koji se ponose tim pojmom i koji tvrde da rade na čuvanju i zašititi vitalnog nacionalnog interesa, kako je moguće da pod njihovom vlašću i pod tom zaštitom, njihovi građani, odnosno nacije – gladuju?

Moje pitanje je – Nacionalisti, kako je moguće da vam nacije gladuju? Ovo pitanje govori o njihovom nepoštenju, grabežljivosti, pljački i licemjerju. O nesposobnosti, ili potkupljivosti, onog segmenta društva koje se zove pravo i pravda, da konačno uvede red, da to lažno dušebrižništvo sasječe u korijenu, i konačno uspostavi normalne, društvene, političke, demokratske, civilizacijske i ljudske odnose.

Naravno, nikad svi nećemo imati isto i jednako, ali moramo imati jednake šanse, moramo imati programski princip jednakosti šansi. To je ono što građanima mora biti zakonski garantovano od strane političkih struktura. A te jednakosti nema. Uprkos svemu šta pričaju u svojim izbornim kampanjama. Pozivam se na njihova obećanja. I sa stanovišta tih obećanja, na koje ih građani nisu tjerali, jednakost šansi nama mora biti ponuđena i data. A nemamo je. Dakle, na sceni je očita i dobro sračunata prevara.

Od kad Dodik postoji, postoje blokade

Vratimo se na Inzkov zakon, kako objasniti ovu pat poziciju u kojoj se nalazi država,  Dodik se hvali da je dosad dobio desetak prijava zbog negiranja genocida u Srebrenici, ko će ovom čovjeku stati u kraj?  OHR i Schmidt? Zasad izostaje njegova reakcija?

Inzkov zakon je samo izgovor. Nakon posljednjih izbora mogli ste vidjeti izjave lidera koji su shvatili gdje su, šta su i koliko je ko koje vlasti dobio. Nevjerovatno da je Dodikova izjava prošla bez zapažanja u medijima i javnosti. On tada izgovara programsku rečenicu: „E, sad ćemo sve tamo blokirati.“ Dakle, u Predsjedništvu, naravno i u ostalim institucijama. „Sad ćemo blokirati tamo sve, makar to bio i obični razgovor o vremenskoj prognozi.“  E to je plan i program. Blokirati sve, onemogućavati rad i disanje institucija ove zemlje i njenih građana. Sve ostalo je izgovor. Da nije Inzka bilo bi nešto drugo. Nije ovo prva blokada. Od kad Dodik postoji, postoje blokade. I od kad postoji Dodik on se ne može dogovoriti sa Miloradom, jer Milorad jedan dan kaže jedno, a onda Dodik drugi dan kaže  nešto sasvim drugo i suprotno tome od juče rečenog. Iz dana u dan. I tako godinama.

To je naš problem.

Drugi je problem zašto Međunarodna zajednica sve to tako mirno gleda i trpi, jer je to, prije svega, vrijeđanje zdravog razuma. I ne samo građana ove zemlje nego i Međunarodne zajednice koja je, debelo, svojim Ustavom i prisustvom OHR-a, inkomponirana u naše živote i u način odvijanja društvenih tokova ove zemlje. Zašto sebi dozvoljava da biva tako ponižavana, vrijeđana i gažena? Kako je moguće, sa stanovišta logike i morala, da Međunarodna zajednica koja je donijela Dejtonski sporazum, decenijama gleda njegovo otvoreno rušenje maskirano javnim i ciničnim pozivanjem upravo taj isti sporazum. Ovdje se u ime Dejtona i pod krinkom Dejtona, Dejton ruši i gazi, iz dana u dan, iz godine u godinu. Čini to Milorad Dodik i svita oko njega.

Zašto mu Međunarodna zajednica dozvoljava da gazi Dejton u ime Dejtona, pod krinkom odbrane Dejtona. I sve to pod jeftino-prozirnom pričom o tobožnjoj razlici “slova duha i Dejtona” koju je sam izmislio. i upravo je on taj koji gazi i jedno i drugo: i duh i slovo Dejtona. Da li Međunarodna zajednica, ne zna ili strateški neće da se snađe u dodikovski besmislenim kućinama i strateški prozirnim obmanama.

Ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju onim helikopterskim performansom, odnosno tenzije i protesti sa crnogorskih ulica, okarakterisani su  krizom koja bi se lako mogla prenijeti na BiH. Kako na to gledate s ove distance?

To što smo vidjeli u CG samo je bh. repriza 90-tih u jednoj drugoj izvedbi. To smo mi ovdje i gledali i doživjeli na najgori moći način. Ovdje je, ta ista Crkva koja pravi to što pravi u Crnoj Gori, neću da je imenujem, jer je dovoljno prepoznatljiva, činila to isto, samo malo nijansiranije. Bile  su to litije bile nosanja moštiju, velike, scenografski osmišljene parade klero-etničkog paljenja masa i ratnohuškačkog dizanja tenzija. Ta crkva je bila avangarda i nosilac onih nereda koji će doći u ratničkoj i krvavoj formi na ove prostore. Ta crkva je bila širitelj i nosilac te vrste i nemorala bezbožnosti, necivilizacijskog odnosa prema susjedstvu, prema komšiji  i ljudi prema ljudima, koji je kulminirao u krvi, sveopštem rušilaštvu, paljenju, silovanju i konačno sudski u genocidu.

Dakle, ništa se u Crnoj Gori nije dogodilo novo, samo su metode neznatno promijenjene. Umjesto nosanja moštiju, nosalo se nešto drugo, i sve se događalo na ulici. Na ulici se formirala vlast, na ulici se zagovarala vlast i na ulici se pokušalo i još uvijek pokušava, nakon što je mitropolit instaliran uz pomoć vojnih helikoptera i oružane pratnje, srušiti Crnu Goru kao što se silom, vojskom i ratom rušilo Bosnu i Hercegovinu.

Širom Evrope i svijeta, pa i u regionu primjetni su protesti građana zbog mjera uvođenja obavezne vakcinacije, uvođenje Covid certifikata, ali i protiv vakcina, stiče se dojam da su stanovnici BiH zapali u letargiju, gdje je onaj nekadašnji elan bunta?

To je problem, i  pitanje: gdje je energija bosanskog duha? Gdje je energija ovih ljudi koji su prošli kroz sedam ofanziva polovicom prošlog stoljeća, koji su se oduprli tom strašnom hitlerovskom fašizmu, koji nisu znali za strah jer je potreba za slobodom i ljudskošću bila jača od straha. To je sad sve nestalo u ovoj klero-političkoj, etno-političkoj, klero-etničkoj manipulaciji koja se s njima igra kao sa pozorišnim lutkama. Uz nečasne medije, koji su pristali da budu servis debelo ideologiziranih religijskih zajednica i patoloških etno-politka. U sve ovo su involvirane vjerske zajednice svojom šutnjom i perfidnim učešćem u politici, nekad nevidljivim, nekad malo vidljivim, a ponekad i sasvim otvorenim pragmatskim stajanjem vjerskih visokodostojnika uz kute  prljavih etno-politika. Tolikoj manipulaciji pristrasnih medija,  vjerskih zajednica i lažnih pseudo etno-politika,  toj trojnoj manupulaciji, građanima se zaista teško oduprijeti.

Psihologija zna da onaj ko shvata svoju nemoć pada u apatiju, u depresiju, u inerciju bezvoljnosti. On više nije u stanju da ustane, i sve što mu preostaje jeste da kleči, gleda u nebo i moli Boga da mu pomogne. Njegova ključna ideja nije osloboditi se i boriti se za svoje ljudsko, civilizacijsko, demokratsko i ustavno pravo da bude slobodan, sit i normalno obučen, nego sve to svodi na molbu i jalovu nadu tipa – “daće dragi Bog”. Neće dragi Bog nikome dati. I sad ću reći jezikom religija, a sve Svete knjige govore, uglavnom, na taj način, „Bog će promijeniti sudbinu jednog naroda tek onda kad taj narod promijeni sebe.“  Dakle, Bog nije onaj koji daje, Bog je onaj koji potiče, i poziva na aktivizam: bori se za sebe i izborit ćeš se. I čini to časnim i normalnim ljudskim sredstvima. Jer, istinska vjera zabranjuje prljava sredstva, helikoptere, tenkove, oružje i prljave metode i puteve dolaska do cilja koji se zove – biti čovjek. “Biti čovjek da bi drugi bili ljudi”, je je to prvi ljudski korak i iskorak u svijet zajedništva i življenja na jedan normalan, civilizacijski i demokratski način.

Građani počinju shvatati da s političkim razbojništvom nema tihog razgovora

S druge strane, empatiji svjedočimo   u nerazjašnjenim slučajavima  u predmetima Dženan Memić i David Dragičević, vidjeli smo na protestima u Sarajevu da je došlo više hiljada građana iz cijele BiH? Kako na to gledate?

Građani polako počinju shvatati da stvari i manipulacije gube mjeru. Manipulacija koja kaže slijedeće: „Ti si rob, i s tebe mogu učiniti što god hoću. Mogu da te otpustim s posla, mogu da te zatvorim ako mi se ne sviđaš. Mogu da ubijem tvoje dijete. A, ako se usudiš pitati ko mi je ubio dijete i zašto mi je ubio dijete onda i vlasitu glavu u dovodiš pitanje.“ Ili, u blažoj izvedbi, vlastitu slobodu u pitanje. Zar porodica Dragičević, otac i majka ubijenog studenta, samo zato što su pitali – Ko mi je ubio dijete?, nisu morali pobjeći iz ove zemlje, odnosno iz jednog njenog dijela, da bi spasili živu glavu, ili da bi se spasili od robije.

Za vlastito, mrtvo dijete ne smiješ pitati zašto je mrtvo, a nije prirodnom smrću mrtvo.  To je ta borba. I sad građani polako, vjerovatno sistemom identifikacije počinju da se pitaju – šta bi bilo, ili šta će biti, kad se to sutra dogodi mom djetetu. Počinje da se javlja neka vrste biološki-instinktivne, refleksne pobune. Moramo se boriti za svoju djecu, za sebe. A boriti se za svoje dijete znači boriti se za svu drugu djecu.  U dječijem svijetu nema tuđe djece, sva djeca su naša djeca, svakog od nas, jer su djeca nemoćna i traže zaštitu. Ne samo roditeljsku, nego i zaštitu društva i politike. Od politka i političara koji nisu spremni, neće ili ne znaju da štite djecu, ili su, štaviše, upetljani u procese njihovih misterioznih ubistava i nestajanja. Ili još gore, učestvuju u zataškavanju traženja njihovih ubica.  E, to nisu, niti mogu biti – politike. To je političko razbojništvo. Građani počinju shvatati da s političkim razbojništvom nema tihog razgovora, nego pristajući uz porodice Dragičević i Memić, dižu glas pobune i izlaskom na ulicu, kažu: „Pretjerali ste, ovako ne može dalje.“

Gospodar, građanin i narod postali su sluge bolesne vlasti

„Građani su vlasnik države. Vlast je samo servis, sluga, partije su sluge te sluge i sad imate fenomen da su građani postali sluge a sluge su postali gospodari i rade građanima ovo što im rade“, rekli ste nedavno. Gdje se izgubio građanin u BIH?

Vlast je samo servis, država je servis. Vlast je sluga, a partije su, čisto logički gledano, samo sluginog sluge sluga, a građani su gospodari. Ovdje se dogodilo da su se sluge izmetle u gazde i  postale gospodari. Zar je moglo doći do goreg izvrtanja uloga i životne stvarnosti? Da sluga sluge postane gospodar, a gospodar postane sluga. Gospodar, građanin i narod postali su sluge bolesne vlasti, bolesnog servisa koji se zove država. I sa još bolesnijom državom u državi. Vrijeme je da Građanin shvati da je gospodar i da prestane biti sluga. Ali, Građanin u BiH se izgubio u ovoj silnoj,  dobro osmišljenoj i organizovanoj manipulaciji.

Mi smo društvo ispalo iz ideologija, ovdje se, umjesto idejnih i ideoloških, vode interesne borbe. Borbe  interesnih krimi-etno grupa koje se, domaćoj i svjetskoj javnosti, lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. U toj njihovoj lažnosti,izgubio se čovjek i građanin postavši puki klero- i etno-podanik. Umjesto ljudi, građana, imamo jednu obesmišljenu, amorfnu, uspavanu, apatičnu i depresivnu masu neposobnu da se snađe.

Ima li mjesta opitmizmu, da li živimo u neku ruku u Orvelovoj „Životinjskoj farmi“ – „Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije“? 

Naravno da živimo. Ali miš ne živi vječno. „Panta rei“, sve teče. Život i smrt, zlo i dobro, se uzajamno smjenjuju. Sve teče, sve prolazi. Proći će i ovo. Odnosno, ma šta mi građani činili da se ovo preko noći promijeni, neće moći. Ništa se preko noći ne može promijeniti. Ali, ma šta etno-vlastodršci činili da ovakvo stanje betoniraju za sva vremena, neće moći. Upravo zato, zadaća ovih koji su se tako tvrdo ukopali u naše živote, i obesmislili ih, bi bila da razmisle o svom vlastitom kraju koji mora doći kad tad, i da se zapitaju šta tada. Ništa nije vječno, pa ni oni.

Oni samo žive iluziju svoje vječnosti i zato se ponašaju ovako kako se ponašaju. Misle i htjeli bi da su vječni i nedodirljivi. Međutim, iskustvo i život pokazuju da su veliki tlačitelji od Kaligule, Hitlera, Staljina, Miloševića i njima sličnih, kad-tad, ovako ili onako, silom prilika nestajali sa političkih scena. Svakom od njih došao je neizbježni kraj. Iluzije su ilizuje, a život je život. A život na tom polju ne poznaje iznimke.

Sanela Gojak
Autor 24.9.2021. u 09:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija