Esad Bajtal: MISA U SLAVU ZLOČINA I ZLA

Esad Bajtal
Autor 12.5.2020. u 09:20

Izdvajamo

  • Tačnije, sve je osmišljeno tako kao da je Bog budala, pa će, nasijedajući ideologiziranoj Misi i licemjerno ciljanoj molitvi, imati milosti za duše zlikovaca, ali ne i za njihove nedužne žrtve. Računajući, dakle, na milostivost Svevišnjeg, on je, u kratkovidosti idejnog zanosa Organizatora mise, očito, loše odabrana adresa. Jer, zaboravljaju, ili ne znaju, ono što znamo čak i mi laici: Bog jeste Milostiv, ali je i Pravedan.

Povezani članci

Esad Bajtal: MISA U SLAVU ZLOČINA I ZLA

Kao Milostiv oprostiće Bog mnoga toga. I mnogo kome. Ali, kao Pravedan neće preći baš preko svega. A posebno ne preko ideološki zacrtanih pogroma nad nedužnima. Pa ni preko misnog advokatisanja zločnu i zločincima, kakvo je za potrebe Stranke, podaničko-sluganski, tempirano u Sarajevu 16. maja, a u svrhu namjenski projektovanog dizanja predizbornih tenzija. Kao provjereno pouzdana ancila poratne etno-politike, za tu svrhu je izabrana baš sarajevska crkva, a ne recimo ona svjetski poznata u Međugorju.

Esad BAJTAL

Kao odgovor na 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom (i Dan Evrope), koji je obilježio čitav svijet, već naredni dan (10. maja navečer), fašisti Stoca oskrnavili su spomen obilježje borcima NOR-a iz Drugog svjetskog rata. Iako nije nov, u tom dijelu Zemlje, gest skrnavljenja obilježja i rušenja svega antifašističkog (sistematski višegodišnji napadi na partizansko spomen groblje u Mostaru), u kontekstu njome izazvane psihoze, nije teško pročitati čin solidarnosti i praktične podrške Misi za Blajburg, pompezno najavljene za 16. maj u Sarajevu.

Na kritičko pitanje misleće javnosti, kakve veze ima Sarajevo sa Blajburgom, tipično dogmatski, Misa se pravda pozivanjem na vjerske slobode. Tako se, kako nam to prećutna stolačka podrška Misi nedvosmisleno pokazuje, pod plaštom vjerskih sloboda, didaktički uzorno, trenira fašizacija prosječne svijesti, odnosno, crkvom posredovana reafirmacija zločinačke prakse i vrijednosti fašističke ideologije zločina bez kazne.

Nažalost ništa novo.

Živimo u vremenu religioznih nevjernika – klero-ideološki ostrašćenih grupa koje su pod plaštom vjere i okriljem noći – spremne na sve: laži, rušilaštvo i teror u funkciji sijanja straha na tragu stranački zacrtanih ciljeva. Dakle, „Ne bojim se ja Boga, bojim se onih koji u njega vjeruju“ (Stephen Hawking), onako kako vođeni ovdašnjim Crkvama vjeruju. A Crkve šute. Kao da je Bog, koji „sve čuje, sve vidi i sve zna“ – i gluh i slijep.

Organizovati misu u Sarajevu za blajburško-luburićevsku bratiju, koja je nemilosrdno mučila, ubijala i demonstrativno (u svrhu sijanja straha), po Marindvoru vješala nedužne Sarajlije, zaista je ljudski i logički sunovrat bez presedana. Organizator mise sve to zna: i za tajna mučenja i ubijanja, i za javna vješanja, i za sarajevske transporte u Jasenovac. I ništa od toga ne poriče. Ali se i ne ograđuje od svega rečenog. Zapravo, upornom šutnjom i ignorancijom tog zločinačkog dogoda, pokazuje odsustvo bilo kakve empatije spram krvavog kvislinškog pogroma nad nedužnim građanima Sarajeva. Umjesto toga, iracionalnost Mise pokušava se pravdati izgovorom poslanja Crkve da „moli za sve žrtve“. Ali, ako je to zaista tako, pa valjda u „sve žrtve“ spadaju i Sarajlije pobijene i povješane upravo rukom dželata kojima se pompezno najavljena misa posvećuje. Očito ne spadaju. Baš kao ni bezrazložno ubijani i živi spaljivani civili i djeca Ahmića i Stupnog Dola čije mučeništvo nije vrijedno spomena Organizatora Svete mise.

Analogno sarajevskom modusu misne saosjećajnosti „za Blajburg“, zamislimo da Njemačka crkva pod istim izgovorom najavi misu u Lenjingradu za pet miliona njemačkih „žrtava“ pobijenih od strane Saveznika tokom Drugog svjetskog rata. Nezamislivo.

Baš kao što je, logikom te nezamislivosti, blajburško misno licemjerje legalnom zabranom države, konačno onemogućeno u katoličkoj Austriji. I nikom ništa. Jer je moralno vrijednosna pozadina tih nemogućnosti civilizacijski i pravno sasvim jasna. Ali, nečijom autističnom inat politikom ista ta logika, očito, ne važi – za Sarajevo. Ukratko, ono što je u Austriji (ili bilo gdje u Eurpoi) nemoguće, a u Zagrebu se jedva stidljivo i šapatom nekako provlači, u Sarajevu se organizuje –  na sva zvona.

Na taj način, pod plaštom selektivnog crkvenog dušebrižništva Organizatora Svete mise, marindvorski zločin se idejno-planski ignoriše. U isto vrijeme, upravo tim i takvim (selektivnim) dušebrižništvom afirmiše se instrumentalizirani paradržavni HB neofašizam, kome je poodavno pravno presuđeno u Haagu. Presuđeno po onim istim pravnim normama i regulama, po kojima su oslobođeni generali Gotovina i Markać. Ali, to političkim nalogodavcima Mise, ne znači ništa. Na sceni je uhodana logika i praksa duplih aršina.

Međutim, i tragom neizbježnih asocijacija, oslobodilačke presude generalima se slave kao pravedne, a one osuđujuće, izrečene UZP-u, napadaju i, u odsustvu elementarnog kritičkog uma, negiraju kao politički motivisane. Nošen tom istom vrstom nekritičke idejne inercije, zaletio se i Organizator Svete mise, zaboravljajući (???) da „istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom“. U tom „zaboravu“ je quasi kršćanska misija i smisao  sarajevske „Mise za Blajburg“ u Crkvi koja, kako sama tvrdi, ima poslanje da „moli za sve žrtve“. Tačnije, sve je osmišljeno tako kao da je Bog budala, pa će, nasjedajući ideologiziranoj Misi i licemjerno ciljanoj molitvi, imati milosti za duše zlikovaca, ali ne i za njihove nedužne žrtve. Računajući, dakle, na milostivost Svevišnjeg, on je, u kratkovidosti idejnog zanosa Organizatora mise, očito, loše odabrana adresa. Jer, zaboravljaju, ili ne znaju, ono što znamo čak i mi laici: Bog jeste Milostiv, ali je i Pravedan.

Naime, kao Milostiv oprostiće Bog mnoga toga. I mnogo kome. Ali, kao Pravedan neće preći baš preko svega. A posebno ne preko ideološki zacrtanih pogroma nad nedužnima. Pa ni preko misnog advokatisanja zločinu i zločincima, kakvo je za potrebe Stranke, podaničko-sluganski, tempirano u Sarajevu 16. maja, a u svrhu namjenski projektovanog dizanja predizbornih tenzija. Kao provjereno pouzdana ancila poratne etno-politike, za tu svrhu je izabrana baš sarajevska crkva, a ne recimo ona svjetski poznata u Međugorju.

Valjda slučajno.

Ali, nećemo biti slijepi.

Stranačko-podaničke strukture sarajevske crkve, u očima građana Grada, uprkos svemu tome, ne mogu degradirati ni urušiti Crkvenost Crkve. Jer, Crkvenost Crkve, svemu uprkos ostaće sačuvana. Sačuvana zahvaljujući imenima pokojnog fra Luke Markešića, te javnim, etički senzibilnim djelovanjem, njegove crkvene braće: fra Ive Markovića, fra Marka Oršolića, fra Mile Babića, fra Drage Bojića, fra Ivana Šarčevića i njima sličnih – civlizacijski i humanistički osviještenih, bogobojaznika. Ljudi vjere, svijesti, savjesti i onog moralnog ethosa na kome počiva nada sanjane budućnost ljudskog zajedništva Grada i Svijeta.

Stoga i naša rezignacija, s jedne, i potreba za bivanjem na tragu višestoljetnog fratarskog poimanja zajedništva i ljudskog življenja, s druge strane, mora osluškivati i slijediti tišinski pacifistički duh proglasa SABNOR-a BiH koji, povodom najavljene mise za Blajburg poziva građane na komemoraciju ZA MIR i ljudsko dostojanstvo:

Dođimo! 

Budimo glas
Onih kojih nema. 

Nečujni glas
Marindvorskih žrtava. 

Jer
Njihova mrtva usta
ne govore.

Stoga
Grobna tišina i teški muk
neka budu jedini glas
našeg dostojanstva. 

Ostanimo mirni i tihi. 

Budimo
ono što jesmo:
ljudi mira i istine. 

Grobnom šutnjom
Recimo svoje NE: 

NE – slavi zločina.
NE – poticanju novog ZLA. 

Dođimo
I svojim dolaskom
na (Marindvor)
stratište Sarajlija 

izrazimo svoju
tvrdu građansku
VJERU 

da su
DOBRO i MIR
dokazani način 

civilizacijskog
i ljudskog bivanja
antifašističkog Sarajeva
i njegovih građana.

 

PS

Sudbina je htjela da otac potpisnika ovih redova – tada dvadesetogodišnjak, slučajni prolaznik, tjeran nekom obavezom stigao iz obližnje provincije u sresko Sarajevo, na dan Luburićeve racije i vješanja na Marindvoru – zahvaljujući mladalačkoj brzini, tankoj košulji i lakim seljačkim gumenim opancima, utekne pred topotom teških ustaških čizama i bjesomučnih povika osiljenih uniformisanih ubica:

„Drži crnoga! Drži crnoga“!

Već sam taj povik, „drži crnoga“, dešifruje svu logiku krvavo razgoropađenog ustaštva koje ne lovi nikakvog neprijatelja, ni krivca; ni grešnika, nego naprosto tamo nekog – „crnog“.

Dakle, ni krivog ni dužnog, nego sasvim slučajnog prolaznika.

Nepoželjnog svjedoka njihovog fašističkog orgijanja Sarajevom.

Danas, Organizator baš takvima, u njihovoj blajburškoj izvedbi, 16. maja najavljuje svetu misu u Sarajevu. Uprkos tome što nisu ostvarili zacrtani plan – pobiti i povješati baš sve što im je bilo na oku. Kao naprimjer mog oca, koji im drznički uteče tik ispod spremljenih vješala.

Zahvaljujući tom sretnom bijegu, i na veliku žalost Organizatora sarajevske Svete mise, danas evo pišem nemušti tekst vlastite pobune protiv mise u slavu zla. Činim to uz uljudno izvinjenje Kardinalovoj „nevjerici i razočarenju“[1] što se usuđujem na tako nešto.

[1] https://www.klix.ba/vijesti/bih/kardinal-puljic-u-nevjerici-zbog-reakcija-javnosti-povodom-mise-za-zrtve-bleiburga/200511162

 

Esad Bajtal
Autor 12.5.2020. u 09:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija