Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda

Esad Bajtal
Autor 14.3.2014. u 11:31

Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda

Zbirka kolumni bh. akademika Slave Kukića‘Lopovluk u ime naroda’, čija je promocija prije dva dana održana u Sarajevu, izazvala je veliku pažnju, kako medijske tako i intelektualne javnosti u BiH, što je potvrdila i neuobičajena gužva u Ateljeu Figure tokom predstavljanja knjige.

Lopovluk u ime naroda

Jedan od promotora knjige bio je i profesor Esad Bajtal, doktor sociologije i vrsni politički analitičar, čije nadahnuto izlaganje ovom prilikom prenosimo u cijelosti.

prof. dr. Esad Bajtal

Priču o Kukićevoj knjizi najbolje je početi pukim nabrajanjem nekolicine naslova iz sadržaja.

Evo ih:

Moralna baruština
Duh destrukcije
Logika podmetanja
Država u zaštiti kriminala
Drž’te lopova
Lopovluk u ime hrvatstva
Reis Cerić novi Dodikov partner u raštimavanju države
Balkanski politički kupleraj
Osmišljena strategija korupcije 

itd …

U svakom od njih implicite ili explicite, sadržane su neke naznake lopovskog elementa. U čisto inventurnoj ravni tih naslova Kukićeva knjiga nam se pokazuje i prikazuje kao taksativna lista prevara, prevaranata i blefera svih vrsta. Kako u individualno-personalnom, tako i u stranačko-partijskom, akademskom, medijskom, idejnom, i klero-etničkom okviru kancerogeno tupouglog i fantazamatski iracionalnog bh. etno-trougla, kakvog, ni najišćašenija politička geometrija, iskustveno ne poznaje niti priznaje. Paradoksalnog trougla u kome se, metaforički govoreći, njegove suludo-entitetske i mutavo-nadobudne etno-katete, ponašaju tako kao da su duže od vlastite hipotenuze, tj. od države Bosne i Hercegovine.

Naravno, ta etno-politikantska laž, samo je maska lopovske savjesti, iza koje se njeni nosioci smišljeno i pragmatski licemjerno kriju. Od njihovih silnih laži, i sad citiram bh. pjesnika Velju Miloševića

Ne znamo ko smo
Ni gde smo
Nismo koji smo bili

A bili smo ljudi. Neki su to, uprkos svim iskušenjima, i ostali.

Ali, samo neki.

I kako to vidimo već na njenoj korici, ovo nije knjiga o njima, nego o onima drugima, neljudima: lopovima, lopinama, tatovima, hrsuzima, nitkovima, hojratima, kriminalcima, ubicama, prostacima, neotesancima, i lažovima … Upravo zato, Kukićevu kritički intoniranu knjigu, neprilično je, nedolično je, nekorektno je, čisto deskriptivno i neutralno akademski predstavljati, a ne pridružiti se njenoj angažmanskoj intonaciji.

Ako je, shodno toj angažmanskoj intenciji, fenomenološko-dijagnostički situiramo i kontekstualiziramo u ravan aktualnih građanskih pobuna, Kukićeva knjiga nam, čitana proaktivno, logički nagovještava nužnost današnje pobune. A čitana u prezentu, retroaktivno, upućuje nas unatrag na razloge građanske pobune.

Na taj način, aktualno čuđenje i tobožnje zgražavanje vlasti zbog pobune građana, implicite, očitavamo kao licemjerno osmišljeni, odnosno, politikantsko-retorički oblik vlastodržačkog etno-lopovluka. U istu vreću panoptički zaokruženih lagarija tobožnjih etno-spasitelja i njihovih medijskih etno-spisatelja, spadaju i jeftine, psihološki prozirne racionalizacije tipa: “bošnjačko proljeće”; “napad na državu”; “državni udar”; “opasnost prelijevanja u manji entitet”; itd.itd.

Naravno, sve to nam dovoljno jasno govori s kim, figurativno i stvarno, imamo posla.

Tragom te izazovno provokativne činjenice, naš autor neće se libiti da jezikom slengovske i šatro slikovitosti nosioce lopovskih bh. politika nazove tačno onako kako to zaslužuju:

bukadžije
jebivjetri
luftiguzi
barabe
partijski mafijaši
….

Ukratko, tipovi spremni na svaku vrstu licemjerja i najgore laži. Čak i takvih koje nosioca dva zlatna ljiljana, nekada pretpostavljeni mu starješina ABiH, Željka Komišića, uprkos svemu znanom i krajnje licemjerno, u svrhu blaćenja – a zarad svoje klero-etničke minder-puzačke servilnosti – naziva ustašom (str. 262)

Ako im i najbolji poput dvostrukog nosioca zlatnog ljiljana, Željka Komšića, ne valjaju, ako i najbolje tako jeftino, i bezobzirno smišljeno kaljaju, pitam se – ko im onda valja ???

Odgovor, psihološki govoreći, nije ni težak ni neshvatljiv. Valja im, samo onaj u kome se, logikom ogledalskog prepoznavanja, zrcale i projektuju. Dakle, valja im, i na jednoj, i na drugoj, i na trećoj strani, samo onaj ko je i sam na njihov podljudski način, politikantski kvaran i moralno defektan. Valjaju im samo spodobe njima sličnog, hohštaplerski uzornog i etno-manipulantski vještog držanja i  ponašanja.

Vrhunac te etno-manipulacije, već više od dvije decenije, zove se zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Uprkos sveopšte nezaposlenosti gladi, bijede i siromaštva, s jedne, i ogromnog pljačkom stečenog bogatstva manjine, s druge strane, oni još uvijek, kao da je sve u najboljem redu, bestidno-uporno (zlo)rabe tu retoričku figuru.

I prolazi im.

To prolaženje porađa descartovski izazovnu spoznajnu sumnju, u kojoj više ne znamo ko je tu od koga gori: političari ili oni (gladni glasači), koji ih uporno, uprkos svemu viđenom, doživljenom i proživljenom, i dalje drži na vlasti.

Besmisleno, ali je tako.

Ova knjiga je činjenički neporecivo svjedočanstvo kontinuiteta tog besmisla. Tim prije

što ga sistemski sračunato prate, “floskule o pravnoj državi i demokraciji, o evropskim

perspektivama i dometima, o dobrim željama i ambicijama”, kako to piše na 74. strani

Kukićeve knjige.

Egro:

Lopovi jedno misle, drugo govore, a nešto sasvim treće – rade. Dostojevski bi to objasnio navikom na tiraniju koja se pretvorila u potrebu.  U tom slučaju, sve što nam još ostaje jeste da pitamo: Je li to vrhunac umijeća manipulacije? Ili individualni sado-mazohizam sirotinje poprima masovne razmjere?, pa svako svoju nevolju podnosi uživajući u jadu, bijedi i poniženju svog bližnjeg.

Na taj način blesavi etno-patos, u srcu izmanipulisanih podanika, podriva elementarnu čast, dostojanstvo i ljudsko samopoštovanje. Tako se, štafeta podaništva, bijede i sirotinje, prenosi u nedogled – od izbora do izbora; od TV dnevnika do TV dnevnika; od prevare do prevare; od ublehe do ublehe…

O manipulantski vještom i sinhronizovanom pljačkaškom pohodu, najbolje govori nepotistički primjer one tetke srednjoškolke koja za svoje tobožnje intelektualne savjetodavne i konstruktorske usluge, samo sa jednog platnog spiska uzima i po 15.000 KM mjesečno. A taj nije jedini. Niti je ta konvertibilna hercegovačka tetka jedina tetka te vrste. O stranački profitabilnim tetkama i strinama, dajdžincama i amidžincama, mogla bi se napisati ne knjiga, nego sabrana djela nepotističko-srebroljubive grandomanije i nezasitnosti.

Sve u svemu, na sceni je metodologija brižljivo sofisticirane i fahovski složene pljačke

Ove zemlje.

Da budem konkretniji, precizniji i jasniji: Činilo se to, i čini, ne samo politički. Nego i uz prećutnu a vjerovatno i aktivnu asistenciju vrhova vjerskih zajednica i klero-politički. Dakle, i u ime samog Boga.

Time, i na samom kraju, svoje promotivne besjede, ukazujem na jedini važan propoust, odnosno na nepotpunost naslova Kukićeve knjige. Naslova koji bi shodno rečenom, popisanom i opisanom između njenih korica, umjesto “Lopovluk u ime naroda”, morao, ili bar – trebao, da glasi:

Lopovluk u ime Boga i naroda

Želeći čitalački uspjeh i knjizi i autoru, nadam se, uskoro, njenom drugom, baš tako realistički naslovljenom izdanju.

 

Esad Bajtal
Autor 14.3.2014. u 11:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija