Esad Bajtal: Ova zemlja opustošena je i osiromašena vlastodržačkom pljačkom više nego ratom

Povezani članci

• Obilježavanje 80. godišnjice Bitke za ranjenike na Neretvi
• Prisilno ujedinjenje našeg svijeta
• Više od 200 motociklista iz Sarajeva krenuli ka Srebrenici
• Koliko ostajemo kući? Postoji nada da će trajati kao u Kini, stručnjaci predviđaju dugu borbu sa virusom
• Ljajić: Priznanje Kosova je uvjet za ulazak u Evropsku uniju
• Sdp BiH: “Mješoviti brakovi” su armatura u temelju Bosne i Hercegovine

“Sevdalinka – alhemija duše” naziv je obimne monografije koju ste posvetili sevdalinci kao fenomenu. Šta Vas je ponukalo da se posvetite ovoj suptilnoj i za ovu zemlju i njen narod veoma značajnoj temi, s obzirom na to da ste poznati kao angažirani intelektualac koji se bavi mnogo manje inspirativnim, ali isto tako značajnim djelatnostima, zaštitom ljudskih prava, pitanjima građanskog aktivizma i građanske hrabrosti, što, makar na prvi pogled, nema previše zajedničkog s “alhemijom duše”?

– Sve ima veze s dušom i njenom (al)hemijom. Neko sanja kamen mudrosti okrenut životu, a neko, u svojoj okrenutosti protiv života, snije crni kamen zla i smrti. Nismo svi isti. Istina, “Ima veoma malo zlih ljudi”, kaže Johann Nestroy, pa ipak se događa toliko zla u svijetu; a najveći dio tog zla pada na teret mnoštva, one većine koja nije ništa drugo do dobri ljudi”. Naša narodna poslovica kaže: “Ko pjeva, zlo ne misli”. Dakle, pjevaju dobri ljudi, i pjevaju dobrim ljudima. Pjevaju o ljubavi. A sevdalinka je prije svega ljubavi okrenuta. Ali ne samo njoj nego i ukupnom životu. 

Svim socijalnim sferama, zahvatajući one životne nijanse koje izmiču jeziku svakodnevice zaokupljene trenutkom neumitne ljudske prolaznosti. Istovremeno, sevdalinka je okrenuta neprolaznosti želje. Želja može da se ne ostvari (“želja pusta”, kako to pjesma kaže), ali nikad ne umire. Ne povlači se. Želja je rodno mjesto sevdalinke. Slijedio sam logiku i razloge istrajnosti ljubavne želje iz koje sevdalinka izvire. Analizirao sam iz mnoštva uglova ljubavne zamke i izazove, koji snažno i do dna duše određuju bit naše ljudske egzistencije. Tako je nastajala ova knjiga. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Na drugima je da to procijene i ocijene – kaže Bajtal u intervjuu za naš list.

Način na koji ste se bavili sevdalinkom potpuno je drugačiji od dosadašnjeg pristupa ostalih autora koji su, na ovaj ili onaj način, pisali o svedalinci. Šta to Vašu monografiju izdvaja od dosadašnjih knjiga o njoj napisanih?    

– Već rekoh, slijedio sam unutarnju logiku sevdalinke, njen senzibilni duh i psihodinamiku ljubavne želje, kada u svojoj uzavrelosti traži izlaz iz nepodnošljive tjeskobe u kojoj se nađu mladi, ljubavlju zatravljeni ljudi. Kaharom skrhani zarobljenici ljubavnog zova. Nema sevdalinke o sretnoj ljubavi. I taj se moment, različito, ali tematski osjenčeno, analizira kroz sva poglavlja knjige. 

Dakle, knjiga se ne bavi historijom ni mjestom nastanka pojedinih sevdalinki. To je književnost uglavnom apsolvirala. Ova knjiga okrenuta je psihološkim, antropološkim, fenomenološkim i nekim drugim aspektima sevdalinke. Šta je to što čovjeka ovih prostora tjera da pjeva kad mu je najteže (a neuspjela ljubav je najteža bol koju ljudska priroda poznaje)? 

I kako slušaoci uživaju u pjevanju tog bola? Odgovori na ta i slična pitanja u fokusu su pokušaja racionalne spoznaje ovog neobičnog melopoetskog fenomena čije dublje razumijevanje nam i danas, nakon toliko stoljeća odgonetanja, još uvijek izmiče.

Monografija se bavi fenomenom specifične tradicionalne bh. melopoetske forme, nastale islamizacijom Bosne i širih prostora u vrijeme osmanskih osvajanja. Kao kombinacija istočnjačke strasti i slavenskog senzibiliteta, nastao je melanholični muzičko-poetski izraz sevdalinke. Je li sevdalinka ekskluzivitet Bosne i Hercegovine ili je moramo dijeliti s ostalim narodima u našem okruženju? Zapravo, koliko je svedalinka bosanska, a koliko zajednički muzički i poetski izraz sa susjednim zemljama koje su “obuhvaćene” islamizacijom?  

Sevdalinka je bosanski specifikum izrastao iz susreta ovdašnjeg duha i istočnih kultura i civilizacija nošenih žestokim vjetrovima davnih osmanskih osvajanja. Ali nije ostala prostorno zarobljena niti vezana samo za Bosnu, gdje je (baš kao i u slučaju fenomena stećka) nastao najveći broj najljepših pjesama te vrste. 

Upravo njena neodoljiva ljepota, izražena u začuđujućem melopoetskom spoju koji mami, ponijela je sevdalinku daleko izvan Bosne pa je, šireći se, preko Rumunije i Mađarske došla čak do Besarabije, na jednu, a onda, južno do Vranja, odakle nam se vraća kao “vranjanski karasevdah”, na drugu stranu. Sandžak je, na planu melodijski prepoznatljivog sjenčenja, koje nosi svoj neobično zavodljivi šarm pjevanja, sevdalinci dao prepoznatljivo specifični doprinos. Slijedeći njenu umilno-zanosnu melodijsku nit, prihvatali su je i mnogi drugi, pa danas regionalno dijelimo jedno naslijeđe koje krasi prepoznatljivo iskonski dah Bosne koja ga je iznjedrila.

Prije desetak godina, Adela Peeva snimila je zanimljiv dokumentarni film pod nazivom “Čija je ovo pjesma”, tražeći odgovor na pitanje porijekla i pripadnosti pjesme “Ruse kose, curo, imaš”. Film pokazuje da svi na Balkanu, Bosanci, Srbi, Makedonci, Bugari, Turci… tvrde da je ta pjesma njihova i svi imaju svoju verziju pjesme. Šta to, prema Vašem mišljenju, govori?

– Znam, i gledao sam taj film. On nam upravo govori o gore rečenom: o enormnoj popularnosti sevdalinke. O njenoj neodoljivosti i moći da pronađe put do svakog slavenskog uha, koje je onda ljubomorno svojata i smatra svojom. I u tome nema ništa loše. Slušao sam, i imam negdje snimak Merete Fjeldbo, mlade Norvežanke, koja upravo tu pjesmu (“Ruse kose, curo, imaš”), pjeva vrlo korektno, i o tome se nešto više može pročitati u posljednjem poglavlju knjige koje se bavi problemom “skrnavljenja i iskrivljavanja sevdalinke”. A njeno skrnavljenje dolazi upravo zbog njene filozofsko-jezičke kompleksnosti kojoj nisu dorasli baš svi oni koji, čak iz najbolje namjere, nerijetko oskrnave tekst i melodiju tog našeg melopoetskog dragulja koji, uz Sarajevsku Hagadu i stećke, predstavlja sveto trojstvo bh. kulture i duhovnosti. Upravo zbog toga smo (s osjećanjem neke vrste moralnog duga prema kulturnom naslijeđu BiH), izdavač Goran Mikulić (Rabic) i ja, pristali na riskantni izazov pisanja i izdavanja ovako opsežne i tehnički zahtjevne monografije.

Ljubav je oduvijek bila samozatajna, mistična, melanholična, odnosno alhemijski tajnovita. Krije li upravo takvu sugestiju naslov Vaše knjige?  

– Intrigantnost naslova knjige (“Sevdalinka – alhemija duše”) čini da me mnogi (dakle, ne samo novinari) stalno pitaju o njegovom izboru i smislu. Odgovor je uvijek jedan i isti. A dao sam ga na prvo pitanje još u toku pisanja knjige, koja je najvećim dijelom pisana i nastajala u dalekoj Norveškoj, tačnije u Oslu. Dakle, kao odgovor na Vaše pitanje samo ponavljam ono što će čitaoci moći naći u samoj knjizi: 

Sevdalinka mi se, psihološki, pojavljuje kao pandan kamenu mudrosti srednjovjekovnih alhemičara. I kao što su alhemičari, tražeći kamen mudrosti, tragali za panacejom (univerzalni lijek za sve bolesti). Pjevači i slušaoci sevdalinke upravo u njoj nalaze oboje: i kamen mudrosti ljubavnog osvajanja, i univerzalni, odnosno, jedini lijek i izlaz iz svih svojih životnih i ljubavnih jada i nevolja. Tako mi se sevdalinka otkriva kao svojevrsna alhemija duše, koja jedina izlazi nakraj s teškim ljubavnim dertom i jadom od sevdaha. A od “sevdaha goreg jada nema”, kako nam to poručuje jedna stara i vrlo popularna sevdalinka.

Koliko je vrijeme u kojem živimo pogodno za razumijevanje onog specifičnog tkanja koje sevdalinka u sebi nosi, koliko danas mladi ljudi poznaju i koliko su joj naklonjeni, s obzirom na to da je vrijeme “tihe ljubavne patnje”, britke sablje i lijepog dorata poodavno iza nas, te da je način života isprofanisao sve nekadašnje istinske vrijednosti?

– Vaše pitanje pogađa u srce problema sevdalinke u našem, profitom ubrzanom i, uslovno govoreći, pragmatski neurotičnom vremenu. Hirovitom vremenu koje ne ostavlja mjesta onom predahu koji sevdalinka traži i logički podrazumijeva u svojoj otegnutoj melanholično-poravnoj raspjevanosti. Odnosno, u svom nehaju za bilo šta drugo, ovosvjetsko, izvan sevdisanja i htijenja da se udovolji vlastitoj ljubavnoj želji, koja je važnija od svega drugog: važnija od sna; važnija od oca i majke; od sela i običaja. 

Zato “Mujo kuje konja po mjesecu”, jer nošen željom vlastite ljubavne strasti (“znaš kad meni naumpadne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca …”), plahovito hrli u himerički ljubavni zagrljaj one o kojoj i budan sanja. Danas je profit iznjedrio neki drugi zanos, sav okrenut dobiti i novcu kojim se kupuje sve. Čak i “ljubav”. Profesionalne prodavačice ljubavi postale su naša stvarnost. Svojom kupoprodajnom logikom otupile su duševno pijanstvo i plahovitost bolnog magnovenja ljubavne čežnje i neizrecive tuge zbog sudbinski neizbježnog uzmicanja i nedokučivosti voljenog ili voljene. 

Stvari su danas postavljene naopako, ali ne mislim da će ta naopakost vječno ostati. Ljubav je isuviše moćno osjećanje, ukopano duboko u srce ljudskog bića i samog života, da bi tek tako, nečujno i bez traga, bilo potisnuto na periferiju psihološki zahtjevnog muško-ženskog odnosa. Kao i svaki eksperiment, i moda kupovine ljubavi, i brakova iz interesa, završit će na smetljištu sirove i medijski podgrijavane seksualne pomodnosti. Senzibilni erotski zanos i ljubavna melanholija vratit će se ponovo u život i naći svoje staro i trenutnim materijalnim interesima žrtvovano mjesto. 

Kazali ste jednom da se u najširoj javnosti sevdalinka površno i pojednostavljeno razumije i shvata kao samo ljubavna i, uz to, samo ženska pjesma, što životno-činjenički nije tačno. Znači li to da je sevdalinka mnogo više od toga, pa čak, na neki način, i prefinjena filozofija života. Čime se sve, zapravo, sevdalinka bavi?

– Tako je, sevdalinka je pjesma života, životna pjesma, i svesti je samo na ljubavni iskaz, značilo bi reducirati njen životni smisao, osakatiti je i, konačno, uvrijediti je. Tačnije, sevdalinka je i ljubavna pjesma; pri čemu ovo “i” sugerira nesagledivu širinu životne fenomenologije kojom se sevdalinka bavi: rođenje i smrt, rat i pogibija; porodične nevolje i nedaće kao sudbinski neizbježni i nepredvidljivi udesi čovjeka, sve je to opjevano na jednako melanholičan i sevdalijski odmjeren i dostojanstven način. 

O tome najbolje govore pjesme “Niz polje idu, babo, sejmeni”; “Sunce bi sjalo” itd. itd., kroz koje se provlači lajtmotiv porodične i ljudske životne tragike. Ili povijesne roditeljske slave, iskivane britkom sabljom kao simbolom najvećeg herojstva i čojstva davno prohujalog vremena, kako nam kazuje pjesma “Nigdje zore ni bijela dana”. Dakle, sve ono što čovjeka baca u, filozofski govoreći, nevoljne “granične situacije”, našlo je svog mjesta i snažnog odjeka u našoj sevdalinci. Kao mišljenje i pjevanje, na tragu traženja smisla i žuđenja za slobodom ljudski dostojanstvenog življenja i odvažnosti (kao, npr., u pjesmi “More, vrćaj konja, Kerim Abdul-ago”), sevdalinka najprije tematski, a zatim stoljećima vremenski, prethodi egzistencijalizmu, toj dominantnoj, i intelektualno najzavodljivijoj, filozofiji XX stoljeća. 

Koliko su turbofolk i agresija primitivizma iz susjednih, ali i drugih zemalja, uspjeli potisnuti sevdalinku i hoće li ona opstati, s obzirom na to da polako odlaze oni koji su je čuvali i njegovali, a da mlađe generacije rastu uz cece, stoje, seke…? 

– O tome je već ponešto rečeno u odgovorima na neka od prethodnih pitanja. Istina, posljednjih dvadesetak godina sevdalinka je grubo medijski potisnuta u kasne noćne ili rane jutarnje sate. Prije svega zahvaljujući navali privatnih elektronskih medija koje vode i uređuju ljudi bez neophodnog znanja i senzibiliteta za duh i smisao sevdalinke. Čast rijetkim izuzecima, poput (koliko sam, radeći na knjizi, mogao da upratim) Radio Kalmana, koji, svjesno, aktivno-programski, pokušava njegovati i čuvati sevdalinku. 

Odnosno, većina novonastalih medija svom slušateljstvu nameće pomodni turbofolk kao “estetsku” mjeru vlastitog bića, tj. kao jedinu zabavno-muzičku vrijednost, odnosno, kao onaj muzički idiom koji bi perspektivno bio doživljen i fiksiran na gramatički prepoznatljiv način. Međutim, učestalost, izvještačenost i neprirodnost te pomodnosti dovest će nužno do zasićenja i konačnog vraćanja duhu istinskih melopoetskih vrijednosti sevdalinke. Uz dobro osmišljenu društvenu akciju, i spontano samoosvješćivanje čiji dah pomalo već osjećamo, čini se da sevdalinka već danas, polako i sigurno, kreće na put svog povratka onima kojima logikom urođenog duševnog ustroja pripada.

Bosna, zaista, ima čime da se pohvali kada je u pitanju sevdalinka, njeni izvođači i muzički stvaraoci. Ko su, prema Vama, najzaslužniji što sevdalinka i danas prkosi najezdi primitivizma? 

– Teško je u trenu sve njih nabrojati, ali ima jedna plejada izvrsnih izvođača, koja, koliko pamti i bilježi naše vrijeme, ide od predratnih, tridesetih godina XX stoljeća, a interpretativno, s pojavom imena virtuozno nedokučivog Safeta Isovića, vrhuni u osamdesetim godinama prošlog vijeka. 

Sulejman Džakić i Rešad Rešlagić (koje Zaim Imamović spominje kao svoje pjevačke uzore), te Mile Janjić, Vuka Šeherović, Sofka Nikolić, Edo Ljubić, koje naše generacije ne pamte, prethodili su pjevački jednoj plejadi izrazito melizmatično-plemenitog pjevanja sevdalinke, kojoj, osim Zaima i Safeta, pripadaju Nada Mamula, Zehra Deović, Zora Dubljević, Himzo Polovina, Zekerijah Đezić… te Muhamed Mešanović Hamić i Muhamed Pašić Mašura (sazlije bez premca i nasljednika). Tu je i Nedjeljko Bilkić, a od instrumentalista i stvaralaca Jozo Penava, Rade Jovanović, Safet Kafedžić, Ismet Alajbegović Šerbo te Jovica Petković. A danas, Ante Filipović Sarajlija, izvanredni solista na harmonici. Njihovi audiosnimci ostaju paradigmatski uzorna mjera kvaliteta izazovno zahtjevne interpretacije sevdalinke. 

Naravno, tu su i mnogi “dobri pjevači” i solisti (teško mi je u trenutku nabrojati sve one koje knjiga poimenično bilježi). Mislim, prije svega, na te popularne soliste Radio Sarajeva, ali i drugih radiostanica bivše Jugoslavije (Beograda, Novog Sada, Skoplja, Titograda, Zagreba), koji su dali nemjerljiv doprinos popularnosti ove “pjesme nad pjesmama”. Knjiga, naravno, posvećuje dobar dio stranica i fenomenu pjevanja.

Uprkos želji da govorimo samo o knjizi, evo i nekolko pitanja o onom neizbježnom – o politici. Kako ocjenjujete političku situaciju u BiH i kuda, zapravo, ide naša zemlja?

– Politička situacija danas u BiH, najblaže govoreći, nije onakva kakva bi, ljudski gledano, trebala i morala da bude. Odnosno takva kakva je, bh. situacija nije u narodnom interesu, ni interesu bh. građana. Zapravo, to i nije politička, nego pretpolitička, tačnije, politikantska situacija, koju planski kreiraju etnospletkaroši i etnošpekulanti skloni ideološkom zamagljivanju realnog stanja stvari. 

A realno stanje stvari je da oni uporno siju međunacionalnu mržnju zarad postizanja stranačko-privatnih, a nauštrb javnih, tj. životnih interesa na koje su se predizborno pozivali pred domaćom i svjetskom javnošću. Kuda sve to vodi, teško je znati. Ali, nadati se da odluku o budućnosti u svojim rukama drže građani BiH. Želim vjerovati da će (opamećeni užasima rata i prevarama svih vrsta) konačno svoje ponašanje usklađivati s onim što vide svojim očima, a ne s onim što slušaju svojim ušima, čime ih (već dvadeset godina) obmanjuju prevaranti i samozvani zaštitnici tzv. vitalnog nacionalnog interesa. 
Jedini interes koji etnopolitikanti stvarno štite jeste njihov lični, privatni interes. Upravo zato oni imaju sve, a narod nema ništa. Baš ništa. Otuda nužno pitanje logičke prirode: 

Otkud vlastodršcima njihovo silno bogatstvo, ako se sveopšte siromaštvo i neimaština naroda stalno pravdaju ratom i ratnim razaranjima? Objašnjenje je vrlo jednostavno: ova zemlja opustošena je i osiromašena puno više vlastodržačkom pljačkom (“tranzicija”) nego ratom. 

Šta to konkreto znači?

– To znači da nije rat uzrok našeg siromaštva, ni naše bijede, ni naše gladi. Siromaštvo, bijeda i glad su posljedica nepravde i neviđene pljačke legaliziranog kriminala. Umjesto da svi imamo dovoljno, i živimo kao ljudi, mi živimo k’o psi: preživljavamo od kontejnera do kontejnera. Za razliku od građana, političke elite, i njihovi idejni kolaboranti, žive k’o lordovi. Sve dok to ne shvati, i dok združeno ne krene u životnu borbu, legitimnim demokratskim sredstvima, za svoja ljudska i građanska prava, prevareni i gladni narod(i), BiH neće izmijeniti svoju katastrofalno lošu životnu i ljudsku situaciju. Situaciju bespotrebne zavađenosti i mržnje od koje debelo profitiraju njihove nacionalne i vjerske vođe sa svojim profesionalnim satelitima i nesavjesnom inteligencijom. Svi ostali su, logikom te prevare, na žalosnom i neshvatljivo golemom gubitku već dvije decenije. A život je jedan. I kratak.

Naši susjedi, pogotovo Srbija, nakon svih zločina počinjenih u BiH, pokušava nam plasirati kozmetički opranu i logički paradoksalnu historiju u kojoj je žrtva zapravo krivac. Najnoviji primjer je knjiga “Bosanski rat” autora Dobrice Ćosića, kojega ste, u poređenju s jednim drugim autorom, nazvali historijskim prevarantom i hohštaplerom?

– Pođimo od same riječi: hohštapler (njem. Hochstapler) je čovjek koji svojom ciničnom i prividnom uglađenošću osigurava sebi visoko mjesto u društvu. Čini to vještim varanjem, a u svrhu vlastite afirmacije i koristi. U pitanju je prepredena varalica koji vrlo sofisticiranim manevrima zasljepljuje svoju okolinu. Otud i pojam “sljepar”, naš stari i već zaboravljeni jezički izraz za mangupe te vrste. 

U pitanju je vješti blefer koji se svijetu prikazuje kao nešto više nego što stvarno jest; onaj koji pod koprenom velikih i lažnih riječi (“veliki” pisac; “otac nacije”) obmanjuje svijet i ljude oko sebe. Uostalom, Ćosić nikad nije krio svoju fascinaciju hohštaplerstvom, prevarom i lažima. Upravo on je nadahnuti kreator teorije srpske laži i tumač njenog povijesno-državnog smisla i značenja. On to, bez imalo stida i nelagode, objašnjava ovako: 
“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. 

A ako malo proguglate internetom, onda možete naći i sljedeće Ćosićeve tvrdnje:
“Laž je srpski državni interes”. “Laž je u samom biću Srbina”. “U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina”. “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”. 

Dakle, kao što se iz priloženog da vidjeti, nije Ćosić hohštapler zato što sam ja to rekao. Upravo obrnuto: ja sam samo rekao da Ćosić jest to što jest. I ništa više. Konačno, budući da ne čitam lošu literaturu i da (upravo njegovom ratnohuškačkom zaslugom) nije bilo ovoliko zločina i krvi u ovoj zemlji i širom bivše Jugoslavije, ne bih ni znao za zločastog Dobricu. Čak ni da postoji. Kao što ne poznajem Hitlera i njegov maleraj, ali sasvim dobro znam razmjere zločina njegove rasistički genocidne politike. Kao idejna braća, i braća po (ne)djelu, ni Ćosić ni Hitler (ni drugi njima slični) meni, ljudski, apsolutno ništa ne znače. 

Naravno, druga je stvar pitanje otkud tolika fascinacija jednog pisca zlom i lažima; otkuda njegova neskrivena sklonost megalomaniji i hohštapleraju? Priznam da ne znam. Konačno, to nije samo novinarsko, političko ili sociološko nego, i prije svega, psihijatrijski simptomatično pitanje za koje nisam profesionalno nadležan.

Osvrnite se malo na ono što radi montenjarac Milorad Dodik – rušenje BiH, negiranje genocida i najstravičnijih zločina, revidiranje i iskrivljavanje historijskih činjenica. Je li on kombinacija Karadžića, Miloševića i Ćosića?

– Nerado se bavim politikantima poput spomenutih, ali kad me već pitate, mislim da je Dodik smisaono irelevantna i politički efemerna figura epigonskog uma. I sam svjestan toga, izabrao je put sluganski poslušnog nastavljača. Dodik, baš kao i druga dvojica, poltronski slijepo slijedi Ćosićevu patološku doktrinu tzv. humanog preseljenja naroda. Kako nešto nasilno, ratnički krvavo izvedeno, može biti humano? I kako je nakon totalnog fijaska te doktrine moguće, bez cinizma, optuživati druge (žrtve) za njene krvave ishode od Ljubljane, Zagreba i Sarajeva do Prištine. 

Očito, u pitanju je ideološka doktrina laži koja laže samu sebe. Pitajte Srbe iz Hrvatske pometene “Olujom” koliko je humano bilo njihovo preseljenje koje im je Ćosić naručio, Milošević prihvatio i zajedno s Tuđmanom izveo. Pitajte Hrvate i Bošnjake nasilno iseljene s prostora manjeg entiteta koliko je humano to preseljenje bilo. A najporazniji primjer Ćosićevog “humanizma” predstavlja Srebrenica. Konačno, ćosićevski “humano preseljenje naroda” vidimo i u SDS-ovski prisilnom odvođenju 150.000 Srba iz Sarajeva, s nalogom da iza sebe ne smiju ostaviti ništa (čak “ni saobraćajni znak ne smije ostati”, rečeno im je). 

Tako je i bilo. Stanovi su najprije uredno ispražnjeni (ni utičnice nisu ostavljene u zidu), zatim devastirani, a stvari transportovane organizovanim konvojima kamiona. Oni Srbi koji su pokušali ostati bili su (za primjer i opomenu) likvidirani, kako bi se zatrla i sama ideja nečijeg ostanka u Sarajevu. Humano, zar ne? Uprkos toj činjenici koju svi znamo, zajedno s njim (uključujući i svih 150.000 sarajevskih Srba), Dodik danas priča, odnosno javno laže, o njihovom tobožnjem protjerivanju iz Sarajeva.

Kao što Karadžić, zajedno sa Šarovićem, javno laže da opsade Sarajeva (1.425 dana) nije ni bilo. I kao što svi zajedno, unisono horski, poriču, odnosno, opet ćosićevski uredno lažu, da nije bilo genocida u Srebrenici. Ili kako to već poslovno cinično, deceniju i po, tvrde da su Sarajlije masakrirale same sebe na Markalama, a Tuzlaci sebe na Kapiji. Lažima nigdje kraja. Jer zlo je bilo toliko golemo da još samo laž pristaje da ga brani.
Međutim, javno negirati ono što je sav svijet vidio, zabilježio TV kamerama i osudio u Hagu, znači ili biti mentalno deficitaran ili idejno-patološki zadrt. 

Sve, dakle, vrvi od laži i prevare, tačno po Ćosićevoj ideološkoj doktrini: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”.

Dodik, poltronski žalosno, ide stopama te Ćosićeve doktrine. Bontonski neobaviješten, nadmen, ruralno plahovit, miloševićevski ciničan i bez elementarne kulture dijaloga i profesionalne etike, vazda je u svađi sa svima oko sebe. Prizemnim jezikom politikantstva i poluistinama podešenim za uho etnički spinovane gomile (licemjerno se pozivajući na Dejton i njegovom zloupotrebom), već godinama čini sve da funkcionalno parališe i umrtvi BiH. A onda, upirući prstom na tu istu nefunkcionalnost, priziva etnorasističku podjelu zemlje po šavovima krvavo zaposjednutih i nasilno raseljenih teritorija. Međutim, čak ni to nije njegov jedini i najvažniji cilj. Iza njegove secesionističke priče, takva kakva je – cinična, lažna, potcjenjivačka i radikalno etnički intonirana – krije se nešto sasvim drugo. Vrlo opipljivo i materijalno. 

Ukratko, Miloradova svađalačka priča je vakcinacijski znakovito postavljena: ona mu omogućava da (uprkos ogromnoj gladi i bijedi naroda tokom njegove vladavine), retorikom isključivosti, jezikom mržnje, i stalnim negiranjem genocida i pljuvanjem njegovih žrtava, zaštiti svoje enormno bogatstvo, koje je stekao na jednako nepošten i prevarantski način na koji su to učinile i etno-vođe Bošnjaka i Hrvata, kao i njihovi idejni i pseudointelektualni advokati i istomišljenici. Otud njegova uporna i grčevito konfliktna borba protiv bh. sudstva, zakona i istine. 

Ostalu dvojicu koje spominjete (Karadžić, Milošević) nema potrebe posebno analizirati. I oni su, baš kao i Dodik, sirovi produkt geopolitičkog, velikodržavnog i spisateljskog megalomanstva srednjoškolca i “nobelovca” Dobrice Ćosića. Sjetimo se samo prošlogodišnje (2011.) vijesti o Ćosiću – dobitniku Nobelove nagrade, i sve će biti jasno. Priča se još isti dan pokazala kao puka i dobro tempirana laž iz koje se pokušao nekako izvaditi. 

Naravno, dosljedno logički misleći, ne bi me začudilo ako jednog dana saznamo da je, kao teoretičar laži, priču o sebi kao dobitniku Nobelove nagrade osmislio i proturio sam Ćosić, što je psihološki gledano, bio zgodan i prizeman trik (dakle, opet laž) da sam sebe indirektno prikaže i perspektivistički ponudi nadležnima, kao ozbiljan spisateljski potencijal za razmišljanje o eventualno budućoj kandidaturi za Nobela. 

Laž, očito, ima više svojih strana?

– Naravno, osim aktivne, laž ima i svoju pasivnu stranu. Lagati, sa stanovišta istine i savjesti, znači reći manje od onoga što jest. Šutnja i prešutkivanje su oblik pasivne strane laži, kojom se nastoji zaobići ono bitno. Tim prije ukoliko ono narušava ideološki tempiranu sliku vlastite “istine”. 

Tako najveće etno-pričalice iz manjeg entiteta mudro šute o nedavnoj solidarnosti i novčanoj pomoći koju su bošnjački pripadnici Oružanih snaga BiH, ljudski solidarno, pružili svojim srpskim kolegama. Umjesto toga, Dodik prizemno osporava nedavnu manifestaciju “Sarajevska crvena linija” (znak sjećanja na žrtve opkoljenog Sarajeva), a prešućuje činjenicu da su, baš za tu manifestaciju, crvene plastične stolice (11.541) kupljene u Srbiji. Da ima, i da hoće da ima imalo političkog poštenja i sluha za normalizaciju života, Dodik je tu kupovinu stolica morao staviti u prvi plan, i pročitati je kao otvorenost i znak dobre volje Sarajeva čak i prema svojim rušiteljima i ubicama. Da li bi, u obrnutoj situaciji, idući Dodikovom logikom, Beograd ikad kupio stolice u Sarajevu? Odgovor, naravno, ostavljam njemu.

Tek, tom kupovinom, “muslimansko” Sarajevo je, dosljedno sebi, postupilo po onoj biblijskoj: “Ko tebe kamenom, ti njega hljebom”. Dodik je, antibiblijski dosljedno, uzvratio: Ko tebe hljebom, ti njega kamenom. I to je on. O tome se ne govori. O tome se licemjerno šuti. Nema načina da valjaš Dodiku, jer on i najveće dobro, očitava kroz prizmu vlastite nevaljalštine, i tako ga anulira. A sve je to, svjesno ili ne, u preciznom i perfidnom idejnom dosluhu s Ćosićevom doktrinom laži. 

Sjetimo se početka Miloševićeve odbrane u Hagu, koju počinje krajnje ciničnim riječima: “Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž”. Za razliku od Miloševića, koji je izgovara ideološki-defanzivno, u svoju odbranu, tu rečenicu čitam sasvim realno, činjenički. I kao najbolji primjer te “čiste laži” navodim Ćosićevu knjigu “Bosanski rat”. 

Nesposoban da bude podoban 

Esad Bajtal, filozofski pisac, esejista, publicista, građanski aktivista… Studirao pedagogiju i psihologiju, filozofiju i sociologiju. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor desetak knjiga. Zastupljen u zbornicima i monografijama. Nije (niti je bio) član nijedne stranke. Nesposoban da bude podoban, živi od pisanja.
Promocija knjige “Sevdalinka – alhemija duše” počinje u Konjicu, 7. maja, dan-dva nakon toga u Sarajevu, od 15 do 25. maja po Skandinaviji, a nakon toga dalje po BiH.

Dnevni avaz