Eureka: Dražine naočare!

Savo Petrović
Autor 2.12.2017. u 11:21

Eureka: Dražine naočare!

Ne mogu se oteti svojoj groznici,  sam sebi postavljam pitanja, gdje je onaj moj slobodarski Beograd, gdje su Ivo Andrić, Koča Popović, Radomir Konstantinović, Branko Pešić, Bogdan Bogdanović, Pavle Vujisić, Isidora Sekulić, Miodrag Petrović Čkalja, Duško Radović, Mira Stupica… Gdje su one dobre novine ”Politika” i ”Borba” iz Titove epohe? Gdje je onaj Josip  Broz za čijeg su vremena u moj Beograd dolazili i Nikita Hruščov i Ričard Nikson, Žan Pol Sartr, Vili Brant, Gamal Abdel Naser, Džavaharlal Neru, Indira Gandi, Huao Kuo Feng,  Elizabeta Tejlor, Sofija Loren, Frensis Ford Kopola, Kirk Daglas, Orson Vels i brojni kraljevi i prinčevi iz svih krajeva svijeta ne da prijete kažiprstom i dijele lekcije nego da čuju mišljenje i zatraže savjet.

Jedna Srbija, ne znam da li manjinska ili većinska, najzad je odahnula: nedavno je neki  Arhimed, zaboravih mu ime, Srbin sto posto, ma pravi Srbenda, kažem vam,  pronašao naočare Draže Mihailovića. ”Večernje novosti” su to objavile i tako je svijet dobio novu vrijednost u prebogatoj kolekciji fašizma. ”Eureka!” – uzviknuo je taj srpski Arhimed, pa zatim na srpskom jeziku rekao: ”Pronašao sam! Čujte Srbi, pronašao sam naočare. Dražine naočare!”

Sada će Srbi, manjinski ili većinski, ne znam, bogatiji za ovaj epohalni pronalazak biti plemenitiji i srećniji, imati dovoljno četništva i fašizma da se prehrane. I to u pravo vrijeme kada je sve više siromašnih i gladnih, prezrenih i izgubljenih. Šteta je samo što ne mogu patentirati ovaj pronalazak jer su im njihovi ratni prijatelji iz Drugog svjetskog rata, ustaše, zeleni kadar, belogardisti, balisti i vmrovci bogme velika konkurencija. Da je kojim slučajem srpska Marija Antoaneta,  poznata pod imenom Mira Marković, postala kraljica Srbije, vjerovatno bi uzviknula: ”Šta! Srbi nemaju hljeba, pa neka onda jedu ravnogorske koljače, pardon kolače i neka piju poznatu srpsku rakiju kamovaču, izvinite komovicu i gledaju u svijetlu budućnost punu mraka kroz naočare  velikog  i nikad zaboravljenog čiča Draže!

Pošto nisam očaran ovim epohalnim pronalaskom naočara, vraćam se u nekada,  stara, dobra vremena, kada sam se uvijek  radovao posjetama Beogradu, Redakciji ”Politike” čiji sam dopisnik iz Doboja i sjeverne Bosne bio dvadeset godina, sjedeljkama, beskrajnim razgovorima i tračanju, piću sa prijateljima, u Šumatovcu, Skadarliji i Prešernovoj kleti. I bio zaista lijepo i dobrodušno dočekan kao izbjeglica,  s početka maja 1992, kada je počeo rat u mom rodnom Doboju. Ubrzo sam napustio svoj Beograd i, silom prilika i neprilika, otisnuo se u prognaničku odiseju od Njemačke do Amerike. I još tada mi se učinilo da je Beograd sve manje moj grad.

Prohujala je zatim jedna decenija, i ja, siromašni i izgubljeni Odisej iz Doboja dolazim iz Amerike u Beograd 2003. godine. Radujem se kao dijete susretu sa svojim voljenim gradom, kod Željezničke stanice izlazim iz autobusa i na crnim majicima brojnih taksista, vidim: ”Ravna gora pobediti mora”. Vidim, a ne vidim! Ne, to  nije istina: moj Beograd nije i neće biti četnički grad! Varaš se, Odiseju iz Bosne! Još je Zoran Đinđić, moj Bosanac, dolaskom za gradonačelnika Beograda, nasljednik Branka Pešića i Bogdana Bogdanovića, odmah iz svog ureda izbacio petokraku, taj mrski znak socijalizma u čije su vrijeme i četnici i ustaše, i zeleni kadar i balisti, i belogardejci i vmrovci bili manji od makovog zrna.

I baš u vrijeme te petokrake  Srbi su imali radna mjesta, svoje kuće ili stanove, mnogi i vikendice i auta, besplatno školstvo i zdravstvo, odmore od trideset dana, novogodišnje bonuse, pasoše sa kojim si mogao lutati Evropom i svijetom, Hrvati i Slovenci imali su sve to, još i bolje, pa zatim Bosanci, Crnogorci, Makedonci i Šiptari, ravnopravni narodi u Jugoslaviji. Poslije moje posjete Beogradu, desiće se oktobarska revolucija, ne ruska,  nego beogradska. Zoran Đinđić će početi borbu za jednu bolju Srbiju sa iskrenom željom da Srbi postanu dio civilizovanog svijeta i zajednice evropskih naroda. A usput će napraviti i novu milost: uvešće vjeronauk u škole i omogućiti Crkvi i popovima da ne moraju kao njihova bijedna pastva sanjati raj, nego živjeti u njemu, sa mnogobrojnim privilegijama, bijesnim autima, vilama i prepunim džepovima dolara, franaka, eura… i da ne plaćaju porez kao sirotinja raja. Ugledao se na braću Hrvate i Bošnjake: Crkva u Hrvata i Islamska zajednica u Bosni takođe ne plaćaju porez  na svoje prihode i profit. Balkanci su  tako počeli svijetu da tumače kako se stvara raj, raj na zemlji, bez poreza.

U međuvremenu je i Skupština Srbije, narodna skupština, da bogme, usvojila zakon po kome se izjedanačavaju prava partizana i četnika. Je li ono i  ćaća Hrvatske Franjo Tuđman, poznat kao prijatelj Slobodana Miloševića, zamislio nešto slično: htio je da se razbacane kosti ustaša i partizana sahrane u Jasenovcu? Zamislite, kako plemenito: da se na onom svijetu grle kosti koljača i žrtava! Nisu li u Sarajevu umjesto njihovih glava letjele biste Ive Andrića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Ivana Gorana Kovačića, Branka Ćopića, a ulice dobijale imena pripadnika Handžar  divizije, svekolikog cvijeća Ante Pavelića, sve na mig Alije Izetbegovića. Nije li u Sarajevu prilikom proslave 6. aprila, Dana oslobođenja grada od fašizma, gradonačelnik Abdulah Skaka izjavio da ”danas slavimo dan borbe protiv antifašista” i to ponovio još nekoliko puta! Hoće gradonačelnik Sarajeva da narod zna šta on misli i šta mu je na srcu.

Evo mene, ponovo u svom Beogradu, putujem autobusom sa Zelenog venca u Zemun, kod svoje tetke. Ulazim i umalo ne slomih nogu – malo je falilo da propadnem kroz veliku rupu u autobusu koji je saobraćao na jednoj od glavnih linija u Beogradu. Da, da, istina je: ”Ravna gora pobediti mora”, i evo, ta rupa u ovom autobusu je prvi dokaz ravnogorske pobjede na koji sam naišao, ovdje, u svom Beogradu. Ne mogu se oteti svojoj groznici,  sam sebi postavljam pitanja, gdje je onaj moj slobodarski Beograd, gdje su Ivo Andrić, Koča Popović, Radomir Konstantinović, Branko Pešić, Bogdan Bogdanović, Pavle Vujisić, Isidora Sekulić, Miodrag Petrović Čkalja, Duško Radović, Mira Stupica… Gdje su one dobre novine ”Politika” i ”Borba” iz Titove epohe? Gdje je onaj Josip  Broz za čijeg su vremena u moj Beograd dolazili i Nikita Hruščov i Ričard Nikson, Žan Pol Sartr, Vili Brant, Gamal Abdel Naser, Džavaharlal Neru, Indira Gandi, Huao Kuo Feng,  Elizabeta Tejlor, Sofija Loren, Frensis Ford Kopola, Kirk Daglas, Orson Vels i brojni kraljevi i prinčevi iz svih krajeva svijeta ne da prijete kažiprstom i dijele lekcije nego da čuju mišljenje i zatraže savjet. Gdje je onaj Beograd, nekada prestonica nesvrstanog svijeta čiji su lideri uspjeli da, bar tada, odvrate  vođe Amerike i SSSR-a od ideje da započnu atomski rat, poslije koga bi se bitke vodile toljagama, kako je to rekao Albert Ajnštajn.

U ovom košmaru, između onog i ovog vremena, pojave se i Dražine naočare, sa prve strane ”Večernjih novosti”. Upitam se: šta znače i za koga su tako važne tek pronađene naočare Čiča Draže? U sjećanje mi dolazi i nedavno vrijeme, s kraja prošlog i s početka 21. vijeka, kada je moja nekadašnja ulica, Ćuprijska, u Doboju, nekoliko godina nosila ime ovog strašnog  borca za slobodu i pravdu u kojoj će kama, puška i pljačka biti jedini zakoni. Srećom, ova moja ulica opet se zove Ćuprijska, po gradu Ćupriji u Srbiji sa kojim je moj Doboj bio bratski grad.  Doboj i Ćuprija su bili bratski gradovi sa Celjem, u Sloveniji. A onda se podsjetim i na priču moje tetke da je u kući mog djeda Jovana, gdje sam i ja rođen, održan sastanak srpskih patriota, partizana,  koji su krenuli u ustanak i borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika  23. avgusta 1941. godine. Nepunu godinu kasnije, Dražini jurišnici  došli su da ubiju mog djeda koji nije htio da im se pridruži. Srećom, djed je uspio brzo da se skloni u susjedno selo, preko rijeke Bosne, gdje su živjeli ljudi druge religije i običaja.

Samo tri godine poslije toga, još u ratno vrijeme,  proslavljan je Božić u Osječanima, među pravoslavcima, kako i red i običaji nalažu. Draža se tog januara 1945. našao u mom rodnom selu.  Taj radosni hrišćanski praznik, navodno pun ljubavi i milosrđa, čiča Draža sa svojim naočarima, lijepo je proslavio. Uz pečenu prasetinu, neizostavnu osječansku šljivovicu, našao je Čiča i nešto slađe. Svoju ljubu, bar za tu božićnu noć, svejedno što je bio –  čiča.

Godinu-dvije poslije tog Božića u mom rodnom selu, Čiča je završio neslavno i tužno, ni za grob mu  su ne zna. Ali, neki vajni ministri u Vladi Srbije u ovom ludom 21. vijeku, potrošili su svoj mandat u traženju kostiju Draže Mihailovića Čiče. Jednom su čak i objavili da su našli  Dražino grobno mjesto i otkopali kosti svog heroja. Ali, ima Boga, to nisu bile kosti Čiča Draže. To su bile kosti nekog davno zakopanog psa.  Traganje je nastavljeno…

Evo, ljeta gospodnjeg 2017, u jesen, neki srpski Arhimed, pronašao je Dražine naočare. Ili to možda i nisu njegove naočare?  Ko će ga znati?  Možda pjesnici: ”Srbija je velika tajna” i ”Oj, Srbijo, pesmo tužna” kako pjevaše  Desanka Maksimović i Oskar Davičo. Jeste, Srbija je velika tajna, i tužna pjesma, uprkos pronalsku tog srpskog Arhimeda, kome, o Bože, mog li grijeha, zaboravih ime.

Savo Petrović
Autor 2.12.2017. u 11:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija