Euro i Schengen zasjenili međunarodno priznanje

Marijan Vogrinec
Autor 17.1.2023. u 11:35

Izdvajamo

  • Á propos, Tuđmanovu je Hrvatsku službeno posjetio samo jedan strani državnik, turski predsjednik Sami Süleyman Gündoğdu Demirel, koji mu je jedini od stranih lidera prosinca 1999. godine bio i na pogrebu. Taj podatak možda više od ičega drugog upućuje na zaključak o tomu koliko su Europa i ini svijet tada držali i do tzv. prvoga hrvatskog predsjednika i do zemlje koju je vodio, što je činjenica dijametralno različita od tvrdnji nositelja i apologeta njegova režima. Što bi bio kazao profesor Tvrtko Jakovina: „Pravi posao priznanjem nije gotov“. Ni dok je još bio u naponu liderske snage, drčan i autoritaran kakav je već bio u žestokoj borbi s tzv. crvenim, crnim i žutim vragovima, moglo se na prste nabrojiti viđenije poštenjake - npr. tipa Vlade Gotovca - koji su iskreno, a ispalo je naivno, zasukali rukave onako kako je Tuđman prozborio one „povijesne večeri“ u posebnoj HRT-ovoj emisiji 15. siječnja 1992. Nakon njegove smrti pak, za razdoblja - čak i HDZ-Sanaderove! - masovne tzv. detuđmanizacijske akcije na praktično svim razinama međunarodno kompromitirana društva radi otvaranja demokraciji i zapadnim demokratskim vrijednostima ljudi su se natjecali koji će više, dublje i sustavnije, zasukanih rukava, ukloniti naplavljeni silan mulj kojekakvih stigmâ o državi nezreloj upravljati sama sobom, ogrezloj u korupciji, polit-ideološkim i svjetonazorskim razdorima, međunacionalnim trvenjima...

Povezani članci

Euro i Schengen zasjenili međunarodno priznanje

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Ne dijele svi Plenkovićevo idolopoklonstvo činjenicama o uvođenju „naše valute“ eura i ulasku RH u schengenski prostor slobodnog kretanja ljudi i roba niti imaju isto nekritičko stajalište o međunarodnom priznanju RH i šest godina kasnije mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. „S vremenske distance vidimo da mir kao vrijednost nikad nije bio prioritet u stvaranju hrvatske države“, ustvrdio je mirotvorni aktivist Goran Božičević. I kad se otkloni ustranu aktualna Plenkovićeva stršeća uvis opsjednutost eurom i Schengenom, EU-om i Ursulom Röschen/Ružicom von der Leyen – što tzv. običnomu/malom hrvatskom čovjeku gotovo ništa ne znači – ostaje na sceni tek njegova neinventivna reciklaža, sic transit, Tuđmanova „zasukati rukave“, u smislu kako „nas članstvo u Uniji, NATO-u, schengenskom prostoru i eurozoni obavezuje da nastavimo graditi Hrvatsku kao“… Bla-bla-bla… Istodobno, udruga Životna linija i Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje upozoravaju da građani u Bijednoj Našoj nisu nikad prije bili tako masovno depresivni kao sada. Iznutra razara i čovjeka i društvo. To je dnevni život s lica i naličja, a kojekakva državna slavlja i popratne velike riječi su tek puka magla prema tomu što život jest ili nije 

Marijan Vogrinec

Konverzija kune u euro, ulazak RH u tzv. schengenski prostor slobodnog kretanja ljudi i roba, katastrofalna energetska kriza, najveća inflacija (cca 14 posto) nakon Drugoga svjetskog rata i slobodni pad životna standarda u svim ključnim sastavnicama i globalna unutarnjopolitička frka s tim u vezi ove su godine uvelike zasjenili jednu – prošla je gotovo nezapaženo – od najvažnijih obljetnica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene: datum njezina međunarodnog priznanja, 15. siječnja 1992. godine. U doba dok je još trećina državnog teritorija bila privremeno okupirana, Domovinski rat bjesnio svom žestinom, a mirovne inicijative redom propadale jedna za drugom, tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se te srijede navečer u posebnoj HRT-ovoj emisiji obratio javnosti: „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima Hrvatske! Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana! Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.“

Bivši glavni urednik dnevnopolitičkog lista Vjesnika Nenad Ivanković, jedan od Tuđmanovih medijskih miljenika i kasnije neuspješni političar („sir i vrhnje“, sic transit), sin predsjednikova partizanskoga ratnog druga iz NOB-a Zvonka Ivankovića-Vonte te od 1990-ih godina žestokog mu kritičara zbog političkog šurovanja s ustaškom emigracijom, objavit će 2000. godine životopisnu knjigu indikativna naslova „Predsjedniče, što je ostalo?“ (Naklada P.I.P. Pavičić) u kojoj pristrano opservira razgradnju Tuđmanove tzv. državotvorne ideje i ostavštine. Što je uistinu ostalo iza Tuđmana i njegovog HDZ-a u razdoblju jake tzv. detuđmanizacije? Malo ili ništa? I, što ostaci ostataka tuđmanovštine znače za budućnost te njegove – uz karakterističan škrgut zuba, hipotenuzni grč na usnama i vrtolet stisnutom šakom – „vječne nam i jedine Hrvatske“? Premijer će Andrej Plenković pak te 2000. godine u povodu 28. obljetnice priznanja RH i istodobno 22. obljetnice završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak zemlje objaviti na Twitteru da je to Tuđmanovo nasljeđe, da je „zahvaljujući hrvatskim braniteljima pobijedila u Domovinskom ratu, u nepuna se tri desetljeća međunarodno politički afirmirala kao članica Europske unije i NATO-a, a danas (tada, op.a.) predsjeda Vijećem EU-a u ključnim trenucima za budućnost Europe“.

Što danas uživamo?

Toj bi opservaciji od prije par godina sada neizbježno dodao ulazak Bijedne Naše 1. siječnja 2023. u eurozonu i Schengen. Nedvojbenom su inicijalnom Tuđmanovom zaslugom napokon „ostvareni svi ključni strateški ciljevi Hrvatske“ kao vjerodostojne/punopravne pripadnice tzv. obitelji civiliziranoga zapadnog svijeta demokratskih vrijednosti. E sad, sasvim je drugi par rukava to u što je u tri desetljeća objektivno izrasla ta Tuđmanova „državotvorna“ ideje u svakodnevici tzv. običnih/malih žitelja Bijedne Naše danas. Iz koje se u nepunih 10 godina zbog karcinogenog ekonomskog i političkog stanja već iselilo cca pola milijuna mahom mladih ljudi s obiteljima, a preostale dnevno ubija podivljala skupoća svega i svačega. Neki dan će izvjesna šefica lokalne udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu – nakon što je zapalila lampion pred spomenikom u Rijeci u povodu obljetnice međunarodnog priznanja RH, kojega „bez hrvatskih branitelja ne bi bilo“ – isprovocirati gorak da gorči ne može biti osmijeh svakoga tko ne spada u jednu od tri povlaštene društvene skupine (političari, branitelji i Katolička crkva) u ovomu „nacionalno osviještenom“ (sic transit) društvu: „Hrvatski branitelji su zaslužni za ovo što danas uživamo“.

Ona jamačno uživa, a iz paralelna se svemira njezine debele braniteljske mirovine ne vidi kako „uživa“ običan pûk koji je prisiljen racionirati djeci kruh i mlijeko, držati odraslije ženske članove obitelji par dana kod kuće za vrijeme mjesečnice jer ne mogu platiti higijenske uloške, odreći se voća, štedjeti na odjeći i obući, zaboraviti kulturne potrebe… Nije rijetko da pojedini branitelji s prvih crta bojišnice otvoreno izražavaju ogorčenje kancerogenim stanjem tzv. Tuđmanove države: „Da smo znali kakvi će vladati u Hrvatskoj i što će učiniti od države, nikad ne bismo išli u rat!“

Ugledni profesor novije hrvatske povijesti s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina je prigodno/obljetničarski objavio siječnja 2017. u Jutarnjem listu kako „proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ma kako nevjerojatno to izgledalo, još nije gotov. Nekoliko država na svijetu nikada nije formaliziralo taj čin, neke, primjerice Niger, nikada nisu odgovorile na hrvatska nastojanja u UN-u da to učine. Proces međunarodnog priznanja zatvorio je i jednu etapu nevinosti, oduševljenja, požrtvovnosti u kratkoj povijesti Republike Hrvatske. Samo međunarodno priznanje nije bilo neobično. Nakon završetka hladnog rata raspale su se multinacionalne federacije, priznati su deseci novih država od Uzbekistana do Slovenije i Makedonije. Suverene i samostalne postale su i one zemlje koje to nisu željele. Hrvatska je bila u specifičnoj situaciji rata, s brojnim izbjeglicama, s nejasnim savezima, pa su predanost, lobiranje, aktivnost hrvatskih diplomata i diplomacije koja se stvarala, lobiranje Hrvata u inozemstvu koji su odlučili pomoći i pritisak medija bili odlučujući.

Bilo je to vrijeme kada se na Hrvatsku gledalo kao na žrtvu, kada je broj onih koji su je simpatizirali rastao, kada je, ratnim djelovanjima unatoč, budućnost bila puna nade. Uskoro nakon 15. siječnja 1992. započeo je rat u Bosni i Hercegovini. Vlada demokratskog jedinstva se raspala i stranačke su se bitke u Hrvatskoj produbile. Hrvatska je i dalje bila saveznica Njemačke, ali je samo nekoliko godina trebalo da nasljednik Hans-Dietricha Genschera, Klaus Kinkel, bude napadan i kritiziran zbog upozorenja i kritika Zagrebu. Hrvatska je u trenucima krize pokazala zrelost, pokazala je sposobnost da zajedno ostvari važan cilj. Kada je zrelost trebalo živjeti, kao da je nestala, smanjila se. Međunarodno priznanje silno je važno, baš kao i članstvo u međunarodnim organizacijama, baš kao i završetak fakulteta. No, život započinje tek nakon toga, pravi posao priznanjem nije gotov“. Dapače, uplitanjem RH u rat što se od 1992. godine rasplamsao među b-h Srbima, Hrvatima i Bošnjacima u susjednoj državi ponukao je međunarodnu zajednicu ne samo na to da ukine Bijednoj Našoj status žrtve agresije bivšeg JNA i paravojske pobunjenih Srba nego i da joj nametne embargo na oružje te ju izolira u tzv. obitelji civiliziranih/demokratskih zemalja u Europi i šire.

Foto: screenshot HRT

Á propos, Tuđmanovu je Hrvatsku službeno posjetio samo jedan strani državnik, turski predsjednik Sami Süleyman Gündoğdu Demirel, koji mu je jedini od stranih lidera prosinca 1999. godine bio i na pogrebu. Taj podatak možda više od ičega drugog upućuje na zaključak o tomu koliko su Europa i ini svijet tada držali i do tzv. prvoga hrvatskog predsjednika i do zemlje koju je vodio, što je činjenica dijametralno različita od tvrdnji nositelja i apologeta njegova režima. Što bi bio kazao profesor Tvrtko Jakovina: „Pravi posao priznanjem nije gotov“. Ni dok je još bio u naponu liderske snage, drčan i autoritaran kakav je već bio u žestokoj borbi s tzv. crvenim, crnim i žutim vragovima, moglo se na prste nabrojiti viđenije poštenjake – npr. tipa Vlade Gotovca – koji su iskreno, a ispalo je naivno, zasukali rukave onako kako je Tuđman prozborio one „povijesne večeri“ u posebnoj HRT-ovoj emisiji 15. siječnja 1992. Nakon njegove smrti pak, za razdoblja – čak i HDZ-Sanaderove! – masovne tzv. detuđmanizacijske akcije na praktično svim razinama međunarodno kompromitirana društva radi otvaranja demokraciji i zapadnim demokratskim vrijednostima ljudi su se natjecali koji će više, dublje i sustavnije, zasukanih rukava, ukloniti naplavljeni silan mulj kojekakvih stigmâ o državi nezreloj upravljati sama sobom, ogrezloj u korupciji, polit-ideološkim i svjetonazorskim razdorima, međunacionalnim trvenjima…

Ustaški simbol u naftalinu

I to traje sve do danas: od dvaju državnih brda i tzv. Visokog doma do zadnje rupe negdje u jedva dostupnom kamenjaru bogu iza nogu. Tzv. vječna nam i jedina Hrvatska (Tuđman za napada egzaltacijske dijareje, i prije škrguta na kninskoj tvrđavi kolovoza 1995.) u bescjenje je ne samo svjesno predala svoje tzv. obiteljsko zlato/srebro istim bivšim kolonijalnim gazdama (Berlin, Beč, Rim, Pešta, Vatikan…), koji su 1992. godine, je li, među prvima pobrzali s međunarodnim priznanjem nego i neodgovorno prokockala svoju tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost lišavajući se strateških sastavnica nacionalne opstojnosti: energetike, industrije, hrane s vlastitih njiva i obora, prometne infrastrukture, bankarskog sustava, etc. Sada i kune, nacionalne valute ustaškog pedigrea (politički analitičar Žarko Puhovski za televiziju N1 Hrvatska: „Veliko mi je olakšanje što smo se riješili ustaškog simbola“), radi tzv. obiteljskog eura, koji nema nacionalnu krvnu grupu, pa… Sveprisutna reustašizacija društva također je toksična Tuđmanova popudbina koja nije bila predviđena projektom međunarodnog priznanja i taj je mlinski kamen o vratu RH sve vrijeme ne samo razlog unutarnjih razdora, podjela, nesloge, ali i hrvatsko-srpske mržnje već i vanjskih averzija većinskoga antinacifašističkog svijeta. A vladajuće, pretežno HDZ-ove, garniture ne reagiraju. Kao da mrtav pušta vjetar, pa se represivni aparat – protivno ustavnoj/zakonskoj normi!? – pravi tošo na krvavi genocidan poklič „Za dom spremni“, itsl.

Npr. u Thompsonovoj „Bojni Čavoglave“, pri stadionskom skandiranju, za „domoljubnog“ proseravanja Dejana Lovrena i Marcela Brozovića neki dan u njegovom kafiću… Država, je li, nema sape reagirati kako bi spriječila svako malo Fifino kažnjavanje HNS-a zbog proustaških ispada dijela tzv. navijača (zadnje sada ustaškom zastavom na nogometnom SP-u u Katru), tolerira masovno tzv. velikohrvatovanje Thompsonovom pjesmom „Lijepa li si“ u kojoj se tzv. Herceg-Bosna (haaški osuđena kao udruženi zločinački pothvat, sic transit), legitiman dio državnog teritorija suverene države BiH, svojata kao – jedna od pokrajina države RH. Kao Lika, Slavonija, Istra, Dalmatinska zagora, Hrvatsko zagorje… Sic transit. I onda se nađe jedan Petar Vlahov, lokalni šibenski dopisnik HRT-a, pa instaliran na voditeljsko mjesto u Studiju 4, koji se zajedno s dvojicom sportskih novinara iščuđava kako to Fifa, zapravo, „ne razumije hrvatsko domoljublje i ne voli hrvatski nogomet“,  već sluša „zlonamjerne doušnike koji joj prevode i smjesta dostavljaju“ sve čime se „domoljubno zanose hrvatski navijači“. Sic transit. „Za dom spremni“, ušato U na nacionalnoj trobojnici ili tzv. Herceg-Bosna kao sastavni teritorij RH, itsl. nisu nikakvo domoljublje, nego veličanje ustaštva, genocida nad ne-Hrvatima, krađa tuđeg ozemlja i nedopustiva rabota u civiliziranom društvu koje nešto znâ o novijoj (i starijoj) hrvatskoj povijesti.

Ni Vlahov niti gosti u Studiju 4 ni abera o ustašonostalgiji koja razara ovo društvo, a uprava medijske tzv. javne kuće HRT-a, kojoj je vlasnica vlada RH, ni abera o svom zaposleniku kojemu nisu prvi put neprofesionalnost i nedopustiva polit-ideološka pristranost. Tim više, ako je u pitanju nešto tako gadno kao propagiranje ustaškog crnila i velikohrvatskih posezanja za tuđim državnim tlom. Nije se tomu ni čuditi budući da HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića prešutno i gledajući kroz prste najcrnjem zlu u povijesti čovječanstva samo nastavlja duh i djelo Tuđmanove crne kolaboracije s (pro)ustaškom emigracijom. Koja mu je presudno platila Domovinski rat – na čemu se uži krug „nacionalnih vođa“ enormno bio obogatio! – a on ih je zauzvrat pustio i na najutjecajnije pozicija u vlasti (tzv. NDH-2!?), ekonomiji i društvu u cjelini. Da nije tako, zar bi se sada dizala tolika medijska larma/prašina zato što je „netko“ usred Zagreba, na zelenoj površini u Ulici kneza Domagoja, prekopao zemlju u obliku riječi TITO te posadio ruže!? A zašto ne bi smio?

Komu smeta „kumrovečki Joža“, Tuđmanov zagorski zemljak i vrhovni zapovjednik u partizanima, maršal Josip Broz Tito, jedan od najvećih državnika 20. stoljeća kojemu su dolazile na noge i okrunjene glave? Vojskovođa koji je s partizanskim armijama – gdje je bilo najviše Hrvata! – svibnja 1945. godine razbio u paramparčad ustaški tzv. NDH i svrstao Hrvatsku na tzv. pravu stranu povijesti, na strani antihitlerovske koalicije te očuvao njezin državni pedigre unutar jugoslavenske federacije i bez kojega današnje Republike Hrvatske ne bi bilo. Ni hrvatskih branitelja niti međunarodnog priznanja. Protivno tim ogromnim Titovim zaslugama, od Tuđmanove su Hrvatske danas ostali samo grb (s krunom pet povijesnih pokrajina), zastava i himna (ista se intonirala u svim svečanim prilikama i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj za tzv. komunističkog/socijalističkog mraka). Jadno i prejadno, jer je Hrvatska za Tita bila više država no sada i suverenija „pod Beogradom“ no danas pod Bruxellesom i Plenkovićem u Banskim dvorima. Tada ju je, u SFR Jugoslaviji, priznavao i – Niger.

„Mirna reintegracija okupiranih dijelova naše države izniman je uspjeh RH i jedna od ključnih političkih ostavština prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana“, kazao je premijer Andrej Plenković u povodu dviju obljetnica 15. siječnja. „To je ujedno i jedna od najuspješnijih mirovnih misija UN-a od samog osnutka, i postignuće koje ga i danas čini najboljim modelom mirnog rješenja sukoba i reintegracije okupiranih područja i u drugim dijelovima svijeta. Od zemlje pod vojnom agresijom i dijelom okupiranim teritorijem, Hrvatska je u tri desetljeća prošla zahtjevan put – nakon dugih stoljeća je izvojevala svoje pravo na slobodu, izborila se za međunarodno priznanje i danas je dio užeg kruga od svega 15 zemalja koje su istodobno članice EU-a, NATO-a, schengenskog prostora i europodručja. To nam sad pruža nove razvojne mogućnosti i obavezuje nas da nastavimo graditi Hrvatsku kao demokratsku, prosperitetnu i međunarodno uvaženu državu, unapređujući blagostanje svakog hrvatskog čovjeka.“ Mirna reintegracija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema – ili tzv. čudnovati kljunaš hrvatske politike, kako neki nazivaju taj neopravdano zanemaren mirovni projektu – pa i ovogodišnja 25. obljetnica, još su u dubljoj sjeni vladajuće državne euforije zbog „naše valute“ eura i RH u Schengenu. Međutim, ne dijele svi Plenkovićevo idolopoklonstvo tim dvjema činjenicama niti imaju isto nekritičko stajalište o međunarodnom priznanju RH i šest godina kasnije mirnoj reintegraciji.

Potkapacitirano političko vodstvo

Dugogodišnji neumoran aktivist na području međunarodnoga mirovnog rada i ljudskih prava Goran Božičević kazao je u Središnjem dnevniku Nove TV: „S vremenske distance vidimo da mir kao vrijednost nikad nije bio prioritet u stvaranju hrvatske države. Dijelom to objašnjavam potkapacitiranošću političkog vodstva, no bojim se da je uzrok ipak dublji. Mir kao pojam, stav, koncept, uvažava sve ljude bez obzira na etničko podrijetlo i druge različitosti. Bojim se da je problem u tim ‘različitostima’ koje, ako se prihvate politički jednakopravno, postaju prijetnja konceptu jedne nacije, jedne vjere, jednog jezika i imaginarnog zajedništva koje se stalno spominje i zapravo nameće. Ukratko, mirna reintegracija iz perspektive vladajućeg konzervativnog nacionalizma više je bila nužno zlo, nego nešto čime se može hvaliti“. I kad se otkloni ustranu aktualna Plenkovićeva stršeća uvis opsjednutost eurom i Schengenom, EU-om i Ursulom Röschen/Ružicom von der Leyen – što tzv. običnomu/malom hrvatskom čovjeku gotovo pa ništa ne znači – ostaje na sceni tek njegova neinventivna reciklaža, sic transit, Tuđmanova „zasukati rukave“ u smislu kako nas članstvo u Uniji, NATO-u, schengenskom prostoru i eurozoni „obavezuje da nastavimo graditi Hrvatsku kao“… Bla-bla-bla…

Istodobno, udruga Životna linija i Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje upriličili su na središnjem zagrebačkom trgu, u povodu tzv. Blue Mondaya (Plavi ponedjeljak, najdepresivniji dan u godini) akciju „Budi hrabar, potraži pomoć“, kojom su upozorili na to da je bolest depresije već i prije pandemije koronavirusa i razornih potresa u Zagrebu, na Baniji i susjednim županijama poprimila zastrašujuće razmjere. Kao nikad prije, i to u cijeloj zemlji. A potom energetska i kriza hrane, inflacija i enormna poskupljenja svega i svačega, strah, neizvjesnost, razočarenje vlašću i  nezadovoljstvo krajnje neizvjesnim stanjem u zemlji… bacaju ljude u očaj. Bez obzira na dob i spol, depresija razara iznutra i čovjeka i društvo. To je dnevni život u Bijednoj Našoj, s lica i naličja, a kojekakve obljetnice, državna slavlja i popratne velike riječi tek su puka magla prema tomu što život jest ili nije.

Marijan Vogrinec
Autor 17.1.2023. u 11:35