Europski dan antikomunizma

tačno.net
Autor 25.8.2013. u 16:44

Europski dan antikomunizma

I ove godine vlada je po “savjetu” EU (što je u Hrvatskoj praksa od 2011.) obilježila spomendan pod imenom Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj fino zapakirani datum u stvari je ideološki obračun s antifašističkim nasljeđem Europe, u kojem je dominantnu i neospornu ulogu imao komunistički pokret. Osim što vladajuće elite koriste i ovu priliku da bi se obračunale s alternativom klasnom društvu, ovaj datum služi i za veličanje vladajuće ideologije i njenih tekovina (čitaj ekonomskih interesa) kao što su “parlamentarna demokracija”, “politički pluralizam”, “sloboda govora” itd., a koje se svakodnevno pokazuju kao obične laži.

Na krajnje ciničan način za to je odabran datum 23. kolovoz kada je 1939. potpisan sporazum o nenapadanju između SSSR-a i nacističke Njemačke, poznat kao Sporazum Molotov – Ribbentrop. Taj povijesni događaj želi se iskoristiti da bi se izjednačilo tzv. totalitarne i autoritarne ideologije i tako učvrstio liberalizam kao jedina ideologija tobože naklonjena čovjeku kojoj ne postoji alternativa. Poistovjećujući ideologije s državama želi se reći da je s njihovim krajem došao i kraj njihovih ideja. Pobjedom saveznika fašizam je poražen i idejno, raspadom realsocijalističkih zemalja nestao je i socijalizam idejno. Tako je buržoazija svaku ideju suprotnu njihovim klasnim interesima prikazala kao nerealnu i nemoguću jer, eto, tako pokazuje povijesno iskustvo, a svaki radnički otpor i kritiku zavođenja fašističke diktature relativizirala i time osporila. Naravno, interes ovakvog tumačenja događaja je prekriti suštinu fašizma i prikazati ga kao izoliranu pojavu nevezanu za kapitalistički poredak.

Bratimljenjem povijesnog fašizma i komunizma želi se isprati ljaga s uloge koju su perjanice “demokracije” imale unutar Europe i svijeta između dva svjetska rata i prekriti njihov doprinos dolasku fašizma na vlast i početku najvećeg klanja u ljudskoj povijesti koje je za posljedicu imala oko 50 milijuna mrtvih ljudi sve da bi se opravdale “vrijednosti” čiji su nosioci tada bili u prvom redu Engleska, Francuska i SAD, a na čijoj se tradiciji zasniva i današnji politički ustroj EU-a i SAD-a.

Tadašnjim političkim elitama, pobjednicama prvog svjetskog rata, koje su dobro omastile brk Versajskim ugovorom, balvan u oku bio je Sovjetski Savez čija je popularnost među radničkom klasom diljem Europe predstavljala najgoru noćnu moru. Niti fašizam u Italiji, niti nacizam u Njemačkoj za kojim su posegnuli krugovi njemačkog financijskog kapitala da bi obranili svoje pozicije pred naletom radništva, nisu naišli ni na kakav otpor ili negodovanje u drugim imperijalističkim zemljama. Politika koju su provodile zemlje zadovoljne trenutačnim stanjem u stvari bila je politika nemiješanja, odnosno “neutralnosti”. Tako su dopuštale agresiju i otvarale vrata svjetskom ratu sve dok to nije diralo njihove interese. Svi ustupci Trojnom paktu su bili iz jednog razloga, da se agresorske države željne nove podjele svijeta usmjere na SSSR. Dugoročno, takav rasplet događaja bez obzira na rezultat bio bi u njihovom interesu jer bi se u povoljnom trenutku uključile u rat i izmorenim učesnicima nametnuli svoje uvjete.

Političari, povjesničari ili zagovaratelji obilježavanja ovoga datuma vrlo bi teško mogli naći druge razloge za sve ustupke i sporazume zapadnih zemalja sa zemljama Trojnog pakta koji su prethodili sporazumu o nenapadanju. Japan je tada prigrabio veliki komad Kine i Mandžuriju, Italija Etiopiju i Albaniju, a Njemačka Anschlussom Austriju te zatim i Minhenskim sporazumom Sudetsku oblast koja je bila prvi korak u osvajanju čitave Čehoslovačke. Engleska i Francuska koje su potpisale taj sporazum bez ijednog predstavnika Čehoslovačke samo su odmaknule rukom na prosvjede Sovjetskog Saveza u tadašnjoj Ligi naroda. Doista, Sovjetski savez bio je jedina zemlja koja je na međunarodnoj sceni vodila vanjsku politiku antifašizma i mira i koja je pozivala ostale zemlje na otpor sve većoj agresivnosti Trojnog pakta. U prilog toj politici idu i mirovni ugovori koji su sredinom tridesetih bili potpisani s Francuskom, Čehoslovačkom, Mongolijom i Kineskom Republikom, a još više angažman oko pomoći Španjolskoj Republici u borbi protiv fašističke pobune i agresije. Nakon što su propali svi pokušaji SSSR-a da se napravi antinacistička liga koja bi vojno intervenirala na svaku agresiju Trojnog pakta i nakon što je fašizam počeo opasno prijetiti Sovjetskom savezu i cijelog ga okružio tzv. Antikominterna paktom, oni su potpisali sporazum o nenapadanju, a ne o prijateljstvu kako se to u buržujskoj interpretaciji često govori! Tako su kratkoročno spriječili rat s nacističkom Njemačkom i usmjerili ju na “neutralne” imperijaliste. Početno odgađanje rata bilo je vrijeme koje je Sovjetski Savez dobio da bi ojačao svoju vojsku, zrakoplovstvo i mornaricu, svoje granice, industrije i ostalo kako bi se pružiti otpor nacističkim divizijama, kojih je bilo čak 170, poslanih u operaciji Barbarossa. Uvlačenjem Sovjeta u rat Trojni pakt je sebi ispisao osmrtnicu i izabrao grobara, a svijet vječno zadužio da bude zahvalan sovjetskim antifašistima.

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj obilježava se tako da kao gljive poslije kiše niču antikomunistički spomenici i to uglavnom ustaškim vojnicima kao što je npr. slučaj s Jazovkom, a nije rijetko da se spomenici dižu i vojnicima nacističke Njemačke. “Lijeva” vlast koja se voli nazivati antifašističkom i koja oko sebe skuplja “antifašiste” po zanimanju tako nema nikakvih problema da se: “pokloni svim žrtvama jer su za nas sve žrtve jednake.”

Političari koji govore o nedužnim ljudima koji su ubijeni bez suda i pravde isti su oni licemjeri koji po cijelom svijetu i danas imaju svoje plaćeničke vojske. Rad tih plaćenika ubijanje je svih onih koji se neće pokoriti europskim “demokratskim” vrijednostima koje posebno dolaze do izražaja npr. u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Južnoafričkoj Republici, ili pak u Maliju u koji Hrvatska vojska ide raditi za interese francuskog kapitala itd. Te vrijednosti koje promovira EU su “vrijednosti” nacionalističke sebičnosti u obrani interesa “svojeg” kapitala, rasističkog odnosa prema radnicima svijeta koji rade za europske tvrtke u domovini ili migriraju u Europu da rade za europski kapital, represije prema svakom otporu, ubijanja i tlačenja radnika diljem svijeta koji se doista usude pozvati na svoja ljudska prava.

Revizionistički pokušaji dirigirani iz vrha europske politike žele izbrisati sjećanje i ostavštinu na svu onu prolivenu krv u borbi protiv fašizma kao bastarda kapitalizma, te nas uvjeriti da joj je stalo do svih žrtava dok istodobno diljem svijeta sije smrt u “mirovnim misijama”. Svrha reakcionarne ideologije antikomunizma je bila i ostaje gušenje svakog otpora postojećem sistemu koji, što je očitije da nema budućnosti, to se više trudi “dokazati” da mu nema alternative. Izjednačavanje borbe za slobodu i jednakost s borbom protiv slobode i jednakosti je taktika onih koji u pravednijem svijetu imaju najviše za izgubiti. Antikomunistički revizionizam i prekrajanje prošlosti od strane onih koji bi nam htjeli oduzeti budućnost – neće proći!

Crvena akcija

tačno.net
Autor 25.8.2013. u 16:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija