“Euroza” na hrvatski način

Autor 3.10.2011. u 17:04

“Euroza” na hrvatski način

“Prevedeno na današnji jezik: Europska Unija će
 Hrvatsku primiti u svoj „topli krug“ upravo zato jer je i
sama korumpirana tvorevina, a pravo je pitanje bi li
Hrvatska uopće ušla u EU da nije korumpirana.”

 

“Nikada u vrijeme ‘partijskog jednoumlja’ i ‘jugoslavenskog totalitarizma’ nisam oko sebe vidio toliko crvenih, ‘komunističkih’ zvijezda, koliko sam u proljeće 2004., dakle u vrijeme ‘demokracije’, vidio žutih, ‘europskih’“. Tako piše slovenski sociolog Mitja Velikonja koji je u svojoj knjizi znakovitog naslova Euroza (spoj “Europe” i “viroze”) pred ulazak Slovenije u Europsku Uniju analizirao eurofanatični diskurs koji je vladao mjesecima, pa i godinama prije toga. Velikonja je, za potrebe svog istraživanja, prikupio zaista impozantnu građu kojom je ilustrirao svoju tezu: žvakaću gumu EURO, ambalažu za čepiće za uši s oznakom €, šestokrake krafne sa skraćenicom EU, EURO-mašine, -majice i –marame, EURO-shopping vrećice i EURO-kišobrane, EURO-kalkulatore, EURO-kasice…

Korak dalje od svog slovenskog kolege, otići će u jednom nedavnom tekstu Andrej Nikolaidis pitajući se nije li „naša današnja retorika ‘europskog puta’, ‘europskih integracija’, ‘europskih zadataka’, ‘europskog kluba’, zapravo tek varijacija jugoslavenske retorike osamdesetih, riječi i fraze koje kao u magijskom ritualu ponavljamo nadajući se da će, ako ih dovoljno puta ponovimo, ono o čemu govore doista omogućiti? Što ako je Europska unija kakvu znamo mrtva, kao što je 1982. to bila i Jugoslavija, a mi mehanički, repetitivni, birokratizirani jezik europskih integracija koristimo jer je alternativa odveć strašna da bi se o njoj mislilo i govorilo?“ Zaključak koji Nikolaidis daje za svoju državu je sljedeći: “Ja dakle jesam siguran da članstvo u EU nije najbolje teorijsko, ali je svakako najbolje praktično rješenje za Crnu Goru”, uz vrlo važan dodatak: “Samo što nisam siguran da će, kada dođe trenutak za to, uopće biti EU”.

Hrvatska, nažalost, nema taj luksuz da još malo sačeka i promotri što će se sa zajednicom žutih zvijezda uopće zbiti u idućih nekoliko godina, prije svega stoga što su se hrvatske političke elite kroz posljednje desetljeće toliko trudile da ispregovaraju ulazak u EU da je u onom trenu, kada je do toga konačno došlo, bilo nemoguće više napraviti korak nazad i možda razmisliti – a ne daj bože staviti na javnu raspravu – što članstvo u toj zajednici uopće znači. Nije slučajno da je Jadranka Kosor pregovaračke dokumente objavila 1. srpnja, tek nakon što je Hrvatska 30. lipnja službeno završila pregovore. Ako to ne nalikuje na partijsko jednoumlje kojem je “demokracija“ žutih zvijezda tobože alternativa, onda partijskog jednoumlja nikad nije ni bilo. Sličan primjer imali smo kada je poljski premijer sredinom kolovoza hrvatskoj premijerki predao Nacrta ugovora o pristupanju Hrvatske EU. Ona je potom u emisiji Hrvatskog radija pod nazivom “Kako vlada Vlada” izjavila: “Imaju li novine tekst ugovora, u to ne ulazim, ali potpuna je laž da bi vlada nešto skrivala od svojih građana. Kada bi se taj ugovor mogao staviti na internetske stranice Vlade, mi bi ga sasvim sigurno i stavili.” Genijalniji izgovor, u 21. stoljeću, već dugo nismo čuli. A on pokazuje da se građanima čak ni ugovor koji će predodrediti njihove svakodnevne živote ne pruža na uvid jer zašto bi netko uopće pogledao stavke tog ugovora ako je EU nešto što se ne propituje.

Na tragu prokazivanja eurofanatičnog diskursa, nedavno je i hrvatska dizajnerica Lana Cavar poduzela zanimljiv eksperiment. Otišla je u registar poslovnih subjekata u Hrvatskoj i otkrila čak 1468 registriranih tvrtki u čijem je nazivu sadržana riječ EURO. Gotovo da se može učiniti da nema hrvatske riječi koja nije prevedena na ovaj “metajezik” razvijen u dvadesetogodišnjem iščekivanju Europe. Cavar je tako kreirala naslovnu stranicu Zareza koja se sastoji isključivo od vizualnog identiteta takvih tvrtki, a već letimični pogled na taj popis pokazuje da su gotovo sve djelatnosti postale „europske“: EURO-voće, EURO-duhan, EURO-petrol, EURO-metal, EURO-papir, EURO-art, EURO-auto, EURO-film, Euroherc, Europa Press Holding, pa čak i kulturne institucije kao što su Eurokaz ili kino Europa.

Upravo je posljednji primjer i najbolji dokaz o čemu se točno radi: starije generacije vjerojatno još pamte da se jedno od rijetkih očuvanih kina u središtu Zagreba sve do početka 90-ih zvalo Kino Balkan. No došla su nova vremena (u kojima Balkan, dakako, više nije označitelj na cijeni), a s novim vremenima i nova imena (u kojima je Europa postala must have). Međutim, interijer kina je manje-više ostao netaknut; u njemu su i dalje iste crvene stolice koje su tamo valjda više od trideset godina, zidovi i stropovi su pomalo već i izgubili boju, a jedina novost su kulturni programi i filmski festivali koji su doista donijeli neku novost u nekadašnji Balkan. I kao što možete pogoditi, razlog za tu promjenu ne leži u promjeni imena, već u konkretnim potezima ljudi koji trenutno vode kino.

Ne važi li slično i za hrvatsku politiku? Ma koliko nas posljednja dva desetljeća uvjeravali u „tranziciju“ prema Europi, činjenica je da ostajemo ondje gdje smo i bili. Trenutak u kojem prilikom primopredaje „pristupnog ugovora“ najprije svira „Oda radosti“ dok se Donald Tusk i Jadranka Kosor čitavo vrijeme hihoću pred neprestanim škljocanjem fotoaparata, naprosto djeluje nakaradno, kao što bizarno zvuči izjava poljskog premijera „Odradili ste veliki posao u korist cijele Europe, ne samo Hrvatske“. Ako je očigledno da nasmiješena premijerka zajedno s Hrvatskom grca u korupciji, onda je pitanje kakvu će korist od te i takve Hrvatske imati Europa? Mogući odgovor može se naći upravo u „Odi radosti“: „Kome bješe sklona sreća / Biti drugu vjeran drug / Tomu sreća još je veća / Primit’ u svoj topli krug“. Prevedeno na današnji jezik: Europska Unija će Hrvatsku primiti u svoj „topli krug“ upravo zato jer je i sama korumpirana tvorevina, a pravo je pitanje bi li Hrvatska uopće ušla u EU da nije korumpirana.

Teško je, naime, drugačije protumačiti kako EU može u svoje članstvo primiti državu čiji je bivši premijer trenutno u zatvoru (a nema dugo da je bio rado viđen gost kod europskih političara), čija je trenutna premijerka do grla upletena u korupcijske skandale (a nema dugo da ju je hvalila nitko drugi nego Angela Merkel). Teško je državu u kojoj blagajnica vladajuće stranke doslovno iz vrta iskopa uplatnice koje svjedoče o „crnim fondovima“ i nekoliko sumnjivih milijuna ne shvatiti kao vic. No situacija u kojoj najbliži suradnik premijerke potom izjavi da je za sve zaslužan bivši premijer koji se sada „osvećuje kao Zorro“, a onda kritike na račun svoje šefice usporedi s „Kristalnom noći“ i progonom Židova, više nije vic već postaje krajnje ozbiljna. U tom smislu, na kraju bismo Nikolaidisa možda trebali prevesti na hrvatski i njegovu tezu o Crnoj Gori parafrazirati na sljedeći način: „Ja dakle nisam siguran da je članstvo u EU najbolje teorijsko, ali je svakako najgore praktično rješenje za Hrvatsku“ (jer će trenutno vladajuće političke elite time samo prikriti i povećati vlastitu korupciju), uz vrlo važan dodatak: „Samo što nisam siguran da će, kada dođe trenutak za to, uopće biti Hrvatske“ (upravo zbog sve veće korupcije koja seže čak u vrtove blagajnica).

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)

Tagovi:
Autor 3.10.2011. u 17:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija