Evolucija, revolucija i mentalna inercija

Ladislav Babić
Autor 21.2.2015. u 11:39

Evolucija, revolucija i mentalna inercija

Piše: Ladislav Babić

Zašto su prečesto – da se poslužimo izjavom Snježane Kordić„…društva …zaglibljena u besmislenim, apsurdnim temama“? Pođimo nekim redom. Priroda i društva izrasla iz nje, u neprestanoj su promjeni – oni su dinamičke tvorevine. Mijenjaju se reljefi, biljni i životinjski svijet, naša shvaćanja o njemu i nama samima te o vlastitim spoznajama cijelog univerzuma. Konačno, i svemir u cjelini nikada nije isti kao trenutak prije. „Ne može se dva puta ući u istu rijeku“, mudra je misao ostala za davno iščezlim Heraklitom. Promjene mogu biti dvovrsne; nagle, prividno nenadane promjene ustrojstva onoga što se mijenja (društva, primjerice) – revolucije – ili, za ljudskog života ili života cijelih generacija često neopažene, postepene mijene – evolucije. Kako je čovjek u suštini mentalno tromo biće, što je samo odraz svekolike inercije upisane u cijelu vasionu, nenadane suštinske promjene mogu u njega izazvati konsternaciju – psihološku ili mentalnu paniku, zbog vlastite nesposobnosti da ih isti čas shvati i/ili prihvati kao datost. Javlja se otpor promjenama, iako često cijelim svojim bićem shvaćamo da su one naprosto nužne, kako bismo poboljšali kvalitetu vlastitog života. U ljudi, aktivno učešće u promjenama bitnim za cijelo društvo često je blokirano biološkim nagonom samoodržanja, ugrađenim u svako živo biće. Promjene znače umiranje starog i rađanje novoga, a naravno da se svi bojimo vlastite smrti koja je često prevelika cijena za boljitak društva. Tu su, napokon i moralni zakoni koji znaju poslužiti kao opravdanje našoj pasivnosti, s obzirom da posljedice njihova nasilnog kršenja od strane naših „pastira“ (elita koje se nasilno uspinju ka vlasti) inertno prihvaćamo, istovremeno ih pred sebe stavljajući kao navodno neprelaznu zapreku pobuni protiv onih koji su ih kontra nas zloupotrijebili. Mnogi su odavno uočili kontroverznost ovakvog dvojstvenog stava, a propituje ga i Viktor Ivančić u svojoj knjizi „Radnici i seljaci“.

        S obzirom da se evolucija „šulja“ u naše živote, prikradajući se nezamjetno, kradom, izaziva mnogo manje reakcija negoli za nas nenadana promjena (ništa se bez razloga ne zbiva, druga je stvar što nismo uočili sazrijevanje uzroka – često kažemo, vremena – za promjenu); naprosto biva prihvaćena kao nužnost „od boga dana“. Revolucionarne promjene, s druge strane, izazivaju sijaset kontroverzi, protivljenja i protivnika – napose onih koji su njima ugroženi, ili se psihološki takvima osjećaju. Bez obzira što u cjelini mogu biti napredne po čitavu zajednicu. Kontrarevolucije privilegiranih, ugroženih promjenama ili naprosto mentalno inertnih za njihovo prihvaćanje, nisu rijetka pojava. Stoga bismo mogli usvojiti krilaticu, da je „evolucija – najtrajnija revolucija“! Ipak, stvari nisu nipošto jednostavne kako izgledaju na prvi pogled. Suočen sa stvarima koje zahtijevaju nužnu promjenu, kočenu nasilnim metodama privilegiranih dijelova društva, čovjek ne može zauvijek – niti ne pristaje – čekati „deus ex machina“ rješenja koja mu se nude negdje u dalekoj, nedoglednoj budućnosti. Pritisak okolnosti ga sili na svjesno djelovanje, kako bi poboljšao vlastito i stanje najbližih svojih potomaka. Čovjek je sam prinuđen rješavati stvari koje je i sam zakomplicirao. Daklem, u ljudskom društvu izmjenjuju se dugotrajna evolucija, s neizdržljivošću stanja koje priziva revoluciju. Spomenimo da nagle katastrofalne promjene reljefa planete, uzrokovane snažnim vulkanskim erupcijama, nabiranjima gorja uzrokovanih pomicanjima tektonskih ploča, udarima ateroida što može pratiti i izumiranje velikog dijela živog svijeta, mogu čovjeku – ako ga zadese – izgledati stvarno revolucionarno, dok se, međutim, u kontekstu starosti naše planete one jednostavno uklapaju u dio njene kozmičke evolucije.

        Što su uzroci evolucija i revolucija? Evolucije biološkog svijeta bivaju pokrenute nenadanim, slučajnim mutacijama izazvanim raznoraznim zračenjima, virusima, toksinima i inim agensima koji izazivaju genske promjene u zahvaćenih. Međutim, to nije dovoljno; do evolucije vrste neće doći ne prenesu li se te promjene na potomke i izdrže test stvarnosti – da se zahvaćeni, uslijed promjena pokažu sposobnijima u borbi za opstanak, što neminovno dovodi do povećanja njihove brojnosti i izumiranja „slabije opremljenih“ u srazu sa prirodom. Tako je bilo sve do pojave ljudske vrste i njenog evoluiranja ka razumu i humanosti, pa slabi, nemoćni, invalidi i bolesni (tijelom i duhom) više nisu prepušteni neminovnoj propasti, već ostatak društva vodi o njima brigu. Naravno, u okružju ratova, uzajamnih istrebljenja i sličnih aktivnosti ljudske vrste, ne treba idealizirati ranije rečeno – vrsta je tek na putu da se humanizira u iskonskom značenju te riječi. To je sasvim razumljivo, s obzirom da promjena (biološka ili socijalna) ne zahvaća sve, niti odjednom, niti u istoj mjeri, a i potrebno joj je vrijeme da se proširi populacijom, tako da istovremeno među nama bitiše ono najbolje i ono najgore od naše vrste. Kako evolucija čovjeka, globalno gledajući, znači njegov napredak (mada ne mora baš svaki evolucioni korak voditi u tom smjeru), jasno da u onih najgorih primjeraka prevladavaju još neprevaziđene osobine naših predaka (sebičnost, gramzljivost, licemjerje, snagatorstvo, strah od nepoznatog, drugih i drukčijih, idolopoklonstvo,…), koje su u određeno vrijeme igrale mnogo veću ulogu u borbi za opstanak doli danas. Ipak, dovoljnu da unutar naše vrste tinjaju, nerijetko svom silinom izbijajući, sukobi često i uvećani sinergijom neprevladanih starih i novostvorenih vrijednosti. Kaže Iain M. Banks u duljoj naučnofantastičnoj pripovjetki „Vrhunsko stanje stvari“ (iz almanaha „Titan 2“, izdavač Hangar 7 d.o.o.):

„Na Zemlji je većina lokalaca vrlo ponosna na ekonomski sustav koji, s takvom sigurnošću da vam se čini da postupak ima neke veze s njihovim ograničenim i ograničavajućim poimanjem ili termodinamike ili Boga, svu hranu, utjehu, energiju, sklonište, prostor i gorivo sasvim prirodno i lako oduzima onima kojima je potrebno i daje onima kojima najmanje treba. Uistinu, oni koji primaju to obilje često od njega i umiru, iako učincima trebaju godine ili generacije da se manifestiraju… …Stoga, dok Sovjetskoj Rusiji treba jako puno vremena i truda da stvori jednog inspiriranog luđaka kao što je Lisenko, Zapad može srediti stvari tako da se čak i najtupavijeg zemljoradnika može uvjeriti da ima više smisla u uništavanju žita, topljenju maslaca i ispiranju ostataka zgnječenog povrća svojim neiskorištenim vinom nego u njegovoj prodaji. Primijetite da čak i ako taj mitski bleso odluči prodati sve što ima ili to nekome pokloniti, Zemljani imaju jedan još razorniji trik u rukavu – pokažu vam da ta hrana ustvari i nije potrebna! Ne bi nahranili najneproduktivnijeg, najnebitnijeg, nedodirljivog iz Pradeša, plemenskog čovjeka iz Darfura ili seljaka iz Rio Branca! Zemlja već sad može hraniti sve svoje stanovnike svaki dan! Ta je istina toliko razorna da se zapitaš zašto zemaljsko roblje ne podigne ustanak! Ne podižu ga jer su toliko zaraženi mitom o vlastitom napretku ili zatrovani religijskim prihvaćanjem da si jedino žele sami probiti put do vrha kako bi se posrali na sve ispod sebe ili se samo osjećaju zahvalnima zbog pažnje koju im iskazuju oni koji po njima seru!”

Dovoljno da pokušamo razmišljati zašto su revolucije ponekad nužne, i usto – zašto su toliko rijetke.

        Čovjek, otkako bitiše na planeti, pokušava shvatiti, objasniti i predvidjeti pojave oko sebe, u sebi i u društvu kojega je dio. Od mitopoetskog tumačenja do suvremene znanosti, obiluje teorijama o svemu i svačemu, često međusobno suprotstavljenima i inkompatibilnima, pa se postavlja pitanje izbora objašnjenja kao najpribližnijeg modela koji odgovara stvarnosti. Ta pak je, jedini i isključivi sudija u proglašenju pobjednika uzajamno takmičećih se teorija, u njihovoj neprestano borbi za opstanak. Praksa je isključivi kriterij istinitosti, i kao što u biološkom svijetu sposobniji opstaju na račun izumirućih nesposobnih, tako je i sa teorijama. Potraga za istinom jednako je dinamična kao i sve u svemiru; konačne istine o stvarima koje se neprestano mijenjaju teško da ćemo dostići. Stoga se i teorije moraju dopunjavati, prilagođavati, stubokom mijenjati ili čak napuštati u prid onih koje su sposobnije nositi se s realnošću. Daklem, i u njih postoje evolutivni kao i revolucionarni procesi (koji također ne izrastaju ex nihilo). Kako objašnjenja smišljaju ljudi, a i cijela znanost je ljudska tvorevina, unatoč objektivnosti kojoj ona pretendira i do koje u konačnici i dolazi, nezanemarivi su subjektivni momenti na putu do (relativne) istine. Samoljubivost znanstvenika, tvoraca objašnjenja koja gube svoju vrijednost pred vrhovnim sudijom – praksom – ne jednom je dovodila i do falsificiranja eksperimentalnih i promatračkih rezultata, u jalovoj i jadnoj nadi da nikada neće biti otkriveni. Jer, znanost, za razliku od drugih djelatnosti, karakteriziraju skepsa i otvorenost prema dokazivanju ili opovrgavanju tvrdnji svakom – baš svakom stvoru na svijetu – koji je to sposoban učiniti, pod strogo usvojenim uvjetima koji karaketriziraju nauku.

        Premnogi laici, u razvijenijem dijelu svijeta uglavnom formalno obrazovani barem do stupnja srednje stručne spreme, pokazuju kako su kroz proces obrazovanja projurili zijajući kroz prozor ili pod odmorima ganjajući djevojke/momke. Prepuni su internetski forumi glupavih rasprava o „besmislenim i apsurdnim temama“. Sve vrvi od „dokaza“ o ravnoj Zemlji, konstrukcijama perpetuum mobilea, parakinetičkim svojstvima pojedinaca, čudesnim izlječenjima, čitanjima misli, utjecaju vanzemaljaca na ljudsku povijest, čudesnim sposobnostima prastarih civilizacija, nadsvjetlosnim brzinama, obaranjima teorije relativnosti, protivljenja kvantnoj teoriji ili teoriji evolucije, bulažnjanja o bogovima, jata anđela lete po internetu a mrtvi se dižu iz grobova,…, sve to u 21. stoljeću plasirano od strane formalno obrazovane, neznalačke populacije, naočigled jasnim činjenicama koje su pred očima svakog tko ne boluje od mentalne miopije. Ratovi se vode uzajamnim vrijeđanjima, linkanjima podjednako besmislenih poveznica kao što su im autori i oni koj linkaju, prekrajaju se znanstveno usvojene definicije i mijenjaju terminologije samo da bi se dokazalo nedokazivo, i zamaglilo jedino jasno kritčkim prolaznicima takvih foruma: “Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran.” (Einstein). Da se rodio u doba informatičke revolucije, još bi više učvrstio svoj stav.

        Znanost, više društvena a manje prirodna, često se koristi(la) u političke svrhe. Opće su poznati slučajevi Lisenka koji je pod Staljinom unazadio genetiku u SSSR-u, antisemitske ekskomunikacije teorije relativnosti (i dakako, njenih pristalica) u nacističkoj Njemačkoj, korišćenje neznanstvenih kreativističkih nebuloza kontra darvinizma (evolucionizma) a u politčke svrhe, kojekakve rasne teorije ni danas još neizumrle koje „dokazuju“ prednosti ove ili one (uglavnom „bijele“) rase, itd. Nakon društvenih promjena, vladajućima se prikrpljuju kojekavi kvazistručnjaci i moralni bijednici, koji su samo koju godinu prije tvrdili oprečno od onoga što danas godi elitama. Povijesni revizionizam (zasnovan na manipulacijama činjenicama i krivotvorenju fakata, nezavisno od čisto individualnog – radi vlastite promocije) je izuzetno cijenjen, naročito kod pristalica poraženih ideologija i pokreta; ekskomuniciraju se idoli kojih najljući protivnici bijahu dojučerašnji klanjajući epigoni, prilagođuju se sociološke teorije uhu od čije milosti žive falsifikatori, itd… Još jednom se pokazuje da narod nije sasvim bezrazložno atribuiran ovcama, da zaista treba pastire koji ga – dezorijentiranog – vode od nemila do nedraga i natrag, uvijek prema toru prema svojim potrebama konstruiranom za njega. Zašto je tome tako? Zbog razloga koji na prvi pogled proturječi spominjanoj inerciji gomile, međutim je izvanredno dopunjuje. Prilagodljivost okolnostima, uz istovremeno tvrdoglavo odbijanje sagledavanja stanja, činjenica, istine – upravo nasuprot tome. Svojstvo zbog čijeg manjka su dinosaurusi može biti izumrli, a mnoge se neljudske vrste uspjele održati u evolucionoj utakmici. Upravo reliktno, rudimentarno svojstvo ljudskih bića, koje u mentalnom području samo podržava činjenicu njegovog životinjskog porijekla.

        Sporovi koji se naočigled jasnoj stvarnosti i svakodnevnoj praksi stanovništva velikog dijela regije, dešavaju oko srpskohrvatskog jezika, lijep su primjer i dokaz svega do sada rečenog. O sljepoći gomile, njenoj inerciji, neobrazovanosti, neprihvaćanju činjenica, nerazumijevanju znanosti, prilagodljivosti (političkim) okolnostima, sklonostima metafizičkim nacionalizmima, neshvaćanju procesa političke konstrukcije nacija (svi su „rođeni“ Hrvati, Srbi, Bošnjaci i štatigaznamkojci), neshvaćanje nekorelativnosti jezika i naroda, netoleranciji spram različitosti do nivoa isključivosti i fizičkih obračuna (što drugo preostaje jadniku bez argumenata nego čakija?),… Stvar je više negoli jednostavna, toliko jednostavna da samo mentalnim invalidima izgleda komplicirana. Činjenica je ova: na štokavskom jezičnom području svi se služe kodificiranim varijantama standardnog srpskohrvatskog jezika, baziranog na štokavskom narječju. Standard ovdje ne znači kodificiranu, normiranu vlastitu varijantu, što se prisilno i preskriptivno provodi u pojedinim državama – nametanjem odozgo izvornim govornicima – već pod standardom smatramo ono čime se većina služi; ono što je suštinskije i iznad pisanih „legalizacija“. „Standardna“ jezična varijanta sasvim je različit pojam od standardnog jezika kojega su to inačice.

„Za razliku od tvrdnji kroatista, standard je po definiciji ono što je već najviše prošireno u upotrebi, što je neutralno, obično i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje.“

Koliko god neki (Kitarović) u državotvornoj euforiji naglašavali kako je „ovo Hrvatska, a ne regija“, u jezikoslovnom smislu ona je tek dio mnogo šireg, zajedničkog jezičnog područja neobzidanog državnim granicama. Postoje znanstveni kriteriji koji jasno određuju da se ne radi o četiri različita jezika (h-s-b-cg) već samo o četiri oblika jednog, varijantno razgranatog standardnog policentričnog jezika (1, 2, 3, 4) koji u znanosti ima jedinstveno, argumentirano opravdano ime – srpskohrvatski jezik (5, 6). Gomile koje su uslijed političkih previranja nenadano pronašle svoje iskonstruirano porijeklo, počele su taj jezik nazivati po vlastitom – narodnom imenu. Narod, a ne znanost – tu je prvo nerazumijevanje onih koji bi vlastitu „istinu“ naturili nauci, umjesto da svoja shvaćanja prilagode njenoj spoznaji. Idu toliko daleko, da im nije dovoljna ni tolerancija upotrebe vlastitog nazivlja varijanti kojima govore (i uzajamno se bez problema razumiju), već uporno nastoje varijante – nasuprot znanstvenim spoznajama – verificirati kao zasebne jezike, a oštro su se, uslijed prevladavajućih nacionalnih kompleksa više vrijednosti, okomili na jedinstveni naziv jezika čijom varijantom se služe. Tako daleko, da ekskomuniciraju ozbiljne znanstvenike koji se služe znanstvenom, nasuprot njihove proizvoljne argumentacije, istovremeno prihvaćajući kvaziargumente kvazistručnih moralnih vjetrokaza, koji su do jučer govorili nešto posve suprotno onom što danas bulazne (7, 8) . Naziv je samo naziv, ništa drugo. Njime se izražava znanstvena činjenica – bez ikakvih zamišljenih i umišljenih političkih konotacija kojima su glave masa u nacionalističkom transu prepune – da se radi o jednom varijantno raslojenom jeziku, i nema ni jednog realnog (a nauka samo takve prihvaća) razloga da se u tome podilazi frustriranim javnostima. Sutra bi napaljena gomila na jednak način uvodila kreacionizam u školsku nastavu, što baš i nije nepoznata pojava u razvijenom dijelu svijeta.

        Netko je bijelac, netko crnac ili crvenokožac, drugi je Bošnjak, Amerikanac ili Srbin, treći je pametan a četvrti glup, peti je žensko dok je šesti muško, a nekome se sinovi zovu Ivica, Stevo ili Meho,… Biološkoj znanosti je sve to „ravno do daske“ – svima njima pridjeljuje zajedničko jedinstveno ime: čovjek, točnije – Homo sapiensmudri čovjek! Nisam još čuo da su pametni protestirali što ih isto nazivlje obuhvaća zajedno s hrpom budala, ali zato im je (iskonstuirani) nacionalni živac pogođen jedinstvenim nazivom jednog policentričnog jezika, čijom nacionalnom varijantom govore! Svijet je, rekosmo, dinamička cjelina, sve se mijenja – ono što jest tone u nepovrat, rađa se nešto novo što biva prihvaćeno, korišteno ili odbačeno, jezici i narodi sve više izumiru – ne uslijed genocida već prirodnim stapanjem s većinom ili prihvaćanjem jezika koji im većma olakšava komunikaciju u globaliziranom svijetu. U stvarnosti ljudi sami svojim djelovanjima dovode do toga, napose oni koji svojim protivljenjima kontriraju vlastitoj praksi. Što onda drugo reći, no ponoviti Kordićkinu (i ne samo njenu) istinu, da su „(ovdašnja) društva … zaglibljena u besmislenim, apsurdnim temama“. Valjda im tako dobro ide, pa taru dlan da im prođe dan. Istodobno, masovno migrirajući prema Zapadu, ni riječi protivljenja ne iskazuju njegovim jezičkim tradicijama i praksi. A upravo to je evolutivna prilagodba, kojoj ništa u svemiru ne može izbjeći.

Ladislav Babić
Autor 21.2.2015. u 11:39