Evropsko napredovanje na bosanskohercegovački način – borba za vlastitu umjesto za pravnu državu

tačno.net
Autor 18.1.2016. u 11:18

Evropsko napredovanje na bosanskohercegovački način – borba za vlastitu umjesto za pravnu državu

Nedavno mi jedan evropski diplomata skoro sat vremena objašnjavaše kako sam potpuno promašio s ocjenom da je stanje u BiH gore nego ikada – i da će se trend njezina urušavanja nastaviti i u ovoj godini. Jer, veli, vlast je u prethodnoj godini napravila kao nikada dosad – i to je, kao, vidljivo svakome tko istinu vidjeti želi.

Piše: Slavo Kukić

Takav pristup bi, priznajem, razumio da se radi o oficijelnom nastupu – jer, zadatak evropskih činovnika, pa i diplomata, je slijediti zvanične stavove EU i njezinih institucija, dakle i podržavati pozitivno izviješće Evropske komisije o napredovanju BiH. No, u pitanju nije bio oficijelni istup nego privatni razgovor. A to, onda, znači da moj evropski poznanik i vjeruje u ono, u što je pokušao uvjeriti i mene – da BiH, onako kako je radila tijekom prethodne, treba nastaviti i u godini u koju tek „zagazismo“.

Ne znam znade li moj evropski sugovornik – priznajem, nisam ga ni pitao – da na isteku prošle godine, u zemlji u kojoj je gotovo svaki drugi njezin punoljetni građanin nezaposlen, federalni parlament – na što je na njegovom zasjedanju ukazao i jedan od zastupnika – ponovo smanjuje sredstva za razvoj i znanost a povećava za vilu, koju za sebe hoće osigurati osoba na mjestu predsjednika Federacije. Ili da, recimo, gotovo udvostručuje sredstva za političke partije u zemlji u kojoj njezini građani sve intenzivnije prebiru po kontejnerima.

Hoće li, na koncu, moj evropski poznanik pri uvjerenju o pozitivnim trendovima u BiH ostati i nakon najnovijih njezinih iskustava? Ne znam. Ali, da je ta iskustva nemoguće podvesti pod proces evropskih reformi – da, nemoguće je. I ne samo to. Najnovija iskustva trenutačno vladajuće bulumente tjeraju na razmišljanje, na koje asocira i nedavno pismo federalne liječničke komore premijeru Novaliću. Budući se, naime, operira informacijama kako bi u zgradu sarajevske Opće bolnice, koju njezina bivša ravnateljica hoće pod svaku cijenu zatvoriti, mogla useliti federalna vlada, liječnici ga mole da to ne čini. Jer, vele, to je prostor koji je namijenjen bolesnim ljudima. Bojim se, međutim, da se tom vrstom apela Opća bolnica ne može spašavati. Dapače, postojeće ambicije oni bi i dodatno mogli pojačati. Jer, tko može jamčiti da trenutačno vladajućoj bulumenti takvi, prostori namijenjeni bolesnim ljudima, i ne odgovaraju?

Zanemarimo, međutim, tu vrstu asocijacija – i vratimo se meritumo priče. Bosanskohercegovačka stvarnost, da ponovim još jednom, s evropskim trendovima i nema neke veze. Uostalom, antievropska iskustva dio su njezina svakidašnjeg života – i mogu se sresti svaki dan. Pažnju javnosti bi zadržao na tek jednom – trakavici oko formiranja nove izvršne vlasti na razini države. Poznato je da su u Vijeću ministara smijenjeni kadrovi Demokratske fronte – i da njihove pozicije trebaju popuniti Radončićevi ljudi. Hoće li se to i dogoditi? Ne znam. Ali, da bi taj proces, i sve što se u vezi s njim događa, mogao biti uvod i u dalekosežnija razračunavanja – mogao bi. Jer, već u ovoj fazi on otkriva stvarno lice onih koji bruje o evropskomu putu BiH. Da evropski put, ali s njima kao nedodirljivima – u protivnom, prezati neće ni od vraćanja zemlje u još dalju prošlost od one u koju je već gurnuta.

Ukratko, za ministarsku poziciju u Vijeću ministara je planiran čovjek koji je u međuvremenu uhićen i optužen za ometanje istrage u jednom kaznenom postupku. Njegov stranački šef, međutim, sve to ignorira i istrajava na nastavku imenovanja svoga pulena, neovisno i o činjenici da mu u međuvremenu sud utvrđuje mjeru jednomjesečnog pritvora.

Pritvaranje nesuđenog ministra je, međutim, bio razlog da se oštrica napada usmjeri prema državnom sudu i tužiteljstvu. Jer, sudu se dijeli lekcija kako, tobože, ne smije dopustiti „gubljenje svoga kredibiliteta“ jer bi to moglo značiti reprizu „poznatih slučajeva političkih montiranih procesa“. A kako se, vele, ne bi doveo u tu situaciju, sud mora zaustaviti „pokušaje političkih eliminacija koje već duže vrijeme dolaze iz pojedinih tužiteljsko-obiteljskih centara“ – ignorirati, dakle, zahtjeve iz državnoga tužiteljstva za pritvorom ljudi kojima se na teret stavlja ometanje istraga u vezi s kaznenim djelima koja ih se samih tiču.

Ova vrsta pritisaka, što je-je, s evropskom budućnošću i borbom protiv kriminala i korupcije i nema neke veze. Naprotiv, snažna su kočnica sustavu vrijednosti kojeg ta budućnost podrazumijeva. I stoga se samo po sebi nameće pitanje „zašto“? Zbog čega pritisak na tužiteljstvo i sud – i pokušaj da ih se obeshrabri u izvršavanju njihovih ustavnih obveza? I što bi u pozadini svega moglo biti?

A moglo bi, ruku na srce, biti koješta. Ako je, naime, točna informacija o zahtjevima pritvorenih Radončićevih suradnika prema svjedokinji koja ih i prijavi da pred tužiteljstvom ne smije opasnosti izlagati ni Nasera Keljmendija, razlog bi mogao biti, ne u brizi za Keljmendija nego za vlastita šefa.

Isključiti, dakako, ne treba ni ciljane akcije Radončićeva koalicijskog partnera. Prethodnih se dana, istina, i jedan i drugi naprežu javnost uvjeravati kako sve ovo njihovo partnerstvo ne može dovesti u pitanje – i da u svemu tome nisu važni njihovi personalni odnosi nego interes zemlje. Ali, isključiti ne treba baš ništa, pa ni mogućnost da mu, gurajući ga u ralje sudskih procesa, koalicijski partner vraća za sve filmove kojima mu se obitelj prikazuje kriminalnom – a time ga pokušava i skinuti s leđa kao opasna političkog takmaca.

Što god od toga da jeste – pa, ako je i nešto treće, soliranje, recimo, Izetbegovićem nezadovoljnih u vlastitoj mu partiji – veo tajni bi u ne tako dalekoj budućnosti mogao biti definitivno skinut.

Državno tužiteljstvo i sud su, naime, prvom naletu odoljeli – i dali do znanja kako „neće dozvoliti da nezadovoljni pojedinci, koristeći se moćnim medijskim sredstvima, dovode u pitanje nepristran i nezavisan rad ovih institucija koje su nepokolebljive u namjeri da procesuiraju sve one koji su, svojim radnjama, došli u sukob sa zakonom.“

Tužiteljstvo i sud su dobili vrlo otvorenu potporu i Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. Pitanje je, međutim, je li sve to i dovoljno – i hoće li u obrani svoje ustavne i zakonske pozicije i izdržati. Jer, centrima političke moći na raspolaganju su i druge mogućnosti.

Određivanje pritvora, recimo, nije smetalo CIK-u da utvrdi kako jedan od uhićenih, kandidat za državnog ministra, ispunjava sve potrebne uvjete za tu dužnost. Jer, pojašnjavaju, njih se ne tiču inkriminacije koje mu se stavljaju na teret – važno je samo da je registriran kao birač, da nema zabranu kandidiranja, da mu dužnost koju sada obavlja nije u koliziji s kandidaturom. Ako je na sonu sve to, može i rušiti državu, sve to njih ne zanima.

Zanimljivo će, dakako, biti što će učiniti SIPA, koja je kandidata za ministra i uhitila. Jer, zahtjev za provjeru pretendenta na ministarsku fotelju od predsjedavajućeg Vijeća ministara zaprimila je i ona – i, pojasniše iz nje, u roku od mjesec dana obvezna je na isti odgovoriti. Hoće li, drugim riječima, SIPA tih mjesec dana i čekati – i očekivati rasplet istrage – ili će na zahtjev, temeljem postojećih spoznaja, odgovoriti već sada? Ne znam, ali znam da bi to moglo značiti podlogu za procjene onoga što bi se, što se evropskoga puta tiče, moglo događati i u budućnosti.

Bilo kako bilo, zasluge za pozitivne procese, bude li ih, sebi neće moći pripisivati ni SDA ni SBB. Jer, ono što čine svih ovih dana svjedoči da su – i tu je prvak Naše stranke u pravu – državno tužiteljstvo i sud, u istoj mjeri kao Dodiku, kost u grlu i njima samima. Za razliku od Dodika, istina, potrebu njihova postojanja ovi ne niječu. Ali, najnovije iskustvo svjedoči da ne aplaudiraju ni profesionalnom, ni nezavisnom tužiteljstvu i sudstvu.

A time se, ako se već hoće, pod znak pitanja dovodi i sve ostalo, pa i BiH kao evropsko društvo i država – i obznanjuje nakana da se Evropi nametne logika napredovanja BiH prema euroatlantskim integracijama na poseban, bosanskohercegovački način.

Hoće li, da se vratim na početak priče, to konačno jasno postati i mojem evropskom poznaniku – ili će i dalje istrajavati na logici o pozitivnim procesima koji BiH sve više približavaju društvu evropskih naroda? Šanse su, pita li se mene, pola-pola. Ni na kraj mi, međutim, pameti da mu zbog toga i zamjerim. Jer, takvo uvjerenje može biti, a vjerujem da i jeste, posljedica tek nedostatka informacija o stvarnom stanju ove zemlje Ali, to i nije najvažnija stvar na ovom svijetu. Važno je, međutim, imamo li izgleda, i hoćemo li stvarnosti konačno svjesni postati i mi sami – mi, dakle, o čijoj se sudbini i radi?

tačno.net
Autor 18.1.2016. u 11:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija