Ex-Yu vs. Katalonija: da li će sloboda umeti da peva…

Goran Sarić
Autor 15.10.2017. u 18:19

Izdvajamo

  • Nakon što su na Balkanu temeljito “promiješali karte”, Ameri se sve više povlače sa Starog kontinenta. Zato, dragi Katalonci, dobro razmislite prije no što krenete u boj za vlastitu pušku i novčanik. Na to vas jasno upozorava 130 000 žrtava rata u mojoj bivšoj zemlji, nijemi svjedoci iznevjerenih očekivanja. Jer, sloboda ponekad zaista ne ume da peva…

Povezani članci

Ex-Yu vs. Katalonija: da li će sloboda umeti da peva…

 Da li će sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj

U osvit “naših ratova”, bio sam jedan od relativno rijetkih ljudi koji su se zalagali za “i-i” rješenje konflikta među bivšim Yu-republikama. Kao član UJDI-ja, zajedno sa intelektualnim veličinama poput Branka Horvata, Milorada Pupovca, Vesne Pešić, Gaje Sekulića, Žarka Puhovskog, i ja sam se u, mom malom mistu, zalagao za mirnu prekompoziciju Jugoslavije, to jest, njeno očuvanje, ali na drugim, konfederativnim osnovama. Tada bi republike koje su se žalile na pretjeranu centralizaciju bivše nam zajedničke države, mišljasmo, slobodnije “disale”. Sačuvale više para u vlastitom buđelaru i imale veću samostalnost u svim oblastima. Tako je jedan od naših prijedloga za decentralizaciju Juge bio da administrativni centar države ostane u Beogradu, ministarstvo privrede preseli u ekonomski najjaču Sloveniju, turizma u Hrvatsku, a vojske u geografsko “srce” Jugoslavije, Sarajevo. Tada bi snage među tadašnjim republikama bile mnogo pravilnije i pravednije raspoređene. I, što je jednako važno, izvučen tepih ispod nogu šovinistima.

Svi znamo kako se sve završilo. Nisu tu pomogli ni Yutel, ni mitinzi za mir, ni mnoge poznate face i ekonomski stručnjaci koji su ciframa dokazivali da je eventualni raspad Jugoslavije (i) sa ekonomskog stanovišta čista ludost.

Pobjedili su frustrirani političari, uglavnom bivše “komunjare”, potpomognute mantijašima i tzv. “vanjskim faktorom”.

Narodi su, opet, lako i brzo progutali ješku o “svima nama u jednoj državi”, “zlatnim kašikama”, ili, pak, o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu, i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”.

Na koncu, nakon nekoliko krvavih godina, svi su to, manje-više, i dobili. I ostali sami, svoji na svome.

Samo što im je neko zaboravio reći: jeste, puške će biti vaše, i pune, ali novčanici u džepu na guzici – prazni. Džaba što će Zagreb biti pun šahara, Beograd nikad srpskiji, a što će se Sarajevo, što je nedavno konstatovao i beskompromisni ljevičar i antišovinista, prof. dr. Enver Kazaz, polako pretvoriti u neku vrstu zapuštenog “muslimanskog centra u srcu Evrope”…

Tako dođosmo do prividnog paradoksa: nema više drugih da nam smetaju, a skoro nikada se na ovim prostorima nije živjelo jadnije i bjednije.

Izuzimajući, naravno, političare i/ili kriminalce. Ali, oni i jesu bjednici.

A tek Kosovo, gje je netrpeljivost među stanovnicima, Albancima i Srbima, čini se, bila i najveća? Gdje pripadnici dviju nacija ni za Titina vakta većinom nisu živjeli zajedno, nego jedni pored drugih? Pa ipak se i tamo nakon “osamostaljenja” stvari katkat obrnu u  neočekivanom smjeru. Tako je, recimo, prije izvjesnog vremena među mladim Albancima zavladala prava pomama za srbijanskim pasošima! S kojima se, kao, nešto lakše izlazi na Zapad.

A “prastara mržnja”? Rat devedesetih? Nacionalni ponos? Trice i kučine! Kad život pritegne… I na Kosovu se desila ista priča: kao “svoji na svome” najviše su profitirali političari i mafija. Ako to u ovoj priči nije jedno te isto. Kažu da je Kosovo jedan od najkorumpiranijih krajeva u Evropi.

Da li će sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj

Na takav razvoj stvari u Kataloniji, buntovnoj španskoj pokrajini, upozorava ugledni holandski novinar, bivši dopisnik iz Jugoslavije Olaf Tempelman u prošlonedjeljnom vikend-broju dnevnog lista Volkskrant. Povlačeći paralele između stanja u bivšim Yu-republikama, Tempelman piše o ljudima koji još uvijek boluju od “psihičkog mamurluka” želje za osamostaljenjem. “Ideja sopstvene države godinama ih je držala u vrućici”, da bi se na koncu pretvorila u izjalovljenu nadu.”Nema mnogo stvari koje toliko mogu obuzeti čovjeka kao što je borba za sopstenu državu, a [isto tako] malo toga što ga može toliko razočarati.”

Skraćeno u ubojiti slogan, jedan novinarov sagovornik u vozu Beograd-Zagreb se razočarano pita: “Sad imamo Hrvatsku – a šta sad?!”

Dobar poznavalac naših ratnih i poratnih (ne)prilika, Tempelman ide i dalje, pa piše:

“Španski premijer Rahoj (Rajoy) od pokojnog Miloševića može naučiti da je, ako želiš spriječiti da ti se zemlja raspadne, najbolje da tenkove ostaviš kod kuće, i nastupiš suptilno i suzdržano, a Katalonci od stanovnika bivše Jugoslavije da vizija sopstvene države može biti toliko jaka da poništi sve racionalne razloge, pa da čovjek kasnije može zažaliti. Upitajte ”samo danas [prosječnog] ex-Jugoslovena šta mu je to lijepo donijela njegova nova država.”

Naravno, mnogo je razlika u ova dva slučaja. Katalonija je mala, superturistička provincija u Španiji, jedna od ekonomski najmoćnijih u toj zemlji. I s dosta argumenata se nada da je kao takva ekonomski održiva, tim više što “višak love” više ne bi slala u Madrid. Da bi u dogledno vrijeme mogla biti primljena u Evropsku uniju.

Što se prvog tiče, Tempelman upozorava: nova država nisu samo prihodi nego i novi izdaci. Ona znači i novi upravno-administrativni aparat (novu političku elitu), novu vojsku, policiju, nove granice i carine. Novu monetu. I tako unedogled! A sve to neko mora platiti.

A gdje su još prednosti zajedničke države: veće tržište, razne premije i olakšice koje svaka provincija dobija iz državne kase. Barcelona-Real, a ne nekakva katalonska liga, slična našim dozlaboga dosadnim l(j)igama…

Što se tiče eventualnog prijema u EU, Kataloncima je iz Brisela odmah poručeno da o tome mogu samo sanjati. No pasaran! Jer, to bi značilo carte blanche drugim potencijalnim evropskim buntovnicima: Baskima, Korzikancima, pa možda, u budućnosti, i Flamancima, Frisima, Istrijanima… Diže vam se kosa na glavi, je l’da?

A Kosovo, pita se retorički ovih dana, u istoj novini, jedan drugi novinar. Kako je ono moglo da se otcijepi? Zar i ono nije bilo sastavni dio jedne ‘nedjeljive’ države u začetku?

Eee, ono je bilo drugi, specifičan, slučaj, odgovara ista osoba eventualnim znatiželjnicima. I nastavlja trtljati o “opasnom presedanu”, grešci kad su međunarodni odnosi u pitanju. Jer, republike u bivšoj Jugi jesu imale pravo na otcjepljenje, ali pokrajine ne. Ali i ne usuđuje ići do kraja, reći ono što svi znamo: zašto je kosovskim Albancima dopušteno ono što u Zapadnoj Evropi nipošto ne dolazi u obzir?

Iza težnje kosovskih Albanaca ka samostalnosti – ne ulazeći u njenu (ne)opravdanost – stajao je veliki Ujka Sem, i direktno se, iz vlastitih strateških razloga, umiješao u konflikt. A, znamo, kad taj nešto poželi…

Ali čisto sumnjam da se “nezavisna Katalonija” nalazi na spisku američkih želja. Nakon što su na Balkanu temeljito “promiješali karte”, Ameri se sve više povlače sa Starog kontinenta. Zato, dragi Katalonci, dobro razmislite prije no što krenete u boj za vlastitu pušku i novčanik. Na to vas jasno upozorava 130 000 žrtava rata u mojoj bivšoj zemlji, nijemi svjedoci iznevjerenih očekivanja.

Jer, sloboda ponekad zaista ne ume da peva

 

 

 

Goran Sarić
Autor 15.10.2017. u 18:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija