Fabrika sira

Povezani članci

• Jelena Svilar: Kako smo sistematski ugušeni sapunskim mjehurićima
• Zločini i nagrade
• BiH i Kosovo lideri u nezaposlenosti na Balkanu
• TAJNA POBUNE
• Damir Mašić pisao Visokom predstavniku u BiH: Oglasite se konačno zbog kršenja ljudskih prava djece u Konjević Polju
• Feral Tribune, jednako kao i Leo Messi – nisu sa ove planete

Vjerovali ili ne, na svijetu ima još  preduzimljivih ljudi koji nam žele pomoći. Pitanje je samo: znamo li mi šta ćemo s tom pruženom rukom? Ispričaću vam jedan nedavni, istiniti događaj. Samo sam, iz razumljivih razloga, promijenio ime holandske organizacije koja je na svojoj koži osjetila tešku ruku naše “zahvalnosti”.

   Prije 3-4 godine bio sam gost na promociji tek osnovane holandsko-bosanske fabrike sira na  lijepoj farmi u “srcu” Holandije. Fabriku je, najvećim dijelom sopstvenim parama, u gradiću u Centralnoj Bosni, sagradila organizacija koja se, recimo, zove, The Cheese Company. Stimuliranjem manjih privrednih projekata u Tunisu, Kolumbiji i drugim zemljama, ovaj uvoznik fair-trade proizvoda nastoji da pokrene, novčano podrži i pospješi razvoj lokalne ekonomije u manje razvijenim zemljama. Tako je, spletom sretnih okolnosti i uz posredovanje naših ljudi koji žive u Holandiji, izgrađena fabrika u jednom od najnerazvijenijih područja naše zemlje.

   Na promociji je upriličena i prezentacija proizvoda nove fabrike. Moram priznati da je bila veoma uspješna. Imali smo prilike, u opuštenoj atmosferi i uz domaću muziku, probati tek pristigle ovčije i kozije sireve iz našega kraja, “zaliti” ih vinom naših krajeva. Holandski predstavnici su bili oduševljeni, vidno “zagrijani” za projekat koji je, barem tako su se nadali, imao trajati dugi niz godina.

   Na kraju nam je čak dopušteno da ponesemo kući po jedan kolut sira po izboru, za uspomenu i “slatko” sjećanje.

      Zapamtih jednoga koji je, neopažen, sa stola “maznuo” čak tri koluta. Strpao ih čovjek u torbu i “zdimio”.

   Što su ti naši! Daš im prst, a oni bi ti i ključeve od auta maznuli.

   Zamisao je bila prilično jednostavna: zaposlenici, sve domaći ljudi, bi mlijeko otkupljivali od lokalnih seljaka, a sir prodavali na lokalnom tržištu. Udruženje je uložilo novac u gradnju fabrike, nabavku mašina i obrazovanje kadra – jako povoljan krediti koji je trebao biti djelimično vraćen Udruženju. Da je sve išlo kako treba,  sir se mogao izvoziti i u Holandiju, od čega je i začetnik prokekta trebao imati koristi.

   I vuk sit i ovce na broju, narodski kazano.

   Ali, što bi narod rekao: “u panjevima”.

   Kao i masa sličnih projekata, fabrika je već nakon dvije godine propala. Jest, pravili su oni i dalje sir izvrsnog kvaliteta, ali je “zapelo” u plasiranju i prodaji. Na marketing i reklamu se nije davalo gotovo ništa. Valjda su zaposlenici očekivali da i to odradi investitor. Ili su se povodili onom: šta će dobrom proizvodu reklama?!

   Kako bi se samo iznenadili kad bi saznali da najveće firme, poput Nike-a, Adidasa, Pume …, najveći dio dobiti odvajaju na propagandno-marketinške poslove, a tek, uslovno rečeno, “mrvice” na poboljšanje kvalitete proizvoda!

   Naravno, ljudi iz The Cheese Company su pokušali da utiču i na plasman, ali bez značajnijeg efekta.

Elem, fabrika prestala raditi, koooperanti neisplaćeni. Nakon nekog vremena su mašine i inventar – prema “najboljim tekovinama” pretvorbe – netragom nestali iz fabrike.

Nakon puno peripetija, katastarskih i drugih začkoljica, strani investitor na sudu dobija u vlasništvo zgradu fabrike sa okolnim zemljištem. I, naravno, to pokuša prodati.

Nakon nekoliko propalih pokušaja, telefonom se iz bosanskog gradića javlja kontakt-osoba i kaže da se pojavio “ozbiljan kupac”. Član upravnog odbora Kompanije odmah sjeda u avion i leti za Sarajevo. Zakazan je sastanak sa prevodiocem (ista kontakt-osoba koja je od početka pratila čitav proces), predstavnikom kupca i investitorom.

Tada dolazi ono glavno. Posrednik, “Gospodin X”, mrtav-hladan, na pregovarački sto “baca” slijedeći prijedlog: “Gospodine, mi smo spremni da kupimo vašu fabriku. Evo šta trebate učiniti: imamo svog čovjeka u Evrpskoj Zajednici, odjel za investicione fondove. Možemo vam ‘namjestiti’ potporu za projekat vrijedan 300.000 eura. Napravite bilo kakav projekat i dobićete novac. Od ukupne sume dobijate 100.000 za zemljište i zgradu, a ostatak vas ne interesuje. I, naravno mi se nikad nismo sreli.”

Zapanjen prijedlogom, predstavnik investitora ustaje, i bez riječi napušta prostoriju.

A fabrika i dalje stoji gdje stoji, prazna, zapuštena.