Falična reductio ad absurdum ili circulus vitiosus?

tačno.net
Autor 20.11.2015. u 10:32

Falična reductio ad absurdum ili circulus vitiosus?

Otvorenost za nove epistemološke aparate, različite oblike znanja, nove koncepte, pa tako i za univerzalna  ljudska prava i slobode, ma koliko danas i sa stanovišta zapadne i evropske aktualne stvarnosti ovo potonje izgledalo uzaludnim. To vjerovatno nije savšren koncept, ali mu bar zasad nema adekvatne alternative.

Piše: Nermin Hodžić

Živimo vrijeme teologizirane – tačnije, pseudoteologizirane – svijesti, koja, među ostalim, za posljedicu ima i desakralizaciju vjere i religije, u smislu njezina lišavanja onog božanskog, reduciranja na identitetske, ideološke, političko-pragmaške forme. Monoteističke religije  (a kao deklarativni musliman ovdje prvenstveno mislim na islam),  tačnije njihovi gorljivi sljedbenici,  i na našim su prostorima izlaskom „religijskoga“ na vjetrometinu javnoga prostora izložene opasnosti različitih (zlo)upotreba koje se odvijaju istodobno s njihovim „obezboženjem“.  Hodeći tim putem naš vjerujući čovjek, polahko i nesvjesno, ali skoro pa sigurno, hud misleći da ustaje protiv svakoga oblika idolatrije, zapada u jednu od najpogubnijih idolatrija današnjice – obožavanje vlastite religijske tradicije ili vjerske dogme ili neke od unutarreligijskih denominacija – mezheba / menhedža. To je klasično apsolutističko robovanje jednoj naraciji, interpretaciji i formi, u nizu mogućih, uz zanemarivanje činjenice da bi svaka religijska naracija, interpretacija ili forma „po  defaultu“ trebala biti tek sredstvom duhovnog usavršavanja i približenja Bogu, a nikako ne konačnim ciljem. I to, još, ciljem koji je počeo opravdavati sredstva. Nažalost. Takva vrsta „zabasavanja“, na unutarpersonalnom planu ima itekako veze s psihologijom i stanjem duha u kojem prevlađuje nezasiti ego, makar mu se i ne ugađalo sada materijalnim nasladama (mada ni one nisu isključene, naprotiv) već osjećanjem superiornosti i „odabranosti“, što je opet, kazano jezikom religije i iščitano iz svetoga teksta, ustvari uzimanje šejtana (sotone, Iblisa) kao uzora. Jer upravo je on, kako nas uči Kur’an, bio taj koji je uprkos višestoljetnom bogoštovlju (vrijeme je, ovdje,narvano, metafizička a ne materijalna kategorija) „pao na ispitu“ i odbio Božiju naredbu o „naklonu“ čovjeku kao krunskom Božijem stvorenju, pozivjaući se na svoju višestoljetnu pokornost Bogu i „ontičku – gensku“ („krvna zrnca“ – rasizam) superiornost u odnosu na čovjeka (mene si stvorio od vatre, a njega od praha – zemlje; zar njemu da se naklonim?).  Dakle, na tom unutarnjem planu imamo problem s onim „ja sam bolji“, „ja sam na pravom putu“ itd. Na vanjskom, ili društvenom planu, opet, ovakvo stanje reflektira se kroz naš odnos prema drugima, posebno onima drugačijima „neodabranima“, „zalutalim“  i sl. Taj je odnos uvjetovan rečenim unutarnjim stanjem,  ali i gorespomenutim reduciranjima, ideologiziranjima i politiziranjima, rječju instruentalizaciji i zloupotrebi religije ili vjere od strane različitih „izama“, medijskih i političkih, ali bogme katkad i „religijskih“, centara moći. Makar utjecaj ovih potonjih ponekad bio i prenapuhan. Rezultanta tih dvaju uvjetovanosti manifestira se u svojim najekstremnijim formama kroz nasilje nad drugima kao svojevrstan vid psihološkog i emotivnog pražnjenja, ali i svjesnog ili nesvjesnog, realiziranja nauma instrumentalizatora. Ako ovu priču pokušamo svesti u kontekst međumuslimanskih odnosa i sukobljenosti danas, onda mi se postavka jednog savremenom muslimanskog intelektualca čini sasvim dopadljivom. O teološkim osnovama pseudoreligijskih porketa,  kakav je recimo ISIL, profesor Mohammad Mojtaheed postavlja nekoliko teza. Naravno, valja naglasiti, u vezi s nastajanjem i djelovanjem takvih pokreta  s pravom se sve više tvrdi kako su oni i plod izravnog upliva „viših sila“, te to nipošto ne treba prenebregnuti. Kao ni socijalne uvjetovnaosti i frustracije.  No, vratimo se tom pokušaju dešifriranja teoloških uporišta takvih tendencija. Prema Mojtaheedu, njihov bi se  teološki teorijski osnov mogao svesti na sljedeće:

  1. Bog je putem Časnog Kur’ana i Poslanikova hadisa saopćio ljudima niz vječnih i nepromjenljivih zapovijedi i zabrana, obavezujući ih na njihovu izirčitu primjenu u svim vremenima, na svim mjestima i u svim sferama, ličnog i društvenog života;
  2. U naše vrijeme, mi muslimani smo dužni zalagati se za uspostavu islamske vlasti (kalifata, naprimjer) zahvaljujući kojoj ćemo biti u stanju jamčiti provođenje propisa koje crpimo iz spomenutih izvora našeg Vjerozakona;
    3. Pri tome se, neizostavno, moramo služiti institucijom „idžtihada“ (tj. samostalnog iznalaženja i izvođenja konkretnih vjerozakonskih rješenja, na osnovu uvida u izvore). Do kakvog god rješenja, po određenom pitanju, dođemo – mi smo se dužni tog rješenja pridržavati i provoditi ga u društvenoj praksi. Jer, mi smo učinili sve od sebe da otkrijemo šta je uistinu Zakonodavac htio propisati u vezi s „tim i tim pitanjem“. Makar i cijeli svijet bio protiv nas.
  3. Ko god – dakle koja god država, narod, pojedinac, grupa – nam stane na put, protiv njega ćemo se boriti.
  4. Na spomenutim teorijskim osnovama uspostavljavamo islamsku vlast i primjenjujemo propise vjere, onako kako ih mi razumijemo – a više od toga nismo ni dužni, te svi naši postupci na tom planu (makar se radilo i o oduzimanju ljudskih žvota, pljački tuđe imovine i sl.) imaju svoje vjerozakonsko uporište!

Ovakva „argumentacija“ izaziva zebnju. Militantne snage inspirisane takvim „teološkim temeljima“ u stanju su počiniti zastrašujuću destrukciju. Čak i ako se u potpunosti složimo s tezom o njihovoj instrumentalizaiji od strane velikih manipulatora, takva ih „utemeljenost“ čini dodatno destruirajućim po čitava društva, regije i čitav svijet. Postavlja se, onda,  pitanje kriterija na kojima bi se, u teorijskom smislu, moglo suprotstaviti njihovim argumentima. Čini se da se u pokušaju iznalaženja teorijskih odgovora zapada u jednu drugu zabludu. Naime, u onu u kojoj se  na jednu „teološku i vjerozakonsku argumenatciju“ pokušava odgovoriti drugom. Međutim, takav pristup nas dovodi u začarani krug sučeljenosti različtih „teoloških“ interpretacija i to na način da je svaka,  u manjoj ili višoj mjeri, krećući se isključivo u „teološkom“ epistemološkom i argumentacijskom aparatu, u stanju dokazati vlastitu valjanost.  Takvo što samo bi doprinijelo jačanju postojećih i nastajanju novih isila, daiša i sličnih (pseudo)religijskih pokreta Kazano jezikom muslimana, uzalud je desetljećima tvrditi kako je „islam rješenje“ a svakodnevno nas s tim u vezi demantira životna stvarnost muslimanskih društava. Znam, znam, tome su i drugi krivi. Ali, ima li bar malo muslimanske odgovornosti?! Kao mogući odgovor i „alternativa“ takvim teološkim naracijama nameće se pitanje otvorenosti za znanja i postignuća ljudske civilizacije nastala izvan muslimanskih i općenito izvan „teoloških“ matrica. Pa zar se ne hvališemo kako je evropska renesansa nastala zahvaljujući inspiriranosti Evrope postignućima islama i muslimana? Pa zar muslimani imaju problem s korištenjem postignuća zapadne civilizacije u tehnici i tehnologiji?  Dakle, čini se neophodnom otvorenost za nove epistemološke aparate, različite oblike znanja, nove koncepte, pa tako i za univerzalna  ljudska prava i slobode, ma koliko danas i sa stanovišta zapadne i evropske aktualne stvarnosti ovo potonje izgledalo uzaludnim. To vjerovatno nije savšren koncept, ali mu bar zasad nema adekvatne alternative. Izuzmemo li silu i zakon šume. A to je već neka druga priča, jer valjda još pokušavamo biti čovjekom.

tačno.net
Autor 20.11.2015. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija