FAŠIZAM I REVIZIONIZAM DANAS*

Zoran Pusić
Autor 2.6.2020. u 09:13

Izdvajamo

  • ? U Rezoluciji se cijelo vrijeme miješaju komunizam kao ideja i staljinizam kao praksa. Naglašavajući važnost europskog sjećanja Rezolucija se nigdje ne „sjeća“ da je u borbi protiv nacizma poginulo preko 20 milijuna građana SSSRa i da bi bez te borbe ujedinjena Europa, u čijem parlamentu oni sada donose rezolucije, bila temeljena na sasvim drugačijim vrijednostima nego što je to danas.

Povezani članci

FAŠIZAM I REVIZIONIZAM DANAS*

O fašizmu i antifašizmu diskutiramo zadnjih 30 godina. Diskutiralo se o fašizmu, naravno, i prije ali pretežno na stručnim skupovima kao o političkoj i sociološkoj pojavi, kao o masovnoj psihologiji, ali uglavnom ne kao o nečemu što postaje ponovno aktuelno.

Za diskusiju o fašizmu koja se tiče današnjice, moglo bi se istaknuti dva aspekta fašizma:

– dolazak fašizma na vlast, Drugi svjetski rat, počinjeni zločini;

– bitne karakteristike fašizma u njegovim različitim fazama.

Ta dva aspekta su međusobno povezana, stavovi koje je fašizam, a posebno nacizam, kao njegov najvirulentniji oblik, zastupao, vodili su i u zločin i u rat. Njih povezuju i današnji revizionisti koji s jedne strane umanju zločine, u Hrvatskoj zločine ustaštva, a s druge strane često iznose stavove karakteristične za fašizam. Poveznica je jasna; ako zločina nije bilo onda se ni ekstremni nacionalizam ustaštva, koji je bio ideološka podloga tih zločina, a koji u mnogo čemu ti revizionisti zastupaju danas, ne može osuđivati. Kako, s druge strane, naziv fašizam nosi opće prihvaćenu negativnu konotaciju, u Hrvatskoj apologeti ustaštva znaju tvrditi da ustaštvo nije bilo fašizam. Istina je da je ustaštvo bilo radikalniji oblik nego što je to bio talijanski fašizam, zapravo, sa svojim rasnim zakonima i koncentracijskim logorima, puno bliže nacizmu. Činjenica je da su Židovi i Srbi bježali iz NDH u dio Hrvatske okupiran od fašističke Italije da bi se spasili.

O svim tim režimima, koji su kao uzor imali talijanski fašizam, kolokvijalno se govori kao o fašizmima, iako je nacizam u tolikoj mjeri „premašio“ svoj početni uzor, i po uspješnosti nametanja totalitarizma i po krivnji za rat i po masovnim zločinima, da neki povjesničari drže da između talijanskog fašizma i njemačkog nacizma ima više razlika nego sličnosti.

Fašizam se kao pokret radikalnog nacionalizma pojavio početkom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u Italiji, 1923. godine dolazi na vlast, a 1925. osnivač i vođa fašističke stranke, Benito Mussolini, uvodi jednostranačku diktaturu u Italiji. U godinama koje su slijedile, u više europskih država došle su na vlast političke stranke koje su kopirale ideje i načela fašizma, od ekstremnog nacionalizma, glorifikacije nacionalne države koja u potpunosti, totalno, određuje život pojedinca, do fašističkih simbola. Tako je rimski pozdrav s uzdignutom desnicom, koji je uveo Mussolini, postao simbolom fašističkih režima uz uzvik na jeziku „domaćina“, u Njemačkoj „Sieg Heil“ ili „Heil Hitler“, u NDH „Za dom spremni“. Toliko o „starom hrvatskom pozdravu“.

Bez obzira na povijesni početak i kraj fašističkih režima, ideje koje vežemo za fašizam puno su starije od fašizma i reakcije na njega, antifašizma. Ideje iznesene u Platonovoj Državi ili idealna pravedna država kako ju je zamišljao Hegel, danas zvuče kao predložci za radikalnu fašističku odnosno nacističku državu. S ratom kao idealom vanjske politike i apsolutnom pokornošću državi kao osnovnim principom unutrašnje politike. S obrazovanjem u kojem se veliča nasilje, a prezire suosjećanje kao izraz slabosti. S praksom stalne proizvodnje vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, te s poticanjem netrpeljivosti prema nekim manjinama koje takav režim i diskriminira i, istodobno, proglašava prijetnjom većini.

Ovako pobrojane i ogoljele, bez domoljubnog pakovanja u kojem se redovito serviraju, te ideje su odbojne i zastrašujuće. Ne smije se, međutim, zaboraviti da su kroz povijest slične ideje bile promovirane od mnogih ideologija na teorijskoj razini, a od mnogih politika provođene u praksi. Fašizam i nacizam uspješno su ih nametnuli dobrom dijelu Talijana i Nijemaca kao oblik domoljublja, kriterij podobnosti, pa i dominantni izvor identiteta u tim diktaturama. Uspješnost nametanja takvih ideologija ima veze i s urođenom ljudskom sklonošću pripadanja grupi. Pri tome ideje po kojima se okupljanje vrši postaju manje važne od ugodnog osjećaja pripadnosti. Primjera je bezbroj, od fanatičnih nogometnih navijača do grupa zanesenih vjernika.

Nije, dakle, tako neočekivano da noseće ideje fašističkih ideologija nisu nestale s vojnim porazom sila Osovine. One su bile potisnute ali danas, kad se obilježava 75 godina pobjede nad fašizmom, čini se da se imunitet koji je svijet stekao poslije 1945., „preboljevanjem“ fašizma, zabrinjavajuće smanjio. Tada su svježa iskustva o tome kako je fašizam počeo i kuda je vodio, potakla osnivanje međunarodnih institucija zamišljenih da spriječe ponavljanje takvog razvoja događaja. Poput UNa i Europske zajednice koja je počela promišljenim malim koracima ekonomske suradnje Francuske i Njemačke, ali noseća ideja je bila „Nikad više rata“, barem ne u Europi. U prethodnih 70 godina Francuska i Njemačka, odnosno Prusija, vodile su tri rata, od kojih su dva prerasla u svjetske ratove, najkrvavije u povijesti. Generacija izašla iz Drugog svjetskog rata, s užasima nacizma iza sebe, imala je dovoljno odlučnosti da izgradi uvjete koji bi spriječili da se to više ikad ponovi, dovoljno moralne snage da kao svoj cilj postavi izgradnju društva koje će u svojoj osnovi imati slobodu pojedinca, ravnopravnost i socijalnu pravednost. Da to danas zvuči pomalo utopijski, da se od sitnih i sebičnih interesa često ne vidi šira slika i zajednički interesi, koji su izgledali tako jasni poslije iskustva s fašizmom, razlog je za zabrinutost.

U zadnjih 30 godina tu zabrinutost iskazali su mnogi i u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama. Konačno i organizacija ovog skupa, Fašizam i antifašizam u Europi danas, potaknuta je tom zabrinutošću. U svom poznatom Eseju o vječnom fašizmu, objavljenom 1995., talijanski pisac Umberto Eco upozorava na pojave u društvu koje same po sebi nisu fašizam ali su s njime kompatibilne i mogle bi, po Ecu, predstavljati jezgru oko koje će fašizam početi nastajati.

Za sve te pojave na koje Eco upozorava, izrijekom njih 14, mogu se naći uvjerljivi primjeri u Hrvatskoj; populističko mitologiziranje naroda koji svoju volju izražava kroz vođu, strah od različitosti, odbacivanje tekovina prosvijetiteljstva, izraženi nacionalizam i opsesija vanjskim i unutrašnjim neprijateljima. Jedna od tendencija koju Eco eksplicite ne navodi, a koja je u Hrvatskoj prisutna od njenog osamostaljenja, je revidiranje povijesti vezane za Drugi svjetski rat. Onaj dio revidiranja koji se ne provodi na osnovu novootkrivenih činjenica nego upravo prešćivanjem ili negiranjem nedvojbenih činjenica. Cilj te vrste revizije, zapravo falsificiranja, je prilagođavanje prošlosti kako bi se poduprli stavovi koje politička opcija koja reviziju provodi, zastupa danas. A da ti stavovi trebaju zabrinjavati dovoljno govori da su rečene revizije u smjeru relativiziranja zločinačkog karaktera fašističkih režima. Ta vrsta revizionizma u Hrvatskoj se demonstrirala na različite načine. Od prešutnog toleriranja rušenja partizanskih spomenika do sramotne i, u suštini, protuustavne odluke komisije koju je oformila Vlada RH, a koja je praktički legalizirala notorni ustaški simbol, pozdrav Za dom spremni. Od financijske pomoći Vlade organizaciji čija djelatnost je negiranje zločina u ustaškim koncentracionim logorima, posebno Jasenovcu. Do otvoreno proustaški pristranih i neistinitih tekstova na hr.wikipediji, izvora informacija za kojim posežu mnogi đaci. Do primjera povijesnih udžbenika za škole u kojima se NOB jedva spominje i to, uglavnom, u negativnom kontekstu. Do iznošenja krajnje dubioznih tvrdnji u obrazovanju djece, poput tvrdnje u udžbeniku vjeronauka za 7. i 8. razred osnovne škole, „S Kristom u život“, da su ateisti krivi za Auschwitz.

Jedan od primjera te vrste revizionizma je Rezolucija Europskog parlamenta, „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, izglasana u rujnu 2019. godine. Rezolucija tvrdi da su za početak Drugog svjetskog rata jednako krivi Treći Reich i SSSR. Ne treba puno više od srednjoškolskog znanja povijesti da bi se zaključilo da je ta tvrdnja naprosto neistinita. Rezolucija uopće ne spominje pregovore u Munchenu, koji su uvjerili ne samo Hitlera već i dobar dio cijelog svijeta da Zapadne demokracije neće reagirati na njemačke zahtjeve za daljnjim širenjem prema istoku. Ostaje pitanje zašto je jedna tako ugledna institucija kao što je Parlament EU dozvolila da joj se nametne kao njen stav pučkoškolsko falsificiranje povijesti. Zašto je velik broj EU parlamentaraca, uključujući i sve zastupnike iz Hrvatske, podržao tu Rezoluciju? U Rezoluciji se cijelo vrijeme miješaju komunizam kao ideja i staljinizam kao praksa. Naglašavajući važnost europskog sjećanja Rezolucija se nigdje ne „sjeća“ da je u borbi protiv nacizma poginulo preko 20 milijuna građana SSSRa i da bi bez te borbe ujedinjena Europa, u čijem parlamentu oni sada donose rezolucije, bila temeljena na sasvim drugačijim vrijednostima nego što je to danas.

Ova Rezolucija sigurno nije bila potrebna kako bi se istaknulo da je Staljinov režim bio totalitaran i da je počinio zločine. To je opće poznata i prihvaćena istina ustanovljena brojnim svjedočenjima žrtava i sudionika, te dokumentima iz tog doba. Svakako ne parlamentarnim rezolucijama. Istinitost neke tvrdnje ne ovisi o tome koliko parlamentarnih zastupnika za nju glasa nego o argumentima prikupljenim nepristranim istraživanjem. Rezolucija parlamenta ne dokazuje što je istina, nego pokazuje što parlament, u danom trenutku i sastavu, prihvaća kao istinu. Međutim, ovakve rezolucije, utječu na javno mnijenje. Na koji bi način ova Rezolucija mogla utjecati pokazuju i reakcije nekih političara i nekih novinara u Hrvatskoj, poznatih po svojim radikalno desnim stavovima i negiranju zločinačkog karaktera ustaštva, koji su izrazili žaljenje što Rezolucija o važnosti europskog sjećanja nije više popularizirana u Hrvatskoj. Po njima ta Rezolucija pokazuje da krivnja za Drugi svjetski rat jednako leži na nacistima i komunistima. Dakle, Rezolucija je još jedan dokaz da ako se osuđuje fašiste mora se jednako tako osuđivati i antifašiste, posebno ako su se borili, kao partizani u NOBu, pod vodstvom komunističke partije. A tko su, po njima, predstavnici komunističke ideologije u Hrvatskoj danas? Pa svi oni koji osuđuju njihov agresivni nacionalizam, koji brane prava manjina od njihovih huškačkih napada, svi oni koji se protive njihovom besramnom falsificiranju povijesti i glorificiranju NDH, svi oni koji upozoravaju da su vrijednosti u čijoj je obrani antifašizam nastao, ugrožene i danas.

Na francuskim francima standardno je pisalo Liberte, Egalite, Fraternite; to piše i danas na eurima izdanim u Francuskoj. Međutim, u doba kvislinškog Vishyevskog režima sloboda jednakost i bratstvo nisu bili podobni, to totalitarnim režimima nisu podobne parole. I, dosljedno, na rubovima franaka iz tog doba pisalo je Travail, Patrie, Famille, rad domovina familija. To su parole s kojima se čsto susrećemo i danas. Rad, red, obitelj i domoljublje, što god to značilo. Kod radikalnih desničara domoljublje znači otvoreno širenje netrpeljivosti prema drugima posebno po etničkoj osnovi, ili drugačijima po bilo kojoj osnovi. A oni koji se protive poticanju takve nesnošljivosti i osuđuju ga kao nemoralno i izuzetno štetno za društvo, radikalna desnica proglašava izdajicama nacionalnih interesa. Sve je to već viđeno, možda najjasnije u europskoj povijesti prve polovice dvadesetog stoljeća. To ne mora uvijek doći do kraja, to ne mora doći do koncentracijonih logora. Ali da je to smjer koji je Europa jednom jedva preživjela, to je nešto što današnja Europa sve više zaboravlja. O čemu mladi ljudi sve manje uče, što kod njih formira neznanje i lišava ih najvažnijeg i najdragocijenijeg što im povijest može dati. Da iz knjiga nauče o tuđim iskustvima, o iskustvima prethodnih generacija, kako ih na vlastitoj koži ne bi trebali ponavljati. Zato je revizionizam u smislu falsificiranja povijesti ugrožavanje slijedećih generacija.

*Prošireno izlaganje s Međunarodne konferencije

Fašizam i antifašizam u Europi danas

Zoran Pusić
Autor 2.6.2020. u 09:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija