Fatalna privlačnost

Autor 4.12.2011. u 16:06

Fatalna privlačnost

 Pavel je polupismen, ali je, za razliku od mene, već
 rođen s prijekopotrebnim znanjem. On dobro zna da
 je samo ribica u akvariju. On zna da je zamjenjiv, i da
svoga gazdu godišnje košta koliko samo jedan
 primjerak Platinum Arowane. Mene — koja sam
 “arogantne” ideje o pravu svih ljudi na jednakost
 popila sa socijalističkim mlijekom — još uvijek ne
 napušta misao da sam nezamjenjiva, iako je nadnica
 za pružanje intelektualne usluge koja me čeka u
 Grazu jednaka porciji prženih srdela.”


Imam znanca koji se bavio fly-fishingom. Pojma ne bih imala što je to da mi nije pokazao bogatu kolekciju mušica. Ljepota minijaturnih mušica uzbudila me. Lako sam mogla zamisliti omamljenog lososa u nekom hladnom škotskom potoku pred čijim očima titra zavodljiva mušica ukrašena šarenim percima. Fly-fishing je veoma skup hobi, jer ne može bilo tko tek tako zagaziti u škotski potok, pogotovo ne u bilo kakvoj odjeći. A i mušice su pravo bogatstvo. Ovi ekskluzivni ribolovci skupo plaćaju zadovoljstvo ribarenja. Novac uložen u ritual fly-fishinga nadmašuje vrijednost ulovljene ribe za tko zna koliko puta. Zadovoljstvo, očito, ne leži u ulovu. A što se moga znanca tiče, u međuvremenu su životne okolnosti i nakupljene godine ugasile njegove ribolovne strasti: nabacio je kilograme, tijelo se opustilo, srce popustilo, duh klonuo. Sve donedavno. Iznenada se objavio s puta po Aziji. Bio je na nekom otoku, u nekoj džungli, s nekim vodičem i lovio ribe u nekoj nevinoj rijeci. Fly-fishing ga je doslovno vratio u život. Tuđi strasti su najmisterioznija stvar na svijetu.


2.

Iznenadna elektronska objava moga starog znanca vremenski se poklopila s elektronskim člankom koji je privukao moju pažnju. Nova potrošačka opsesija zahvatila je bogate muškarce između dvadeset i pete i trideset i pete. Većina bogatih muškaraca između dvadeset pete i trideset pete su nogometaši i oligarsi. Novac se više ne troši na jahte, žene i umjetnost (Bye-bye umjetnici!) nego na njihov sublimat, na akvarije. Uz bogatu klijentelu pojavila se cijela mreža profesionalaca od Singapura do Londona: arhitekti i dizajneri akvarija, stručnjaci za podvodnu rasvjetu, podvodni vrtlari koji uređuju akvarijski okoliš, dobavljači skupocjenih akvarijskih riba, ihtiolozi, riblji terapeuti. Samo održavanje akvarija košta nekih stotinjak tisuća funti godišnje. Posebna priča su akvarijske ribe. Platinum Arowana na najvišoj je cijeni: dvjestopedeset tisuća funti po primjerku. Riba ima platinastu boju zbog nedostatka pigmenta. Ona je neka vrsta albina među ribama, pa je prati vjerovanje da donosi bogatstvo i sreću. Platinum Arowana je neobično osjetljiva, sklona je suicidalnom iskakanju iz akvarija, pa se akvariji moraju zaštititi specijalnim poklopcima. Međutim, tako poklopljena Arowana još je osjetljivija, pa često oboljeva. Njezin optimalni životni vijek je deset godina. Naravno, nitko ne gradi cijele zidove od akvarija samo zato da bi unutra plivala jedna riba. A da bi se testirala kvaliteta vode, temperatura i desetine drugih stvari u akvarijsku vodu najprije se puštaju ribe od kojih će većina uginuti samo zato da bi druge ribe živjele udobnim akvarijskim životom. U slengu stručnjaka za akvarije takve ribe zovu se ribe-klaunovi. Ribe-klaunovi imaju istu ulogu kao i robovi koji su kroz povijest obavljali samoubilačku službu, provjeravajući je li hrana njihovih careva, imperatora, kraljeva i gospodara otrovana.

Objašnjenja za pomodnu opsesiju bogatih muškaraca ima bezbroj, i sva su točna koliko i netočna. Najprizemnije je ono koje proizlazi iz jezika. Ono što se na kolokvijalnom engleskom označava kao chick, na nekim drugim jezicima, uključujući i neke slavenske, označava se kao fish, dakle, riba, mlada djevojka.

Je li akvarij realizacija dječjeg sna o podvodnome svijetu (i apsolutnoj kontroli nad njim); ili je simbolički supstitut za harem s “malim sirenama” s kojima je svaki doticaj nemoguć i baš zato privlačan; ili se pak radi o prostoru kontemplacije, o kućnom hramu u kojemu pliva božji svijet ravnodušan prema smrtnicima? Bilo kako bilo, fatalna veza između muškaraca i riba pogodan je teren za psihoanalitičku i drugu interpretacijsku akrobatiku.

3.

Na Kirbatiju je veza između djevojaka, riba i muškaraca grubo doslovna. Pacifički ocean hrani cijeli svijet ribom, više od pola svjetskog ulova tune (ili dva milijuna tona godišnje) dolazi iz tog područja. Nijemci jedva da znaju da je polovica od ukupne tune koju godišnje konzumiraju ulovljena u vodama Kirbatija. Evropske ribarske flote pridružuju se kineskima, tajvanskima, japanskima, ruskima, američkima, tajlandskima, indonezijskima, filipinskima. Vode oko Kirbatija prepune su ribara i riba. A lokalne kirbatske djevojčice, od dvanaest godina pa nadalje, motaju se oko ribarskih brodova kao mačke. Na Kirbatiju prostitucija nije zabranjena. Lokalne djevojke tako zarađuju za džeparac, koji će potrošiti na društvo i piće, ili će u zamjenu za seksualnu uslugu dobiti koju kilu ribe kojom će nahraniti gladnu obitelj. Mlade prostitutke zovu se korakorea-djevojkama (korakorea znači jeftina riba). Djevojke oboljevaju od veneričnih bolesti, baš kao što ribe-klaunovi ugibaju od svojih, ribljih. Reciprocitetna veza između muškaraca i riba ovdje je doista fatalna.


4.

Krajem lipnja ove godine putovala sam preko Beča za Graz. Od Beča do Graza autobusom, jer je let bio otkazan. Moj suputnik bio je bio Rus iz Ukrajine, nogometaš, putovao je u Graz na dvotjedni trening.

— Zašto baš Graz? Zar nema terena u Ukrajini?

Mladić je slegnuo ramenima. Iako mi se činilo da mu je jedva sedamnaest, ispostavilo se da Pavel ima dvadeset i šest godina. Njegov klub je u vlasništvu nekog bogatog Ukrajinca. Mafioza? Ukrajinskog oligarha? Ne, ne, poslovnog čovjeka, brani svoga gazdu Pavel.

— A koliko zarađuješ.

— Malo. Dvadesetak tisuća dolara mjesečno.

Plaća od dvadeset tisuća mjesečno među vrhunski plaćenim nogometašima tretira se kao napojnica, pojasnio je Pavel. Pavela očito nije zanimao razgovor ni o nogometu, ni o oligarsima, ni o njegovoj “nadnici”, niti o bilo čemu drugome.

— Recite, a je li Beč na moru? – živnuo je.

— Nije.

— A Graz?

— Nije ni Graz.

Pavel je ubrzo utonuo u san. I dok sam promatrala zaspalog dječaka na sjedištu do mojega, na mene je nalegla neka opća pomirenost. On je putovao u Graz na dvotjedni trening, a ja na književno veče. Polupismeni Ukrajinac izvrti spretnim nogama dvadesetak tisuća mjesečno, dok ja, visoko pismena, za svoje “intelektualne usluge” izvrtim neusporedivo manje. Vrhunski plaćeni nogometaš za Pavelovu mjesečnu plaću može kupiti šest havajskih ribica. Cijena havajske ribice Yellow Tang iznosi 3000 funti. Pavel je polupismen, ali je, za razliku od mene, već rođen s prijekopotrebnim znanjem. On dobro zna da je samo ribica u akvariju. On zna da je zamjenjiv, i da svoga gazdu godišnje košta koliko samo jedan primjerak Platinum Arowane. Mene — koja sam “arogantne” ideje o pravu svih ljudi na jednakost popila sa socijalističkim mlijekom — još uvijek ne napušta misao da sam nezamjenjiva, iako je nadnica za pružanje intelektualne usluge koja me čeka u Grazu jednaka porciji prženih srdela. Istina, u boljem restoranu. Da, ja sam korakorea, jeftina riba. A s tom utješnom mišlju i glavom mladog suputnika, koja se u potrazi za jastukom nehotice oslonila na moje rame, utonula sam u san i ja.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 4.12.2011. u 16:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija