Fatima Redžepović: Ratni zločinci bolje žive od svojih žrtava

Predrag Blagovčanin
Autor 26.3.2019. u 15:44

Fatima Redžepović: Ratni zločinci bolje žive od svojih žrtava

Početkom aprila 1992. godine Edib Šehić uhapšen je u Zvorniku od strane pripadnika paravojnih formacija Željka Ražnatovića Arkana. Nakon hapšenja, sa bošnjačkim stanovništvom Zvornika i okolnih mjesta zatvoren je u prostorijama fabrike „Standard“. Edibova sestra Fatima Redžepović sedamnaest godina je pokušavala saznati istinu o sudbini njenog brata.

Najveći broj zločina u Zvorniku dogodio se između aprila i maja 1992. godine. Dešavanja u Sarajevu bila su povod za formiranje SDS-ovskog kriznog štaba koji nedugo nakon formiranja, potpomognut paravojnim formacijama, Arkanovim „Tigrovima“ i Šešeljevim dobrovoljcima pokreće napad na Zvornik. U tom periodu oko 10.000 ljudi uglavnom bošnjačke nacionalnosti napušta ovaj grad i kreće prema Tuzli. Ljudi koji su ostali uskoro su uhapšeni i transportovani u koncentracione logore. Fatima Redžepović, sestra Ediba Šehića prisjeća se dešavanja iz aprila 1992. godine.

Bilo mu je žao da ostavi psa

Prema riječima Fatime Redžepović njen brat Edib čitav život proveo je u rodnom Zvorniku. Bio je oženjen, a radio je u „Standardu“, fabrici u kojoj će u aprilu 1992. godine biti zatvoren.

„Prije nego što će biti uhapšen početkom aprila 1992. mi smo se čuli preko telefona. Ja sam ga tad pitala Edibe zašto si ostao u kući, gdje ti je porodica? On je međutim imao cuku i ribice i bilo mu je žao da ih ostavi jer nije bilo nikoga da ih hrani. Ispod njegove kuće gdje je živio, živjela nam je tetka. Ja mu kažem otiđi makar do tetke budi s njima. Tada su već skoro svi Bošnjaci pobjegli na Kulu kao i njegova porodica. Nedugo nakon toga ja ga opet zovem i čujem kao da se puca. Pitam ga šta se događa? Jel’ to počeo rat? On mi tad kaže da Arkanovci prelaze Drinu, da bih ga ja opet zvala za jedno deset minuta. Telefon zvoni. Međutim niko se ne javlja.“

Edib Šehić (prvi sa desne strane)

Da joj je brat uhapšen Fatima Redžepović saznaje od rodice.

„Nakon toga za dva ili tri dana zove me jedna žena, naša komšinica, ustvari naša dalja rodica koju su također uhapsili ali su je pustili jer je bila teško bolesna i govori mi da je Ediba vidjela. Da su ga uhapsili kad je kupovao cigarete i da su ga strpali u autobus i odveli u Karakaj u fabriku Standard.“

Obzirom da je Fatima Redžepović bila u Sarajevu bilo je teško doći do bilo kakvih informacija o dešavanjima u Zvorniku, sudbini njenog brata Ediba kao i ostatka porodice.

„U tom periodu ja sam ga tražila preko Crvenog krsta, preko prijatelja i preko radio amatera. „Ako neko zna Ediba Šehića nek se javi“. Nakon toga dobila sam informaciju da su ga odveli u  logor Batkovići kod Bijeljine. I neko mi je potvrdio da u tom logoru ima jedan Edib Šehić. Međutim, kada sam se za nekoliko godina srela sa prijateljima iz Zvornika, Mišom i Medom koji su također bili u zatvoru u Standardu, ispričali su mi da su mi brata u fabrici maltretirali i tukli. Oni su bili pušteni jer je neko od njihovih roditelja platio da oni izađu iz Standarda.“

Edib Šehić sa porodicom

Fatima Redžepović naglašava da se iz zatvora „Standard“ moglo izaći u slučaju da se nekom od stražara isplati određena suma novca.

„Edibova žena i djeca su otišli u Tuzlu, a kasnije u Njemačku pa Austriju. Mi smo se čuli i oni su prikupili neke pare da otkupimo Ediba. Moj otac je također radio u Standardu i imao je dosta prijatelja. Mislim da je mogao za male pare 100 ili 200 maraka izvući Ediba ali nije. Pobjegao je i ostavio ga. Ja sam se tada čula sa ocem jer mi je neko rekao da je u Banji Koviljači. Zovnem ga i javi mi se maćeha i u nekom strahu mi govori nemoj nas zvati i spusti mi slušalicu. Mišo i Meda su za 50 maraka izašli iz tog zatvora. Nakon rata sam razgovarala sa ocem i pitala ga zašto se nije angažovao i spasio Ediba. On mi je tada rekao da nije mogao i da je jedva sebe spasio. Što je meni bilo van pameti jer bi ja uvijek svoje dijete spasila bez obzira šta će biti sa mnom. Kad su Arkanovci otišli ostali su ovi lokalni i trebalo je samo naći jednog čovjeka i dati mu para da se Edib pusti. Međutim, to se nije dogodilo.“

Drinu ne mogu gledat

U periodu nakon rata Fatima Redžepović nije imala nikakve informacije šta se dogodilo sa njenim bratom. Tek 2009. godine dobila je informaciju iz Crvenog krsta da je tijelo njenog brata identificirano.

„Zovu mene 2009. godine iz Crvenog krsta i saopštavaju mi da su našli Ediba. Tada mi je sudija rekao da je moj brat teško mučen i da mu je nakon što je ubijen pucano u glavu. Njegovo tijelo bačeno je u Drinu. A pronađen je u Kozluku. Ja sam kasnije upoznala i pričala sa čovjekom u čijem dvorištu je nađeno tijelo mog brata. Tačnije sa čovjekom koji ga je našao uz obalu Drine. Kako nisu znali ko je i šta je ti mještani su ga pokopali kao NN. Kad su ekshumacije počele njega su iskopali mislim 2004. godine, a kasnije utvrdili da je to on.“

Edib Šehić sahranjen je 7.11.2009. godine na šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji. Fatima Redžepović ističe da za ubistvo njenog brata niko nije osuđen.

„Moj brat nije služio vojsku niti mu je bilo važno kako se ko zove. Uhapšen je dok je kupovao cigarete. Strašno mi je bilo kad sam slušala to kako nađu jedan dio tijela na jednoj lokaciji drugi dio tijela na drugoj. Boga sam molila da barem njegovo tijelo bude u jednom dijelu. Kad sam saznala kako su ga patili i kako su se iživljavali nad njim, sretan je onaj ko je odmah ubijen. Ja ne znam ko je ubio mog brata. Ne znam ko je njih tu čuvao, ko ih je maltretirao, ko je mrzio Ediba toliko da mu mrtvom puca u čelo. Da vidim tog čovjeka ja ne znam kako bih reagovala jer nemam nikakvog osjećaja. Ni mržnje ni prezira.“

Radovan Karadžić bivši predsjednik Republike Srpske pravosnažno je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Za Fatimu Redžepović ova presuda ne može donijeti pravdu niti relaksirati političke odnose u BiH.

„Ja sam poprilično ravnodušna. Znate li šta bi mu bila kazna? Da prođe torture koje je njegova politika napravila. Šta njemu fali? On će do kraja života živjeti ugodno u nekom zatvoru. Šta to njima gore fali? Bolje žive od polovine ljudi ovdje. Meni je žao ove mladosti. Jer ova mržnja i nacionalizam se toliko proširio i djeca se od malih nogu uče da budu veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Mene duša boli zbog toga. Ovo društvo od ove djece pravi fašiste i nacionaliste. Ja bih ovoj djeci savjetovala da bježe odavde.“

Pred sudovima u BiH donesene su tri presude za zločine nad Zvorničanima, a ukupno je izrečeno 21 godina zatvora. Pred beogradskim sudom osuđeno je sedam osoba koje su ukupno dobile više od 64 godine.

Sa područja Zvornika još uvijek se traga za oko 400 osoba koje se vode kao nestali.

Predrag Blagovčanin
Autor 26.3.2019. u 15:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija