Faza nove muke

Zlatko Dizdarević
Autor 3.3.2016. u 11:25

Izdvajamo

  • Sjećam se kako su prije tri godine u Sarajevo dovodili »revolucionare« iz Sirije da im pokažu kako je kod nas sjajno uspio »Plan A«. Onaj daytonski, poslijeratni. Mi se smijali, a oni nisu ništa shvatali. Tako je i danas, samo se niko više ne smije. Iako se ne puca. Dobro je, a nedovoljno. Novi list

Povezani članci

Faza nove muke

Mogu li Rusija i SAD  presudno utjecati na poštivanje te odluke, makar na neki početni način. Šta ako i oni to rade s figama u džepu. Može li se od Asada očekivati da propusti priliku za potpunu pobjedu kojoj je nadomak, posebno u Alepu. Šta Erdoganu garantira i minimum sigurnosti s Kurdima ako iz svega ovoga izađu kao pobjednici a Zapad ima nove kombinacije s njima jer mogu biti postojaniji od Erdogana. Šta s poraženima, (ne)umjerenima u Siriji koji će se sigurno pridružiti ISIL-u ako im to bude uslov za spašavanje života. S kime će Asad de facto pregovarati, s Al Nusrom čemu čak ni Amerikanci nisu neskloni do kraja.

Na ovom mjestu objavljeno je minulih mjeseci više tekstova o tome kako mira u Siriji nema, i neće ga biti, dok veliki to ne budu htjeli. Tada, dok nisu htjeli, uvijek su za nastavak rata imali opravdanje. I objašnjenje. To su njihovi mediji i oni drugi po svijetu što pažljivo prate šta se to govori da bi se poslušno prenosilo dalje, razlagali na svaki mogući način tako da im je običan smrtnik uglavnom vjerovao. Sve je bilo u igri, i geostrategija, i povijest, i islam, nafta, oružje, »arapsko proljeće«, terorizam, ISIL, izbjeglice, UN, EU itd. itd. Kada je sirijska drama prevazišla svaku mjeru postajući globalna, ali i unutrašnja za mnoge igrače, kada se pretjeralo s rizicima raznih vrsta, iza zavjese su započeti neophodni dogovori  i – krenulo se prema kraju.

Započeta je faza nove muke koja stoji pred pravim krajem rata, u mnogo čemu kompliciranija od pucanja. I zato što se rat nije vodio na terenu njegovih glavnih pokretača i profitera. Oni su ostali, kao uvijek unazad nekoliko decenija, izvan bojnog polja. Rijetkima što u tome direktno učestvuju sve ide u rok službe.

Kako stvari stoje u času kada treba da započne s provedbom plan o prekidu vatre na ratištima u Siriji, doslovce danas, u subotu 27. februara. Pitanja je svaki čas sve više a odgovori nesigurni pa i sasvim magloviti. Odluku o »prekidu vatre« donijeli su, teškom mukom, Washington i Moskva, nakon prethodno neuspjelih pokušaja. Realno, za Amerikance je situacija kompliciranija prije svega zato što su se mnogi njihovi  partneri tamo naprosto oteli. Neki su, u međuvremeno dobro naoružani od Amerikanaca, zaboravili šta im je bio domaći zadatak. Što se samih Amerikanaca tiče, storija se ne završava onako pobjednički kako je bila zamišljena na početku, okrenula se u drugom pravcu, a to se ne smije priznati. I glavni saveznici su  naumili da kroz sirijsku dramu rješavaju svoje temeljne želje i frustracije. Turska »problem« Kurda, a Saudijska Arabija »problem« povratka Irana na veliku regionalnu scenu. I šire. I razni drugi sateliti u ovoj koaliciji imaju svoje interese i ideje kako ih realizirati. Dovoljno je samo vidjeti iskonstruiranu histeriju na vjerskom planu, onu s »nepomirljivim sunitima i šiitima«, ili nesanicu »Evrope« pred izbjeglicama i muslimanima, da se ne ide dalje.

Problemi Moskve su manje traumatični, skoro pa »slatki« u odnosu na Zapad i njihove vazale. Putin je do sada igrao mnogo mudrije i energičnije nego što je Zapad vjerovao da može. Neko je negdje ozbiljno previdio amplitudu njegovog povratka na veliku scenu. Kao intervencionista u Siriji, možda paradoksalno, ali legalno po međunarodnom pravu, s Asadom i svim saveznicima, do kraja se približio totalnoj pobjedi. Nažalost po njega, trijumfalnu pobjedu neće moći otvoreno da slavi jer bi to značilo da je druga strana totalno poražena. A to mudroj politici koja iole gleda u budućnost ne smije biti cilj. U ovom slučaju poraženi to nikada neće prihvatiti, a takvi nisu dobar partner za istinski mir i podjelu interesa. Tu je i glavna zamka onoga što se dešavalo minulih dana, uoči večerašnjeg planiranog smirivanja oružja. Zašto?

Za početak, zato što sporazum kaže da  nema prekida u napadu na teroriste. A neslaganje o tome ko je tamo terorista a ko oslobodilac od samog početka je osnovno neslaganje. Ko su »pravi« teroristi a ko »umjereni«, ko su »umjereni« dobri a ko »pravi« dobri, ali su ipak na drugoj strani. Malo pojednostavljeno i vjerovatno cinično ali, tu je negdje. Svako će imati svoju priču i definiciju »umjerenosti«. O pretrčavanju s jedne strane na drugu do čega već dolazi radi spašavanja glava, da se i ne govori. Uz ovaj detalj o primirju, pucanja će i dalje biti.

Druga, mnogo važnija dilema je ona s ambicijama Turske spram Kurda i Kurda spram Turske i Sirije. Da se »dileme« Turske same sa sobom ne pominju. Treća nepoznanica  je, mimo svega poznatog, šta u svemu doista hoće Saudijska Arabija, nezadovoljna svim i svačim. Nemir siju na sve strane. Njihova vanjska i unutrašnja pozicija, i način na koji bi je rješavali može dovesti samo do razarajućih posljedica a prije svega – u njihovoj vlastitoj kući. Zato i pored signala da se smire, koje im šalju Amerikanci, nastavljaju da glavinjaju i dalje unaokolo po regionu. Podršku za to među »prijateljima« nemaju ni približno nadanjima. Iako su ta prijateljstva uglavnom silno podmazana petro-dolarima, saveznika je sve manje a prijetnji i dalje kako će kopnenom intervencijom u Siriji protiv – »terorista«.  Svi koji išta znaju o porijeklu terorizma ne samo u regionu, već i šire do Pakistana, Afganistana,  srušenih tornjeva u New Yorku, stvaranja Al Qaede, ISIL-a i Jeish al-Islama u Siriji, pred ovim mogu biti samo zblanuti. Njima je Iran opsesija i jasno je da se ne mogu pomiriti s njihovim povratkom na veliku bliskoistočnu scenu, uz tešku, ali očiglednu saglasnost Washingtona i većeg dijela Evrope.

Turska je u cijeloj priči o »ovim danima«, ipak mnogo zanimljivija. Mnogi računi za ogromne greške dolaze ubrzano na naplatu. Od ekonomskih do vojnih i geostrateških. Tamo se u ovoj zadnjoj sedmici desilo poprilično čudesa. Tako je kad veliki hoće. Ukratko, predsjedniku Erdoganu i njegovom glavnom strategu, premijeru  Davutogluu, dešava se ono što prije samo nekoliko sedmica nisu mogli ni sanjati. Prvo su ambicijama zaigrani zaprijetili da neće dozvoliti Kurdima u Siriji (?!) da tamo grade svoju autonomiju (a oni je već proglasili u januaru 2014.). Onda i sirijskoj vojsci da ne smije da oslobađa svoje dijelove države uz tursku granicu. Potom da će intervenirati vojno unutar Sirije »protiv ISIL-a« formirajući uz to nekakvu »sigurnu zonu«. Pa Amerikance »ucijenili« da moraju odabrati između Turske i Kurda, a NATO-u da bezuvjetno mora podržati Ankaru protiv Kurda jer su svi oni teroristi, od PKK u Turskoj i YPG u Siriji pa dalje…O gluposti s obaranjem ruskog aviona da se ne govori.

Stvari su, potom, počele da se vraćaju kao bumerang. Prije četiri dana i u krajnje neželjenom pravcu s izjavom Davutoglua, datom nakon bombe u Ankari koja je 17. februara usmrtila 29 ljudi i ranila na desetine. Tada je ustvrdio hitro, definitivno i javno kako je terorista-bombaš izvjesni Salih Neccar, Kurd iz Sirije,  član YPG (Jedinice Narodne Zaštite). Oni su, naravno, samo jedno krilo terorističke PKK. To je, očigledno, bio zamišljeni upaljač za pokretanje najavljivanih kopnenih snaga u »odbranu« Turske od terorista – iz Sirije. Erdogan je odletio Obami da dobije zeleno svjetlo za cijelu priču. Odgovora je više: SAD ne podržavaju nikakav turski napad na Siriju. Ankara će sama snositi posljedice takvog napada i eventualnog uvlačenja Rusije u tu igru. Ni tada Washington neće pomoći Turskoj. NATO-u taj rat nije u planu. Krenuo je potom  orkestrirani medijski pritisak na Tursku od onih koji su do jučer pričali drugu priču. Ankaru je dosta analitički isecirao The Washington Post, CNN je poslao reportere u Alep odakle su Sirijci pred kamerama uzvikivali »Hvala Assad, hvala Putin…« Ubitačnu analizu objavio je The Boston Globe, a tačku na »i« u ovoj seriji, uz puno drugih sličnih tekstova, stavio je »Huffington Post« tekstom respektabilnog analitičara Stanleya Weissa pod naslovom »Vrijeme je da se Erdoganova Turska odstrani iz NATO-a«. Kao upozorenje kako Amerika i NATO doživljavaju »gubljenje razuma« Ankare, pametnom je dovoljno .

Reakcije su lančane. Na vojnom terenu, iz Rusije je u Siriju doletio špijunski avio-monstrum TU-214 R. Čudo tehnike, sve vidi, čuje, locira, bilježi, nišani, ometa na nebu, zemlji i pod zemljom…To se ne šalje gdje odlučnost za borbu nije potpuna. Turci to znaju. Ministar vanjskih poslova odjednom izjavljuje da vojna opcija u Siriji »nikada nije bila opcija!« A Kurdi sa saveznicima zauzimaju sve više terena za koji je Ankara kazala – ne dolazi u obzir.

U samoj zemlji, ipak, jedna naoko usputna dogodovština pomnim analitičarima skreće pažnju na teško objašnjivu činjenicu, ako iza nje ne stoji početak unutrašnjeg raskola: »Anadolija«, neprikosnovena Erdoganova  novinska  agencija sa specijalnim promotivnim  zadacima, objavila je kako bombu u Ankari nije detonirao »onaj« Kurd Salih Neccar iz Sirije. Kako kažu, prema visoko rangiranom  funkcioneru sigurnosnih službi, DNK analiza je pokazala da je atentator Abdulbaki Somer, rodom iz Turske, iz grada Van, i da je odatle otišao u Irak 2014. pa se vratio da obavi teroristički posao u Ankari. Informacija ne pominje Davutoglua ni YPG. O čemu se radi ?

Ionako krajnje kompliciranoj situaciji do zapaljivosti je pridodat rizik nove odluke o prekidu vatre. Bezbroj je pitanja u vezi sa tim. Mogu li Rusija i SAD  presudno utjecati na poštivanje te odluke, makar na neki početni način. Šta ako i oni to rade s figama u džepu. Može li se od Asada očekivati da propusti priliku za potpunu pobjedu kojoj je nadomak, posebno u Alepu. Šta Erdoganu garantira i minimum sigurnosti s Kurdima ako iz svega ovoga izađu kao pobjednici a Zapad ima nove kombinacije s njima jer mogu biti postojaniji od Erdogana. Šta s poraženima, (ne)umjerenima u Siriji koji će se sigurno pridružiti ISIL-u ako im to bude uslov za spašavanje života. S kime će Asad de facto pregovarati, s Al Nusrom čemu čak ni Amerikanci nisu neskloni do kraja. Ovakvih pitanja, sve do onih o budućoj politici Hillary Clinton, ako pobijedi na izborima u SAD, a već je jednom direktno minirala mirovnu šansu Sirije 2012. u Ženevi. Desničar velike ambicije i tankih rezona.

Izvjesno je da pucanje neće stati onako i onda kada je dogovoreno. U kojoj mjeri, i da li bar onoliko koliko će slutiti postupnom smirivanju, znat će se od sutra. Svako će tu optuživati svakoga da laže i krši primirje. Može se, naravno, i kršiti i ponovo potpisivati samo je pitanje dokle. U ovom času razloga za povjerovati u mir nema više nego za nepovjerovati. Za početak nije ni to malo. Prije samo nekoliko mjeseci, nije bilo ni približno toliko. Uostalom, i kada prekine pucanje, započinje potpuno novi rat za pregovaračkim stolom oko kojeg se ne zna ni ko će sjediti, ni šta će ko tražiti i koliko, ni koliko će ko dobiti. Oni što nisu optimisti, već pominju »Plan B«. Rekao bi čovjek, taman kao da postoji i ozbiljan, detaljan, razrađen i precizno definiran »Plan A«. I kao da se zna ko su sve igrači u tim planovima.

Sjećam se kako su prije tri godine u Sarajevo dovodili »revolucionare« iz Sirije da im pokažu kako je kod nas sjajno uspio »Plan A«. Onaj daytonski, poslijeratni. Mi se smijali, a oni nisu ništa shvatali. Tako je i danas, samo se niko više ne smije. Iako se ne puca. Dobro je, a nedovoljno.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 3.3.2016. u 11:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija