Fazlinovići u škarama cenzure

VEDRAN SRŠEN
Autor 17.2.2022. u 17:22

Fazlinovići u škarama cenzure

 Foto šg      

Izet, Faruk i Samir Fazlinović, Šefika, Dino i Refko, Grdoba i Ajna, neki su od junaka kultne bosanskohercegovačke uspješnice, humoristične serije koja je osvojila domove govornika našega jezika od Sarajeva do Beograda, Zagreba i Podgorice. Ona plijeni svojim humorom, štosevima i fazonima, a govorom „čuj ba, uvaliste se u belaj“, specifičnim za sarajevsku raju ali ipak svima nama tako dragim i razumljivim, jer bez te jezične posebnosti Fazlinovići nikada ne bi bili tako popularni, isto onako kao što je svojevremeno svojim splitskim dijalektom publiku diljem Jugoslavije oduševljavao Boris Dvornik kao meštar iz Smojinog Velog mista. Bitan element humora nekog kraja je dakle i u specifičnosti njegova dijalekta odnosno govora, po kojem ih u konačnici i prepoznajemo.

No, narasli radikalizam u hrvatskom društvu zahvatio je sve pore života pa tako i jezičnu kulturu, a kulminirao je uskratom ostvarene nagrade bosanskohercegovačkom književniku Semezdinu Mehmedinoviću prošle godine naknadnom intervencijom ministrice kulture pod krimenom da „djelo nije napisano na hrvatskom već na bosanskom jeziku“. Sada ta jezična isključivost, koja hrvatski jezik u suštini osiromašuje, ide čak i dalje.

„Zamislite popularnu seriju „Lud, zbunjen, normalan“, mi svi čujemo da to nije hrvatski jezik. Zakon kaže da kazališne predstave i televizija, sve mora biti na hrvatskom jeziku, a ako nije mora se osigurati prijevod“, kazat će Sanda Ham profesorica hrvatskog jezika i književnosti sa Filozofskog fakulteta u Osijeku. Ona smatra da sve serije nastale u zemljama koje su nekada činile Jugoslaviju treba titlovati. Ako se o tome donese i zakon kojeg priprema Matica hrvatska, Fazlinovići bi se mogli naći pod udarom cenzure, a „Dobar dan“ bi sa bosanskog trebalo prevesti i titlovati kao hrvatski „Dobar dan“. To bi bilo slično tome da netko u Engleskoj traži da se titluju američki filmovi, budući je poznato kako je razlika američkog engleskog i engleskog jezika čak i veća od one između hrvatskog i srpskog ili bosanskog jezika.

Odakle sada takav radikalizam i zahtjev za prevođenjem serija na hrvatski jezik kod profesorice Ham kada i sama zna da su takvi pokušaji kojih je u RH bilo svi neslavno završili? Njene kolege kažu da je riječ o „pranju prošlosti“ budući je profesorica Ham u vrijeme socijalizma znala obarati studente zbog, po njenom sudu, pojedinih izrazito naglašenih hrvatskih riječi. I sam imam slično iskustvo. Kada sam svojevremeno 80-tih godina u Pločama popularizirao i širio pretplatu na časopis „Jezik“, te prikupljao potpise za očuvanje prava hrvatskog naroda da svoj jezik naziva svojim imenom, moj prijatelj P. me upita – „A koliko si potpisa skupio“. Kada sam mu rekao tek desetak, on mi odbivši potpisati tu inicijativu reče – „Kada ih skupiš 100 onda mi se javi“!

Oduvijek je tomu tako da su oni sa stanovitim, grubo rečeno „teretima“ iz svoje prošlosti danas veći katolici i od samoga pape. Na žalost, danas su nam upravo takvi poput profesorice Ham i moga prijatelja P., a takvih je Hrvatska prepuna, svojim radikalizmom samo štete Hrvatskoj te nam je dužnost suprotstaviti se. Dužnost nam je reći istinu, suprotno današnjem uvriježenom narativu o ugroženosti našeg jezika u socijalizmu, da je amandmanima i Ustavom iz 1974. godine u Hrvatskoj bio u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik. To jezično ali i političko pitanje riješeno je u duhu misli velikog hrvatskog enciklopediste i književnika Miroslava Krleže, a kojeg se danas zaboravlja, da su hrvatski i srpski jedan jezik kojeg Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim, a što je pretočeno i u ustavnu definiciju koja kaže „U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi standardni oblik hrvatskog književnog jezika koji se naziva hrvatski ili srpski“ (Čl. 138. Ustava SRH).

Upravo dijelom i na tragu te Krležine misli o jeziku kojeg svak zove svojim imenom, nastala je i Deklaracija o zajedničkom jeziku iz 2017. godine koju je potpisalo 225 književnika i lingvista, znanstvenika i novinara, kao i drugih javnih osoba. Deklaracija polazi od činjenice da se u Hrvatskoj, Srbiji, BIH i Crnoj Gori upotrebljava zajednički jezik kao i to da su sve 4 varijante toga jezika bosanska, hrvatska, srpska i crnogorska potpuno ravnopravne, te da svaka nacija ima pravo jezik nazivati svojim imenom.

Začuđuje stoga nedavni istup ravnatelja Instituta za hrvatski jezik dr. Željka Jozića u popularnom „Pressingu“ N1 televizije voditelja Ilije Jandrića emitiranom 1. veljače/februara. Na pitanje novinara o tvrdnjama srpskih jezikoslovaca kako je „srpski jezik zajednički jezik kojeg drugi nazivaju svojim imenima“, ravnatelj Instituta će besramno iskoristiti priliku kako bi oblatio Deklaraciju i njene potpisnike – eto vidite reći će Jozić – „To je taj odjek Deklaracije iz 2017. godine o zajedničkom jeziku. Sad je taj odjek koji kaže da je taj zajednički jezik zapravo srpski“.

Taj neukusni Jozićev istup i sramotna podvala kojom se poslužio prema kolegama jezikoslovcima koji su potpisali Deklaraciju, ali i prema svima drugima koji su je svojim imenom poduprli, je potpuno neumjesan budući je očito da u nedostatku argumenata struke poseže za političkim klevetama i kvalifikacijama optužujući ih da su u službi velikosrpskih jezičnih posezanja, a spominje se čak i Vuk Karadžić sa svojim poznatim stavovima koji datiraju još od daleke 1849. godine o tome kako su svi štokavci zapravo Srbi.

U Deklaraciji se, upravo suprotno onome što ravnatelj Jozić insinuira izričito navodi – „Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika“.

Da ponovimo profesore Joziću – „Ne može se jedna od njih zvati jezikom a druge varijantama tog jezika“. To je Deklaracija i njen smisao a ne ono što Vi podmećete.

Svojim neprofesionalnim i površnim istupom dr. Željko Jozić je pokušao oblatiti Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. godine kao i 225 njenih potpisnika. U tome nije uspio, ali je uspio osramotiti sebe pokušavši političkim argumentima arbitrirati i rješavati jezična pitanja.

Najmanje što bi prof.dr. Željko Jozić trebao učiniti, ukoliko mu je stalo do vlastitog digniteta, jeste ispričati se za neutemeljene optužbe svim potpisnicima  Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. godine.

VEDRAN SRŠEN
Autor 17.2.2022. u 17:22