Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.10.2015. u 10:14

Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH

Feljton (III)

Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.

 feljton

Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak

Peto poglavlje zbornika rezervisano je za temu odnosa politike i religije u BiH. Dino Abazović[1] i Ivan Cvitković[2] u poglavlju ‘’Religija i politika u Bosni i Hercegovini’’ s podnaslovom ‘’Ilustracije iz postratne i postsocijalističke tranzicije’’ ispituju načine na koji su religijske zajednice izvršile i vrše drastičan utjecaj na politiku, ali i kako im je to sve omogućeno Dejtonskim ustavom koji je betonirao etničku podjelu zemlje ne samo u teritorijalnom nego i institucionalnom smislu. Kako autori ističu, poglavlje je fokusirano na međudjelovanje donositelja političkih odluka i religijskih zajednica. Osim toga, u iznesena su veoma bitna savremena promišljanja koncepta sekularizma koja će otkriti da je to puno složenija pojava nego se prikazuje u mainstream medijima.

Na samom početku autori ističu institucionalnu složenost zemlje uzrokovanu Dejtonskim mirovnim sporazumom koji jeste zaustavio rat, ali je i de facto legalizirao njegova postignuća stvarajući okvir za dalje etničke podjele.

‘’Kompleksna struktura organiziranja države u BiH može (bez obzira na to što je međunarodni intervencionizam za cilj imao postizanje mira) se konačno podvesti pod model koji savremeni izvori definiraju kao konsocijacijski.’’ Autori ističu da su ključni elementi ovog modela poput velikih koalicija, proporcionalnosti, uzajamnog veta i segmentarne autonomije – već implementirani.

‘’Što se tiče Bosne i Hercegovine, stvari su prilično jasne – velika koalicija je određena izbornim zakonodavstvom (i rezultatima izbora) i procesima ustanovljavanja izvršne vlasti koja sadrži ključne stranke zasnovane na principu etničke reprezentacije; proporcionalnost je jednostavno tročlano Predsjedništvo, kao i izbor članova Parlamenta (u čemu se slijedi etnički i entitetski kriterij, posebno u Domu naroda), ustroj Suda Bosne i Hercegovine itd; mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa koji se koristi u parlamentarnoj praksi je, ustvari, uzajamni veto; i konačno, segmentarna autonomija prvo, i na najistaknutiji način, kroz institucije i politike (u najširem smislu) entitetskih struktura države, tj. kroz kantone u FBIH (pet sa većinskom bošnjačkom populacijom, tri s većinskom hrvatskom i dva takozvana mješovita kantona)… Pravni sistem u BiH se sastoji de facto od četiri pravna sistema: pravnog sistema države BiH, pravnih sistema entiteta (FBiH i RS), i pravnog sistema Distrikta Brčko. Može se tvrditi da postoji zapravo pet pravnih sistema ako se uzme u obzir da kantoni u Federaciji imaju određene ustavne nadležnosti u smislu donošenja zakona i njihove implementacije.’’

Autori navode da je, uprkos nastojanjima domaćih i stranih poduzetnika, ekonomska sfera u mnogim aspektima zanemarena i da osnovni uvjeti za zajedničku ekonomsku sferu nisu ispunjeni. Slično je, pojašnjavaju autori, i na planu medija.

‘’Sažeto, takozvana postdejtonska Bosna i Hercegovina se uklapa u osnovne kriterije koji su potrebni da bi se smatrala demokratskom (višestranački sistem i slobodni izbori), ali je u svojoj prirodi neliberalna demokratija.’’ Ovomu je razlog činjenica da je ‘’režim u BiH demokratski izabran ali rutinski ignorira svoje ustavne obaveze i, štaviše, lišava svoje sugrađane osnovnih ljudskih prava.’’ Jedan od najpoznatijih primjera, naveden i u radu, je primjer presude u predmetu Sejdić-Finci.

finci-sejdic-main_0

BiH i politička teologija

No kako je to politički postavljena Bosna i Hercegovina? Nakon analize ustavnog i zakonodavnog okvira zemlje, autori idu u dubinu problematike konstituiranja političkog u BiH i njegovog suodnošenja s religijskim zajednicama.

‘’Ako je politička postavka Bosne i Hercegovine nedvosmislena, aktuelna veza između religije i politike i nije tako specifična. U skoroj, ponavljanoj, diskusiji o ulozi religije u javnom prostoru Jurgen Habermas se primarno fokusirao na potrebu za novim shvatanjem ‘političkog’, ukazujući na problem naročitog oživljavanja ‘političke teologije’ shvaćene na način Karla Šmita… Jednostavno rečeno, kolektivni identitet više nije određen pravnim terminima suverene države već u etno-nacionalnom konceptu političkoga romantizma… Zajedničke značajke predaka, tradicije, jezika ne mogu osigurati socijalnu koheziju zasnovanu samo na pretpostavljenoj organskoj prirodi – zato političko vodstvo mora konstatnto mobilizirati naciju protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. U ovom smislu religija može biti korištena kao dodatni rezervoar legitimiranja takvih politika.’’

U radu se kao jedna od ishodišnih činjenica navodi i da povijesna subjektivnost Bosne i Hercegovine nije dostigla jedinstvo prostora i nacije. U BiH nikada nije postojala jedna nacija već nacionalni pluralizam tj. nacionalno trojstvo. U procesu nacionalne diferencijacije religije i konfesije su igrale ključnu ulogu.

‘’Za razliku od prethodnog društvenog i političkog ustroja socijalističkog tipa (u SFRJ) gdje su postojali termini poput ‘teizmi bez javnih uloga’, danas svjedočimo sistem čija je priroda utemeljena prije svega na etno-političkom sa teizmima koji imaju veoma značajnu ulogu.’’

31110

Sekularno kao epistemološka kategorija

Prema popisu iz 1991. godine BiH se sastojala od 43,3 posto etničkih Muslimana (koji se danas zovu Bošnjaci), 31,2 posto Srba i 17,4 posto Hrvata, te nešto ostalih. U smislu konfesionalne pripadnosti, većina su bili muslimani (42,7 posto), zatim pravoslavni hrišćani (29,3) i rimokatolici (13,6). Autori postavljaju fundamentalno pitanje: ‘’Zašto je religiozno/konfesionalna identifikacija tako visoka u BiH (95 posto populacije je 1991. godine izjavilo da imaju religijsku/konfesionalnu samoidentifikaciju)?’’ Kako ne bi bilo zabune oko pluralnosti, autori spominju da i u dominantno jednokonfesionalnim zemljama poput Hrvatske i Poljske postoji ovaj trend. Fundamentalno je pitanje kakve to veze ima s političkim ustrojem BiH, odnosno u kakvoj su vezi politički ustroj i spomenute konfesionalne činjenice? Autori dokazuju da politika u BiH temelji svoje veze s religijom na povijesnoj simbiozi političkog i religijskog pa i danas većina ljudi u BiH ne uspijeva razdvojiti etničko od religijskog odnosno konfesionalnog. Nominalno i zakonski, ističu dalje Abazović i Cvitković, BiH je sekularna zemlja. No njezin je sekularizam često krivo interpretiran i ta je kriva interpretacija primijenjena u javnoj sferi.

Za razliku od odnosa vjere i države u socijalističko doba gdje je prvi period obilježen ideološkom prisilnom ateizacijom, a onaj nakon njega dominantno političkim i državnim rigidnim sekularizmom, sadašnjost obiluje primjerima klerikalizma i privilegirane pozicije religijskih zajednica. Sve je to rezultat krive interpretacije sekularizma. Autori dodaju:

‘’Ovo naravno nije slučaj samo u BiH i u tom je smislu vrijedno spomenuti Charlesa Taylora koji, u knjizi The secular age (Sekularno doba, 2007.) upozorava kako mislimo da sekularizam (ili laicite) ima veze sa odnosom države i religije, a to je djelomično istina. Zapravo se tu radi o demokratskoj državi koja ima pravi odgovor na različitost. Zaista, kako to postavlja Talal Asad, sekularno nije opozicija religiji; sekularno je epistemološka kategorija. Sekularizam je potpuno druga stvar, budući da je svakako politička doktrina. Dio problema u BiH je pogrešno shvaćanje sekularnog kao nečeg što je u kontinuitetu s religijskim (ili zadnja faza sakralnog), tj. kao nečeg što je oponent sakralnom i što ga negira, a to dakako nije slučaj… Konačno u BiH se ne radi o ličnoj vezi s natprirodnim već o političkoj zajednici.’’

Znanstveno, Abazović i Cvitković izdvajaju nekoliko relevantnih socioloških karakteristika BiH glede odnosa između religijskog i sekularnog:

  1. Prvo, nemoguće je zaobići ulogu religijskih zajednica u padu prethodnog sistema za šta su ih nagradile strukture izrasle iz tog pada.
  2. Drugi aspekt se tiče pojma multikonfesionalnosti budući da se veza i povijesno iskustvo odnosa religijskih zajednica s državom razlikuju. Odnosi su se kretali od toga da su religijske zajednice htjele da kontroliraju državnu moć (ili da sve u državi bude uređeno shodno njihovim vjerovanjima) do toga da, na drugoj strani, nisu htjele da imaju ništa s državom negirajući čak i njene simbole. Između ova dva postoji i srednje gledište. U ovom smislu, napominju autori, ne treba zaboraviti postratni priliv raznih misionara sa istoka i zapada.
  3. Treći aspekt se tiče pluralizma političkih partija. Neke od političkih partija su izradile svoje programe tako da budu bliski principima vjerske zajednice kojoj pripadaju oni koji je podržavaju. Svrstavanjem na stranu tih partija, religijske zajednice su odbacile pravilo prema kojem njihovi vjernici mogu pripadati bilo kojoj političkoj opciji ili stranci.
  4. U obzir se mora uzeti religizacija politike i politizacija religije što je vidljivo iz poteza religijskih vođa u ratnom i poratnom periodu. Nema sumnje da dominantne religijske zajednice na Balkanu ohrabruju – kako se vidi u ponašanju njihovog vođstva – formiranje nacionalnih država. ‘’Svijest o dubljoj ukorijenjenosti triju religijskih zajednica u tri nacije je izgrađena uz svijest da nacionalna kultura i partikularna nacionalna politika ne mogu preživjeti bez toga. Zato je važno izjednačiti naciju i vjersku zajednicu, kao i konfesionalnu pripadnost s nacionalnom pripadnošću.’’

U skladu s ovim posebna pažnja se posvećuje statusu religijskih zajednica u oblastima koje su u ratu kontrolirale tri vojske. ‘’Svaka od njih je skoro izgradila status državne konfesije u tim mjestima, a druge dvije su završile na manjinskoj poziciji (ako i to). U nekim su dijelovima Bajram i Božić prećutno postali državni praznici (neradni su dani, a u nekim dijelovima BiH podrazumijevaju čak i duže odsustvo iz škole). Konačno, i također krucijalno, razmatra se povratak i revitaliziranje religije u postsocijalističkim društvima. Naučnici su propitivali da li je povratak religije, koji je također zadesio i BiH, posljedica povećanog broja vjernika ili slobodnijeg i poželjnijeg ispoljavanja religijskih osjećaja. Prema jednoj studiji, bila su dva sinhrona procesa u bivšoj Jugoslaviji u postsocijalističkom periodu: jedan je povratak religije u javnu sferu, a drugi je povratak religiji.’’

Poželjni teizmi i izbori

Autori zaključuju da, ako je ateizam bio poželjan u prethodnom sistemu, danas je socijalno nepoželjan dok je teizam socijalno poželjan. ‘’Osim toga, povratak religiji se desio kroz ‘neo-politizaciju’ religije i ‘neo-klerikalizaciju’ politike. Zapravo u zadnjoj deceniji dvadesetog stoljeća nismo vidjeli uspon religije u BiH već njen poraz: njeno gaženje, nipodaštavanje i omalovažavanje religijske razlike drugoga.’’

No, tačka u kojoj se najviše ozbiljuje ‘’neoklerikalizacija’’ politike i ‘’neopolitizacija’’ religije su izbori. ‘’Religijski simboli služe za mnogo više od iskazivanja religijskog identiteta, odnosno dobijaju karakteristike kulturalnog identiteta. To znači da postoji veći stupanj saglasnosti u odbrani krišćanskih ili islamskih simbola nego što ima vjernika koji prakticiraju vjeru među njima. U trenutku kada su postali simboli određenog identiteta u BiH, postali su sredstva za zaštitu nacionalnog i motiv za nesuglasja i sukobe. Ukratko, u ovoj regiji, slično poljskom primjeru, religijski simboli su prvo profanisani pa resakralizirani, ali kao nacionalni simboli prije svega. Religijski simboli su dio izbornog dekora.’’

Zbog već evaluirane uloge religije u postsocijalističkim društvima autori insistiraju na tome da se konfesija pretvorila u bitku za nacionalna prava, a pitanja koja se tiču pobožnosti su sve više prisutna u medijima. Navodi se i stav Mirka Blagojevića: ‘’Ovo sve znači da je pomenuta desakralizacija društva prije svega uzrokovana socio-političkim a manje duhovnim razlozima. To je jedini način da se razmatra desekularizacija, budući da društveni događaji iz ranih devedesetih nisu išli u smjeru općih duhovnih traganja, ličnog smiraja i društvenog mira, već u suprotnom smjeru: destrukcije, opće nesigurnosti, straha i patnje.’’

U smislu izbora autori spominju dva bitna momenta: prva je buđenje nacionalnog kroz povratak religijskim korijenima. Drugi su ‘’govori religijskih vođa u predizbornim kampanjama u kojima su sugerirali vjernicima, najčešće indirektno, da glasaju za određenu stranku.’’Autori navode da su religijske zajednice znale odlučiti izbore u lokalnim zajednicama, a i na parlamentarnom nivou kandidati također traže podršku religijskih grupa. ‘’Mnogi od njih se sjete religije u vrijeme izbora.’’ Posebno je bitna uzajamnost moći religije i politike i nešto o čemu se u javnom prostoru srazmjerno malo govori. Abazović i Cvitković napominju da zbog moći tri glavne religijske zajednice, vođe nacionalnih stranaka i političke elite paze da ne uvrijede te zajednice. Istovremeno, vođe religijskih zajednica imaju omiljene kandidate.

dino

Dino Abazović

‘’Problem je što je vjerski pluralizam u BiH uveden kao nacionalni/konfesionalni pluralizam. Njegovu su suštinu konstituirale tri nacionalne stranke (SDA, SDS, HDZ), svaka uz jaku podršku ‘svoje’ konfesije (Islamska zajednica, SPC i Rimokatolička crkva).’’

Autori su se uhvatili u koštac i sa problemom uvođenja vjeronauke u škole sa svim konzekvencama koje je to polučilo kako kod onih koji ne shvataju suštinu diskriminatornosti te prakse, tako i onih koji ne shvataju da je religija jedno od osnovnih ljudskih prava. U znanstvenom, sociološkom, smislu autori nude odgovor na ovo pitanje koje se godinama u bh. javnosti nameće kao aporija:

‘’Na kojigod način država regulirala odnose sa religijskim zajednicama, mora paziti da ne ugrozi bilo čije vjerske slobode jer je sloboda vjere jedno od osnovnih ljudskih prava… Neprihvatljivo je, a što je praksa u nekim postsocijalističkim državama da se ograničava sloboda manifestiranja i širenja religije prema broju sljedbenika (ako ih je manje, država propiše da religijske aktivnosti moraju bit zabranjene). Ako postoji i jedan jedini sljedbenik, on/ona mora imati slobodu djelovanja. U suprotnom država ne može tvrditi da garantira slobodu vjeroispovijesti. Sve religije i sve religijske zajednice moraju biti jednake pred zakonom, ali i u praksi. Bilo kakve pravne ili stvarne razlike među građanima uzrokovane njihovim religijskim uvjerenjem su neprihvatljive.’’

Problemi civilnog društva

Civilno društvo je neodvojiv aspekt promišljanja pomenutih problema u BiH. U tom smislu autori navode binarni diskurs Jeffreya Alexandera o civilnom društvu u kojem je ovo određeno kao društveni podsistem analitički i do određenog nivoa empirijski odvojen od sfere političkog, ekonomskog i vjerskog života: ‘’Civilno društvo je sfera solidarnosti u kojoj su apstraktni univerzalizam i partikularističke verzije zajednice napeto isprepleteni. To je i normativni i stvarni koncept. Civilno društvo zavisi od resursa, od inputa iz drugih sfera, od političkog života, ekonomskih institucija, od širokih kulturoloških rasprava, od teritorijalne organizacije i od primordijalnog’’

U radu se tvrdi da je ova teorija pogodna za shvatanje bh. situacije jer binarni kontekst postaje vidljiv na tri nivoa: na nivou društvenih motiva, društvenih razlika i društvenih institucija koji su svi određeni simboličkim kodovima i kontrakodovima.

‘’U slučaju postdejtonske BiH problem može biti određen na sljedeći način: ‘civilno društvo protiv koga’? … Ako, na primjer, shvatimo civilno društvo kroz reduciranu prizmu nevladinih organizacija što je prilično tačno u slučaju BiH, čini se da je glavna funkcija NVO-a, skoro paradoksalno, održavanje ionako loše situacije, računajući na to da država neće ili neće moći ispuniti svoju funkciju… Ako još uzmemo u obzir činjenicu da se većina nevladinih organizacija finansira iz fondova stranih donora i da su, kako vrijeme prolazi, strategije NVO sektora uglavnom određene donorima te nemaju mnogo zajedničkog sa stvarnim okolnostima i potrebama, situacija se čini još pesimističnijom.’’

Pitanje je, prema autorima, šta će se desiti s NVO sektorom kada država nadiđe svoje ‘’frankenštajnsko’’ ustrojstvo i uđe u EU? ‘’Je li fer očekivati pojavu civilnih grupa ili pokreta sa eksplicitno nedemokratskim simboličkim kodovima – na primjer euroskeptika zasnovanih na desno orijentiranim ideologijama?’’Uostalom, autori navode i unutrašnju kontradikciju u konstituiranju civilnog društva, a to je da je diskurs represije inherentan liberalnom diskursu. Ovo umnogome određuje pozicioniranje nevladinog sektora.

U modernoj Europi je religijski identitet postao stvar ličnog izbora što je najbolje ilustrirano frazom ‘’vjerovanje bez pripadanja’’.

‘’Sretni paradoks sekularizma, prema Željku Mardešiću, leži u činjenici da on slabi političku prirodu religije, otvarajući u isto vrijeme prostor za jačanje religioznosti religije u ili izvan samih religijskih institucija.’’

Ipak, pojavljivanje religije u javnom prostoru je definirano i kao deprivacija i ovaj se proces smatra ključnim od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Prema Joseu Casanovi, navodi se u radu, ova deprivacija znači prije svega činjenicu da ‘’religijske tradicije širom svijeta odbijaju da prihvate marginalnu i privatnu ulogu koje su im rezervisale teorije sekularizma.’’

Autori navode ideju Stevea Brucea da se ‘’kulturalna odbrana’’ javlja kada su dvije ili više zajednica u sukobu a njihovi članovi imaju različite religijske tradicije (protestanti i katolici u Sjevernoj Irskoj; Srbi, Hrvati i Bošnjaci u bivšoj Jugoslaviji). Tada religijski identitet može dostići društvenu važnost i služiti kao poziv etničkom jedinstvu i ponosu. Slična se situacija javlja kada jedna zajednica dominira drugom (druge religije ili bez religije) i religijske zajednice uzimaju ulogu branitelja kulture i identiteta ljudi nad kojima se dominira. U situacijama kulturalne tranzicije, religijske zajednice imaju ulogu pomoći ljudima da se nose s promjenama s kojima se suočavaju. Autori rad zaključuju sljedećom tvrdnjom:

‘’U konačnici, promjena od religije po nasljedstvu do religije po izboru sprječava oživljavanje ‘političke teologije’ u okviru Šmitove distinkcije prijatelj-neprijatelj, u BiH kao i drugdje’’

(Iduće srijede: Pitanje legitimacije: sukobi SPC i Crnogorske pravoslavne crkve. Polarizacija modernog makedonskog društva)

Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

[1] Vanredni profesor na FPN Univerziteta u Sarajevu i akademski koordinator programa religijskih studija na Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije UNSA. Autor je knjiga Za Boga i naciju: sociološki pristup religijskom nacionalizmu, Religija u tranziciji: eseji o religiji i politici, Bosanski muslimani između sekularizacije i desekularizacije. Primio je brojne nagrade i bio je na mnogo studijskih boravaka.

[2] Profesor na FPN UNSA i član ANU BiH. Objavio je dvadeset šest knjiga i brojna poglavlja te znanstvene radove. Neke od njegovih publikacija su Konfesija u ratu, Rječnik  religijskih pojmova, Religije suvremenog svijeta, Sociološki pogledi na naciju i religiju, Moj susjed musliman… Također je akademski direktor Postdiplomskog programa iz religijskih studija na UNSA.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.10.2015. u 10:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija