FERAL – luč i smisao života (In memoriam Vladimir Matijanić)

Ivo Anić
Autor 6.8.2022. u 09:16

Izdvajamo

  • Da nastavimo gdje su oni stali. Koliko možemo i u skladu sa našim skromnim mogućnostima. Na kazališnim daskama, u svojim školama i na radnim mjestima, ako crtamo, pišemo, stvaramo bilo što. Stvarajmo svoj Feral.  I dok je nas, i onih koji će doći nakon nas, bit će i te luči koju su davno zapalili kolosi i dali je nama običnim smrtnicima. A među tim kolosima bio je Vlado. Isti onaj Vlado koji je sjedio na zidiću pred ulazom u Feral i isti onaj Vlado za kojeg sam mislio da je kolporter kao i ja. Isti onaj Vlado kojeg će Predrag pitati danas svijetli li još dole njegov Feral?

Povezani članci

FERAL – luč i smisao života (In memoriam Vladimir Matijanić)

Vladimir Matijanic – foto: FB

Život naime, tako funkcionira.

Kada sam ušao u redakciju Ferala na Bačvicama shvatio sam kako od mog nauma nema ništa. Još sa vrata sam vidio Predragovu figuru nagnutu nad stolom i po žurbi koja je vladala u hodniku shvatio sam da nije pravi moment. Zgrabio sam svoj svežanj Ferala i spustio se niz stepenice. Svakog utorka na šanku trajekta za Šoltu mogli ste kupiti Feral i na to sam bio iznimno ponosan. Kao i na činjenicu da sam konačno skupio hrabrost i zamolio Predraga da pročita nešto što pišem. Kada stigne naravno. Predrag Lucić takve stvari nije shvaćao neozbiljno, niti bi te kurtoazno otkantao i to me činilo nervoznim. Jer sam znao da će on to ozbiljno pročitati, no danas nije bio taj dan. S mješavinom nezadovoljstva i olakšanja spustio sam se pred ulaz i tada sam prvi put u životu vidio Vladu. Stajao je naslonjen na zid u zelenoj jakni i prvo sam pomislio da je diler. Kada me pogledao i nasmijao se, shvatio sam da je diler moje vrste.

–  Evo ja skupio svoje primjerke. Ti?

–  Što ja?

–  Pa jel i ti uzmeš utorkom?

–  Misliš Feral?

–  Da.

–  A to. Uzmem. Al sam ružan, pa vala nitko neće od mene da kupi.

Tako me zajebavao Vladimir Matijanić, i zajebavao bi me i dalje da nije spazio bilježnicu ispisanu mojim pizdarijama, bilježnicu ispunjenu poezijom i kratkim esejima, bilježnicu da te Bog sačuva punu pravopisnih grešaka, posuđenih misli i dječjih pokušaja da se igra starijih.

–  Mogu mu i ja dat, kad ne bude zauzet. Danas im je ludnica gore.

–  Pa možeš, ako ti neće bit teško.

–  Neće. A jel se može pogledat?

Život tako funkcionira.

Na tu bilježnicu sam zaboravio, zapravo me kasnije bilo i sram što sam sve radio i mislio tada, da me Vlado jednom nije podsjetio na nju. Nikada nisi ponosan na bilo koji početak. Posebno kada je nespretan i kada je loš. Sjedili smo na rivi i gledali povorku naših sugrađana u crnim majicama. Prolazi vrijeme, a u nas uvijek isto, pomislio sam na glas i Vladi je to bilo smiješno.

–  Što ti je rekao Predrag na bilježnicu?

–  Išarao mi je pola crvenom olovkom i zaokružio par stvari koje su mu se svidjele i rekao mi je da pišem.

–  Dobro da si ga poslušao.

–  Nisam, ali sam ga poslušao za nešto drugo. Sjećaš se kada se ugasio Feral? Sjećaš se što je tada rekao Predrag kada su ga pitali kada će se pokrenuti ponovo?

–  Mislim da ne.

–  Rekao je da ne čekamo da se Feral više ikada obnovi, i da se to neće dogoditi. I rekao je da ne čekamo Feral nego da sami napravimo svoj Feral. Da smislimo svoj Feral.

Vlado se zamislio i nasmijao. To je itekako zvučalo kao nešto što bi nam rekao veliki Predrag. Mnogi su tu rečenicu shvatili bukvalno i odustali. Tko bi imao financije i mogućnost da ponovo okupi najveće živuće intelektualce na ovim prostorima od Vardara do Gevgelije i da ih upakira u jednu takvu genijalnu novinu. No Vladimir je shvatio, isto kao što sam i ja shvatio što nam je Predrag rekao tada sluteći da Feral više nikada neće biti moguće okupiti. Svakoga dana radite svoj Feral. Živite svoj Feral. Budite ta luč u mraku. Na kazališnim daskama, u svojim sobama, za tipkovnicama, u bilo čemu što radite – radite svoj Feral. I Vladimir ga je radio. Kroz novinu koja je bila sve samo ne Feral. Strpljivo, metodično, fanatično. Kao novinar Ferala, što je oduvijek i bio, radio je svoj Feral gdje god bi pisao i za koga. Radio im je štetu.

Život tako funkcionira.

Svoj Feral napravio sam uz pomoć prijatelja na društvenoj mreži. Isprva smo pokušali među ljudima za koje smo držali da žele isto, no kada su se ovi izjasnili da ne žele Feral u svom dvorištu napravili smo svoje dvorište. U prvim mjesecima bilo nas je malo, no nisam odustajao. I za deset ljudi isplati se raditi svoj Feral. Među tih prvih deset bio je Vlado. Sve razasute Feralovce uporno sam i strpljivo skupljao na jednom mjestu da većina od njih to nije ni znala. Nitko osim Vladimira za kojeg sam saznao onog dana na Bačvicama da je Vladimir Matijanić i da nije kolporter Ferala. Već da je jedan od njih.

Mojih junaka.

Neumorno iz tjedna u tjedan, godinama, skupljao sam kolumne razasutih Feralovaca i pomalo na istoj toj Facebook grupi pisao i sam. Pomalo i stidljivo. Koračajući kroz tuđe misli, pokušavao sam kroz riječi svojih uzora pronaći sebe. Svoj put. Vladimir je to znao, i Vladimir me puštao da se tražim. Znali smo satima i duboko u noć razgovarati preko zaslona o nekom novom Borinom ili Viktorovom tekstu. Kao što smo znali satima razgovarati o nekoj mojoj ideji i načinu na koji je želim opisati.

Život naime tako funkcionira.

Od tada je prošlo deset godina. U tih deset godina ja sam postajao sve sigurniji u sebe, i nikada, niti jedan dan nisam odustao od Predragovih riječi. Svakoga dana, barem sat svog vremena posvetim Feralu i ljudima koji su pisali za njega, i koji i dan danas pišu za Feral. Moj Feral, mada drugačiji, ali Feral. Ta mala zajednica je u tih deset godina narasla, formirala se i postala upravo ono što je veliki Predrag nama budalašima rekao da raditi trebamo. Svakoga dana, u svakom pogledu pružati otpor. Otpor svim tim glupanima koji nikada i nisu imali pravoga otpora doli Ferala. Vladimir je svakoga dana, u ovih deset godina bio dio toga. Dio mog Ferala. Znao sam naravno pretjerati, znao sam biti grub prema ljudima kojima Feral nikada nije bio na srcu niti su ga razumjeli, i Vlado je bio onaj koji me znao spustiti na zemlju. Da se ne bahatim. Jer raditi svoj Feral ne znači ne poštivati druge.

Raditi svoj Feral znači upravo suprotno.

Život naime, tako funkcionira.

Vladimir je bio prvi među Feralovcima koji je mislio da sam spreman. I bio  je naravno u krivu. Moje nespretne početke preporučio je najdivnijim ljudima valjda na planetu. Mojoj Štefici Galić i mom Ameru, točnije njihovom portalu Tačno net. Na njegovu preporuku izašla je moja prva ozbiljna kolumna i kako to u Splitu već biva nije se proslavila. Split je takva sredina. Surova prema ljudima koji počinju bilo što i mnogi baš zbog toga odustanu. Jer je u Splitu granica između genijalnog i cirkusa toliko tanka da i ne shvatiš kada je prijeđeš. U Splitu ionako uspjeti nikada nećeš ako slušaš što ti drugi  govore, kazao mi je Vlado kada me po prvi put u životu vidio tako utučena. Da oni mogu i znaju bolje, radili bi oni to, ali vjeruj mi ne znaju. Pa prosipaju otrov po tebi jer si se usudio. Jedan od njih, a želiš bit nešto bolje. To njima smeta. To što svi oni misle da bi to napisali bolje, samo da uhvate vremena.

Shvaćaš?

Shvatio sam da me tješi, i shvatio sam da vjeruje u mene. Kao što je vjerovao Predrag, kao što je vjerovao Viktor. Kao što je vjerovao Boro. Uz sve moje početničke greške, sve moje strahove i demone, sve ono što se postavi pred tebe kada iskoračiš hrabro i kažeš što misliš. Vlado je znao da neću odustati.

I nisam.

Zahvaljujući njemu. Svaku svoju misao, svaki ispisani tekst prvo bih poslao njemu. Pa Viktoru i Bori. I tako je počelo, i tako eto punih deset godina. Svoj prvi tekst za Index poslao sam Vladi, on meni prvi svoj. U deset godina bjesomučnog pisanja shvatili smo obojica da smo uspjeli u Predragovu naumu da radimo svoj Feral. Radili smo ga obojica, i radili smo im štetu. Vlado konkretnu štetu, ja načelnu. Nikada mi na pamet nije palo da stremim takvim visinama na kojima je bio Vlado, no s vremenom sam shvatio da težiti treba svojim visinama, ne tuđim.

Smrt naime tako funkcionira.

Od smrti očekujete da vam prirodno uzme nekoga najmilijeg. Nekoga na koga je red, nekoga tko je ili dovoljno star ili dovoljno bolestan. Ali smrt tako ne funkcionira. Ona uzima koga ona hoće. Pa vas uvijek iznova i iznova šokira i budete ljuti na tu i takvu smrt. Što ne poštuje nikakve zakone i ne drži se nikakvog reda. Što ne uzima one najgore, nego uzima samo najbolje oko vas. I takva je bila i ova smrt.

Smrt na koju se samo naljutiti možeš pa joj zaprijetiti bijesno i nemoćno. Groziti joj se što uzima sve što valja, a ostavlja sve što valjda ni sam Bog neće. No ta te i takva smrt beskrajno rastuži. Jer danas živimo virtualno. Ne sjedimo više kao ljudi na zidićima sa pivom u ruci i razmatramo treba li citirati Viktora ili samo misliti kao on? Ne zovemo više jedni druge na kavu, ili na utakmicu, već lupamo bezvezne smajliće i šaljemo pizdarije jedno drugom po cijele božje dane.

Smrt tako funkcionira.

Da ti pokaže da je uvijek tu. I da iza tvoje zadnje poruke više nema ništa. Nema prijateljske potpore, zamišljenog „smajlića“ koji ti govori da si opet pretjerao, nema upitnika, uskličnika, neke zajebancije na račun lokalne budale u HDZ-u.

Nema ničeg.

Samo zaslon ekrana na kojem nema više ništa.

I da može biti, i da može pisati, ja ionako znam što bi pisalo.

Sjeti se Ivo što ti je rekao Predrag.

Radi svoj Feral. Već ujutro nastavi.

Jer smrt naime tako funkcionira.

Da nastavimo gdje su oni stali. Koliko možemo i u skladu sa našim skromnim mogućnostima. Na kazališnim daskama, u svojim školama i na radnim mjestima, ako crtamo, pišemo, stvaramo bilo što. Stvarajmo svoj Feral.  I dok je nas, i onih koji će doći nakon nas, bit će i te luči koju su davno zapalili kolosi i dali je nama običnim smrtnicima. A među tim kolosima bio je Vlado. Isti onaj Vlado koji je sjedio na zidiću pred ulazom u Feral i isti onaj Vlado za kojeg sam mislio da je kolporter kao i ja. Isti onaj Vlado kojeg će Predrag pitati danas svijetli li još dole njegov Feral?

Jer život naime, tako funkcionira.

Ivo Anić
Autor 6.8.2022. u 09:16