Feral Tribune, jednako kao i Leo Messi – nisu sa ove planete

tačno.net
Autor 29.5.2015. u 12:33

Izdvajamo

  • Teško je govoriti o Feralu kratko ili na malom prostoru i zato i ova knjiga ima 690 stranica. I zato ja mogu tek reći ono što moram u ovom kratkom vremenu: Feralova etika, koju su stvorili Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić, je ono što je ostalo neprevaziđeno do dana današnjeg! Naš aktuelni ključni problem je najbolje svojevremeno definirao Duško Radović:" Nema više nikog od koga bi moglo da nas bude stid." Nema više Ferala, koji je toliko zadužio Bosnu i Hercegovinu, a posebno Mostar, pa nema ko da kaže Mostaru: kako te nije stid!? Sve do 2001. godine, do kada je na čelu grada bio Safet Oručević, izgledalo je da bratija Dragana Čovića na istočnoj strani nema partnera za očuvanje zločinačkih tekovina rata u ovom gradu. Iako porušen, upravo ovaj dio grada je bio i ljepši i superiorniji ostatku, zahvaljujući svojoj otvorenosti i antifašizmu. Tada se nije moglo dogoditi, kao onomad, da Čovićevim partnerima iz SDA ne valja ni Dragan Markovina, ni njegova spremnost da pokrene iz mrtvih Narodno pozorište. Objašnjenje iz vrha mostarske SDA, zašto za Markovinu nema mjesta ne istočnoj obali, bilo je:"Dobar je Dragan, ali nikada ne znaš kad će on postati..." Pogodite ko? Ne Dragan Čović, nego Boris. Koji Boris? Evo, ovaj ovdje, Dežulović, koji je postao neprijatelj nakon samo jednog teksta koji se nije dopao bošnjačkim partnerima Dragana Čovića.

Povezani članci

Feral Tribune, jednako kao i Leo Messi – nisu sa ove planete

U Mostaru je sinoć predstavljena knjiga  „Smijeh slobode, uvod u Feral Tribune“ autora Borisa Pavelića u prepunoj dvorani hotela Bristol u organizaciji Centra za kritičku misao i portala Tacno.net. Uz tvorce veličanstvene priče Ferala: Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i Heni Erceg, o knjizi je govorio Senad Pećanin, utemeljitelj magazina Dani, novinar i odvjetnik te autor knjige Boris Pavelić, novinar Novog lista.

Osim što su sačuvali obraz novinarstvu, ideji ljudskosti, odbili su služiti laži ili profitu, ovi hrabri, talentirani, duhoviti i pametni ljudi bili su pokret otpora u vrijeme kad su svi ostali sluganski pristajali služiti fašizmu. Samo smo radili svoj posao, skromono će reći feralovci.

Feral je novina koja se javno spaljivala na trgovima devedesetih, čiji su urednici i tvorci bili svakodnevno na udaru sistema i njihovih slugu, tužbama koje i danas traju, prijatnjama pa i fizičkim napadima (Heni Erceg je fizički napadnuta u Splitu), ona može poslužiti na studiju novinarstva za upoznavanje s najvećim dosezima novinarskog zanata, privrženosti istini i nesalomljivom zastupanju novinarske etike. (S.K.) Današnjem društvu je potrebna feralizacija kao odgovor fašizaciji, kazao je Amer Bahtijar uvodničar i moderator promocije.

predrag

Predrag Lucić

Mostar je i danas, kao i devedesetih godina prošlog vijeka, žrtva brutalnog nasilja, kazao je Predrag LucićTo je jedan od gradova nad kojima je izvršen i nad kojima se i dalje vrši brutalno nasilje. Nekad je to bilo vulgarno, fizičko, ratno, danas je ono uvijeno, partijsko, institucionalno, parainstitucionalno itd.

DSC_1849

DSC_1850

Viktor Ivančić, prisjećajući se ratnih vremena u kojima je “Feral” bio jedini glas razuma u buci ratne propagandne mašinerije, kazao je kako se uopće ne radi o hrabrosti novinara koji su radili u tom periodu u novini. Ivančić je kazao kako su “Feralovci” bili samo novinari, oko kojih se dešavao užas, o čemu su oni izvještavali i na šta nisu mogli ostati slijepi. “Naprosto nam je bilo nemoguće ostati novinari i pisati ratnu propagandu. Mislim, tad onda bolje je ići prati suđe”, poručio je uz ostalo Ivančić.

viktor

Viktor Ivančić

borispavelic

Boris Pavelić

Zašto se „Feral“ u Hrvatskoj zaobilazi o tome je autor knjige Boris Pavelić kazao: Otkad Ferala nema od 2008. godine, niko ga ne spominje. Najbolje novine o kojima se šuti, koje se prešućuju, koje se zaboravljaju, to je bio zapravo glavni motiv da sjednem i pokušam napisati tu knjigu. Ja mislim da su tri razloga zbog kojih se ta tema ne spominje:  nacionalizam – HDZ i desnica ga mrze, to je razumljivo, zavist kod nezavisnih medija i stid nas kojih smo radili u državnim medijima. Mislim da su to najjezgrovitije izrečeni razlozi zašto se o tim novinama ne govori. Ali, manje je važno što se o njima ne govori. Važnije je to da ljudi koji su radili te najbolje novine – i urednici i novinari – svi rade negdje na marginama.“

DSC_1873

Toliko godina nakon što je „Feral“ nestao s kioska, ima li nade da krene iznova, najčešće je pitanje koje postavljuju feralovcima. „Ovoj državi sada ‘Feral’ više treba nego 1993“, kaže Boris Dežulović, podsjećajući da se mnogo toga promijenilo od dana kada su oni krenuli biti novinari.

boris

Boris Dežulović

Sve se promijenilo u međuvremenu. Internet je promijenio sve i mislim da ‘Feral’ treba, ‘Feral’ će bit’, a tko će ga raditi – e, to ne znam. Ako mu bude trebala naša pomoć, na mene može računati, ali mi ne znamo raditi posao. Mi znamo pisati, ali smo bolno netalentirani za takozvano malo i srednje poduzetništvo i mislim da to ne bi dobro izašlo. Ne znam imam li pravo govoriti u ime sve trojice, ali ovo je moj skromni stav.“

DSC_1863

Senad Pećanin

Senad Pećanin je kazao kako je knjiga Borisa Pavelića od izuzetne važnosti, te da je “Feral Tribune” najznačajniji jugoslovenski pisani spomenik.

“Knjiga koju večeras promoviramo jeste jedinstvena zato što predstavlja studioznu analizu Feral Tribuna, njegovog značenja, ali i najširih društvenih lokalnih, regionalnih i globalnih okolnosti vremena u kojem je nastao i postojao. I upravo zbog toga biću veoma konkretan u generalnoj ocjeni Feral Tribuna: dakle, ja smatram da od Baščanske ploče i Miroslavljevog jevanđelja pa do Večernjeg lista i Dnevnog avaza nema značajnijeg južnoslovenskog pisanog spomenika od Ferala.

I zbog toga je ova knjiga Borisa Pavelića od iznimne važnosti. Nije slučajno da je autor ove knjige jedan sjajni, rasni novinar, feralovskog kalibra. Samo takav Boris mogao je anulirati čestu profesionalnu novinarsku bolest koju karakteriziraju ljubomora i zavist prema uspješnim kolegama, pa dobar dio svog radnog života posvetiti osvjetljavanju Ferala i uloge koju je imao i u geografskim, medijskim, kulturnim, novinarskim i književnim, ali prije svega u moralnim koordinatama ove naše regije. Boris je u svojoj nakani u potpunosti uspio i zaslužuje priznanje.

Ne znam, prosto, za koga je ova knjiga važnija: za one koji su voljeli Feral i dobro znaju šta je on značio ili, pak, mlađe generacije koje nisu čitale, ali su čule za Feral.

Ja vam moram priznati da mi nije nimalo jednostavno govoriti o Feralu. Razlog je što me je strah velikih riječi i krupnih ocjena, a kako god sam promišljao šta reći svi pokušaji su završavali skoro isključivo na terenu komplimenata i to u superlativima. Prilično dobro i dugo znam ovu trojicu i znam koliko oni u tome ne uživaju i kako bi me najradije zbog toga ismijali. Puno sam vremena bezuspješno potrošio tražeći kakvu mrlju, čuj mrlju! – mrljicu – na profesionalnoj, autorskoj karijeri ove trojice. I nisam je našao, a onda mi se sreća prije neki dan osmjehnula: u redovnoj kolumni jednog od ove trojice naiđem na tako kardinalnu, početničku grešku autora, koju bih ja kao i Nino Raspudić ili Ibrahim Kajan, decenijama koristio za ukazivanje mladim novinarima na primjer novinarske nekompetentnosti, neznanja, površnosti… Zamislite, molim vas, jedan od ove trojice, izmanipuliran od svojih prijatelja, sarajevskih “pitara”, u svom tekstu izjednači “Manijake” i “Horde zla”, Sarajevo i Željezničar, njihove navijače… Naravno, ja ovo ne navodim zato što sam navijač Želje, nego dokaz, doduše jedini koji sam uspio pronaći, da ni u novinarstvu onih najvećih nema bezgrešnih.

Priča o Feralu neodvojiva je od čitave plejade najboljih novinara i autora koji su pisali u njemu. Nema ništa nepravednije nego spomenuti ovom prilikom samo Heni Erceg, Marinka Čulića, Igora Lasića, Ivicu Đikića, Milana Gavrovića, Ćiću Senjanovića, Mileta Stojića, Vladimira Matijanića… a ne spomenuti još desetinu ostalih u različitim fazama Ferala.

heni

Heni Erceg

No, ono čime mogu opravdati sebe što činim takvu grešku jeste činjenica da ova trojica “optuženih” predstavljaju glavne krivce, koji su sa svjesnim umišljajem, osmislili i realizirali organizirani novinarski poduhvat usmjeren na podrivanje i subverziju svih temeljnih vrijednosti fašiziranih, nacionalističkih društava i država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije. Ono što ih apsolutno izdvaja od svih ostalih medija jeste nevjerovatna preciznost u detekciji malignih, zločinačkih procesa, postupaka i pojava i ukazivanje na pogubnost nastalih posljedica. Pri tom se ne zna šta je tu fascinantnije: da li erudicija i intelektualna superiornost nad ključnim akterima katastrofe postjugoslovenskih društava ili neprevaziđeni književno-novinarski stil kojim su se koristili. Ono što je mene kao čitaoca fasciniralo, a često kao njihovog kolegu i deprimiralo, jeste nevjerovatna stvaralačka, novinarska, autorska kondicija kojom su iz sedmice u sedmicu ispisivali uratke od kojih bi se i najslabijim svaki relevantni novinar ponosio. Razumijem ja napisati jedan odličan tekst i dva i tri, ali iz nedjelje u nedjelju to činiti, pa tako godinama… Samo onaj koji se ikad bavio novinarstvom zna koliko je to teško. Veliki sarajevski novinar, pokojni Hamza Bakšić, slikovito govoreći o tome koliko je u novinarstvu teško biti na visini zadatka svaki dan, a diveći se Feralovcima, je govorio:”I u novinarstvu je lako jebat: problem je jebavat!”

DSC_1869

 Predrag, Boris i Viktor

A Viktor, Predrag i Boris su bili i ostali – nenadjebivi. Pri tome su majstorski koristili svoj dar za humor, koji je, kako je pisao Milan Kundera, “božanski bljesak koji razotkriva svijet dvostrukog morala”.

Kada pišući o zločincima koji su naredili rušenje mostarskog simbola, feralovci napišu da je “Stari most pod kontrolom hadvaoa”, to je više od doktorske disertacije o mogućnostima stvaralaštva u jeziku onih koji se njime znaju služiti.

Teško je govoriti o Feralu kratko ili na malom prostoru i zato i ova knjiga ima 690 stranica. I zato ja mogu tek reći ono što moram u ovom kratkom vremenu: Feralova etika, koju su stvorili Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić, je ono što je ostalo neprevaziđeno do dana današnjeg! Naš aktuelni ključni problem je najbolje svojevremeno definirao Duško Radović:” Nema više nikog od koga bi moglo da nas bude stid.” Nema više Ferala, koji je toliko zadužio Bosnu i Hercegovinu, a posebno Mostar, pa nema ko da kaže Mostaru: kako te nije stid!? Sve do 2001. godine, do kada je na čelu grada bio Safet Oručević, izgledalo je da bratija Dragana Čovića na istočnoj strani nema partnera za očuvanje zločinačkih tekovina rata u ovom gradu. Iako porušen, upravo ovaj dio grada je bio i ljepši i superiorniji ostatku, zahvaljujući svojoj otvorenosti i antifašizmu. Tada se nije moglo dogoditi, kao onomad, da Čovićevim partnerima iz SDA ne valja ni Dragan Markovina, ni njegova spremnost da pokrene iz mrtvih Narodno pozorište. Objašnjenje iz vrha mostarske SDA, zašto za Markovinu nema mjesta ne istočnoj obali, bilo je:”Dobar je Dragan, ali nikada ne znaš kad će on postati…” Pogodite ko? Ne Dragan Čović, nego Boris. Koji Boris? Evo, ovaj ovdje, Dežulović, koji je postao neprijatelj nakon samo jednog teksta koji se nije dopao bošnjačkim partnerima Dragana Čovića.

I zato je u slavljenju Ferala sve neophodno uzeti “sa zrnom soli”. Naravno, ne zbog Ferala, već zbog onih koji ga danas slave, a ko zna šta će donijeti sutra. Ili, što bi rekao još jedan iz plejade saradnika Ferala Ivan Lovrenović:”Lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti!”

Na kraju, dozvolite mi i jednu sasvim ličnu notu u ovom obraćanju. Prije nekoliko dana, u mostarskom Dnevnom listu, autor ove knjige Boris Pavelić je napravio grešku koju često prave mnogi koji analiziraju medije u regionu posljednjih decenija. Parafraziram, rekao je da su sarajevski Dani bila neka ovdašnja inačica Ferala. Ja draži i ljepši kompliment ne mogu dobiti, ali, nažalost, on je daleko od utemeljenja u stvarnosti. Ne zato što su Dani bili loši; to je isto kao da neko kaže da je Cristiano Ronaldo najbolji fudbaler na svijetu. Jeste, Dani su bili odlični i Ronaldo jeste najbolji na svijetu. Ali, Feral Tribune, jednako kao i Leo Messi – nisu sa ove planete. Naravno, zahvaljujući ovoj trojici – ne znam kako se pravilno akcentira -Mes(s)ija”, kazao je Pećanin.

milan

Milan Jovičić

Autonomnog intelektualnog pogona kakav je bio Feral ovdašnje kulture nikad nisu imale. Ima li se pritom na umu da su baš sve učinili sami, usprkos bezbrojnim preprekama države – od fizičkoga ugrožavanja do financijskog iscrpljivanja te političkog i osobnog difamiranja – postaje naprosto nevjerojatno kako su to sve uspjeli, kaže autor ove knjige Boris Pavelić.

A mi smo sretni da postoje, da pišu, da se borimo na istoj strani i da smo ih mogli zagrliti u slobodnom Mostaru.

pf111

Video uredio i montirao: Đani Böhm

tačno.net
Autor 29.5.2015. u 12:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija