Ferida Duraković: CIGANLUK KAO STANJE DUŠE

tačno.net
Autor 22.5.2016. u 20:46

Izdvajamo

  • Imamo tek ubojitu svijest o strašnoj mentalnoj i fizičkoj zapuštenosti onih koje bi najviše trebalo paziti i čuvati: neškolovane i zgažene majke s četvero djece, koje nemaju svijesti o sebi i okolini. Ali imaju svijest da su − one bolje od Ciganki.

Povezani članci

Ferida Duraković: CIGANLUK KAO STANJE DUŠE

“Savremenom čovjeku koji zaboravlja koliko je bijedan u poređenju s onim što može biti čovjek – odričem pravo da budućnost i prošlost mjeri sopstvenom mjerom.”

Piše: Ferida Duraković

Ko o čemu, baba o uštipcima – a ja o Czeslawu Miloszu. “Kad god mislim o novom društvenom sistemu, koji mi je bilo dato da upoznam, osjećam čuđenje… ’Kako je moguće biti Perzijanac?’, pitao je Montesquieu želeći da izrazi duhovno stanje Parižana, koji su sumnjali da je moguća bilo koja druga civilizacija osim one koju oni poznaju.”

Naravno, Milosz govori o staljinizmu. Ali pošto je, kako kaže Mihail Bulgakov, “svaka vlast nasilje nad narodom” – Miloszeva rečenica sasvim je, i više je nego pogodna za komparacije, ovdje i tamo, sad i ubuduće; ne mogu se načuditi zarobljenosti ljudskoga uma, kratkovidosti onih koji nas vode i upravljaju našim životima, kao i ograničenosti ljudske duše u stanjima socijalne bijede i ideologizovane svakodnevice.

Naravno, ne govorim samo o “zemlji” u kojoj živim: ovaj je svijet kuglica u svemiru s koje jedan cunami može saprati sve ljude dok kažeš pomozibože, ili je tek selo u kojem kuća gori a baba se češlja. Kad bi to shvatili oni koji našim životom mašu kao nacionalnom ili vjerskom zastavom, tj. potrošnom robom, vjerujem da bi svijet naglo zahvatio zdrav propuh, čak i na Balkanu, gdje je propuh smrtni neprijatelj veći od fašizma i nacionalizma zajedno.

U društvenom kontekstu jako me zanima poseban oblik zarobljenog uma – fenomen ciganluka, svake vrste, i zaprepašćuje njegova količina u svim strukturama. Ciganluk je stanje duše a ne etnička osobina – Romi (Cigani) rijetko podliježu ciganluku iako je po njima dobio ime. Osim Muharema Serbezovskog, koji je iskazao (ipak) mjerljivu količinu ciganluka za parlamentarnom govornicom, nisam vidjela niti doživjela ciganluk od onih kojima se on pripisuje. Naprotiv.

Primjer prvi: Usred rata pozvalo nas pedesetak “viđenijih” (haha! i još jednom haha) u zgradu TVRBiH da “presudimo” hoće li biti emitovana ratna epizoda Top liste Nadrealista. Ne cijenim Nadrealiste kao pokret ili nedajbože filozofiju − previše je sve to prostački; ali je njihov humor, posebno u toj ratnoj epizodi, tako aktuelan, gorak, vrcav, urnebesan, i potreban (npr. u bolnicu stiže porodica s opekotinama, a iz ambulante izlijeće medicinska sestra i sva radosna pita: Jel to došo plin?) Tad je ministar za nešto od nečega, koji je naravno prisutan jer je “viđeniji”, bijesan rekao da je ova emisija sramotna jer “muslimanski narod prikazuje kao Cigane”. Poslije je u zvaničnom zapisniku s tog susreta (a epizoda nije prikazana do iza rata) − pričao mi M. Vešović − pisalo sve ko se s kim složio da je emisija uvredljiva (tu je bio i onaj čuveni skeč ‘Pod zastavom Muhameda’, koji je, kao, sve uvrijedio), ko je bio protiv prikazivanja, a da se “F. Duraković slatko smijala”! I jesam. A nakon što sam se slatko ismijala, rekla sam ministru da je meni uvijek sumnjivo pozivanje na narod, a pozivanje na narod u stvarima humora još sumnjivije. A sad dodajem: pozivanje na Cigane kao niži oblik života je neviđen ciganluk, a posebno u ratu, kad smo mi onima izvan ratnog područja bili Cigani koje sve treba pobit pa mirna Bosna.

Primjer drugi: U bh. varijanti emisije „Piramida“ pojavio se još jedan ministar, inače zadužen za osmrtnice i talk show.

U zanosu diskusije o nekoj temi on vehementno odvali da “svo zlo stiže sa Zapada”. Jašta! A sve što je dobro, jelde, stiže nam s Istoka? Ma nemoj. To podilaženje jeftinom ukusu narodne mase, to podmetanje Drugih kao opasnosti za “naš” neokaljani identitet i moralnu čistotu, posebno nacionalnu – miriše, bogme, na fašizam under cover – tj. na ciganluk!

Primjer treći: U prepun tramvaj ulazi žena, nije baš starica – može bit da je kao ja, samo što sam ja u najboljima godinama − i odmah s ulaza, pružajući ruku i unoseći se neprijatno u lica putnika, deklariše se ovako: “Pomozite nani…Imam četvero djece i nisam Ciganka… Pomozite pa da vama dragi Allah pomogne. Ja nisam Ciganka. Pomozite nani, da vam Bog da lijepo zdravlje i vašoj fameliji i porodici…”

E, ovo je sasvim poseban slučaj ciganluka. U prva dva primjera rado bih šamarala aktere; u ovom primjeru vrisnula bih do neba i zaplakala da i dragi Bog čuje. Ovakav ciganluk zbir je i rezultat dva gore spomenuta ciganluka: toj se sirotoj ženi ponudilo tek lažno osjećanje da je “neko” i “nešto” (šta?) – i ništa drugo: ni socijalna sigurnost, ni pristojan život, a kamoli posao, ili (još i to) dostojanstvo i svijest o samoj sebi (možda je tog jutra dobila šamar od svoga muža pa zaboravila da ga je izazvala?).

Ovi su primjeri najstrašniji i najtužniji. Jer od njih, u ovakvom državnom, društvenom i religijskom kontekstu, nemamo ni političke ni emotivne odbrane. Imamo tek ubojitu svijest o strašnoj mentalnoj i fizičkoj zapuštenosti onih koje bi najviše trebalo paziti i čuvati: neškolovane i zgažene majke s četvero djece, koje nemaju svijesti o sebi i okolini.

Ali imaju svijest da su − one bolje od Ciganki.

Čitajmo Milosza! On nas je sve pročitao, davno: “Savremenom čovjeku koji zaboravlja koliko je bijedan u poređenju s onim što može biti čovjek – odričem pravo da budućnost i prošlost mjeri sopstvenom mjerom.”

(Pokret otpora, 2012)

tačno.net
Autor 22.5.2016. u 20:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija