Fernando Cardenal, odlazak teologa osloboditelja

Almir Methadžović
Autor 26.2.2016. u 10:13

Izdvajamo

  • Direktan rezultat njegovog djelovanja u sandinističkoj Vladi osamdesetih godina prošlog stoljeća je smanjenje nepismenosti za 40%. 1996. godine je ponovo primljen u isusovački red a ostali svećenici su rehabilitirani 2014. godine, vrlo kratko nakon izbora Argentinca Pape Franje na čelo katoličke crkve.

Povezani članci

Fernando Cardenal, odlazak teologa osloboditelja

Foto: www.laprensa.com.ni

“Ako ja dam kruh siromašnoj osobi, govore mi da sam svetac, ali ako pitam zašto je ta osoba gladna, govore mi da sam komunista!”

Kada se analizira naša bliska prošlost može se sa sigurnošću konstatirati da je uloga religije, odnosno religijskih institucija imala jednu od značajnijih uloga u rasturanju naše zajedničke domovine i krvavog bratoubilačkog rata. Formirati se kao osoba uz religiozni diskurs koji je bio sve samo ne pomirujući, tih ratnih devedesetih me je samo još više učvrstio u anti-teističkom svjetonazoru.

Ali u životu ništa nije crno-bijelo. Prije ravno dvadeset godina sam otišao na studije u Španjolsku, i da bi stvar bila interesantnija dobio sam stipendiju za boravak u studentskom domu koji je bio administriran španjolskim franjevcima. Sjećam se vrlo dobro osjećaja nelagode kada su mi objasnili da ću živjeti u katoličkom studentskom domu. Prvi dan sam imao formalni razgovor s direktorom, fratrom Enriqueom Iglesiasom Hidalgom tijekom kojeg mi je on rekao da ako hoću mogu skinuti raspelo sa zida. Taj akt religiozne tolerancije mi je u tom trenutku blago rečeno bio vrlo neobičan, odbio sam to uraditi jer sam smatrao da bih tim činom i sam pokazao netoleranciju prema ustanovi koja mi je pružila utočište. Ubrzo sam se uvjerio na mnogim drugim primjerima da je tolerancija bila sastavni dio duhovnog života i filozofije mojih pokrovitelja, zbog čega sam s njima proživio vrlo formativnu  deceniju života.

Pored te magične tolerancije, otac Enrique i ostali franjevci u našem domu su ulagali velike napore u propagiranje ljudskih prava i socijalne pravde. Tada sam prvi put i čuo za Teologiju oslobođenja. Negdje početkom 2000. godine naši fratri su pozvali na konferenciju jednog od osnivača ove teologije, franjevca iz Brazila Leonarda Boffa koji nas je u prepunoj sali pitao: “Znate li protiv čega se mi to borimo u Latinskoj Americi, i znate li od čega se mi želimo osloboditi? Borimo se protiv gladi i želimo se osloboditi od gladi!”

U Latinskoj Americi je u XX stoljeću 1/3 ljudi živjelo u u siromaštvu od kojih je veliki dio bio bez krova nad glavom. Takva socijalna nepravda je i stvorila uslove za nastanak Teologije oslobođenja. Naime za razliku od običnog karitativnog rada, katolički svećenici u Latinskoj Americi su se pod vodstvom duhovnih autoriteta poput Leonarda Boffa počeli aktivno suprotstavljati samim socijalnim, ekonomskim i političkim sistemima na kojima su uglavnom egzistirali latinoamerički korumpirani diktatorski režimi.

Kao trenutak formiranja i početka djelovanja Teologije oslobođenja smatra se jedan sastanak održan 1968. godine u gradu Medellinu u Kolumbiji, u kojem je grupa svećenika odlučila o smjernicama svoje borbe protiv siromaštva. Naravno samo pokretanje jedne ovakve inicijative bio je čin izazova vladajućim strukturama u Latinskoj Americi koje su uveliko uživale podršku krupnog kapitala. I da situacija bude još gora, sama katolička crkva i službeni Vatikan su se ogradili od djelovanja teologa oslobođenja.

Odsustvom službene podrške Vatikana se ova teologija našla na udaru tih režima po jednom vrlo jednostavnom šablonu. To se najbolje vidi iz riječi jednog od osnivača Teologije oslobođenja, svećenika i pisca Gustava Gutierreza koji je jednom prilikom konstatirao: “Ako ja dam kruh siromašnoj osobi, govore mi da sam svetac, ali ako pitam zašto je ta osoba gladna, govore mi da sam komunista!” Tako je i bilo. S jedne strane teolozi oslobođenja su etiketirani i antagonizirani kao komunisti i ekstremisti zbog čega su, s druge strane, dobili potporu revolucionarnih grupa koje su tada djelovale širom Latinske Amerike. Tijekom godina, Teologija oslobođenja se ukorijenila najviše u Centralnoj Americi koja je u to vrijeme bila poprište žestokih građanskih ratova.

Jedan od tih ratova je bio dugogodišnja Sandinistička Revolucija u Nikaragvi, odnosno građanski rat između snaga diktatora Anastasia Somoze, i revolucionarne gerile FSLN-a (Sandinističkog Fronta Nacionalnog Oslobođenja).

Fernando Cardenal i njegov brat Ernesto su dva svećenika koji su vođeni idejom socijalne pravde dali najveći doprinos Teologije oslobođenja nikaragvanskoj Revoluciji. U svojevrsnom poluvremenu rata, nakon prvih demokratskih izbora 1984. u kojima je FSLN pobijedio apsolutnom većinom glasova (67%), Fernando Cardenal postaje Ministar obrazovanja u prvoj sandinističkoj vladi te vodi vrlo uspješan program opismenjivanja stanovništva.

Te radikalne ideje oslobađanja od gladi, opismenjivanja i narodne emancipacije, kako je već rečeno, nisu svima odgovarale. SAD su tada počele aktivnije podržavati kontrarevolucionarnu borbu. Danas je to poznato kao vojno-politička afera koja je kulminirala skandalom pod nazivom “Iran-Contra”. Naime, Reaganova administracija je tada tajno prodavala oružje Iranu (koji je bio pod embargom) da bi tim novcem financirala kontrarevoluciju (takozvane Kontraše) u Nikaragvi što je bilo duplo kršenje američkih zakona i međunarodnih dogovora. Uz to Vatikan je povećavao pritisak na svećenike koji su djelovali na lijevom političkom spektru zbog čega je došlo do bukvalnog raskola unutar same katoličke crkve.

woytila prijeti

Jedan od glavnih momenata u tom unutrašnjem razdoru između Teologije oslobođenja i Vatikana je bila posjeta Pape Ivana Pavla II Nikaragvi 1983. godine, kada je Papa pred kamerama i očima cijelog svijeta mašući kažiprstom ukorio Fernandovog brata Ernesta (tada Ministra kulture u sandinističkoj Vladi) a koji ga je na aerodromu dočekao na koljenima. Navodno je Papa dva puta ponovio Ernestu “Reguliši svoj stav prema crkvi!” Naravno, ukor je samo bio uvod u ozbiljnije kaznene mjere. 1984. godine Vatikan je dao (ili-ili) ultimatum odmetnutim svećenicima, nakon čega se Fernando Cardenal obratio crkvenim vlastima sljedećim riječima; “Ja bih počinio najveći grijeh kada bih ostavio moj svećenićki rad s najsiromašnijim i moj rad za sandinističku narodnu Revoluciju. Bog mi je podario želju da ne napustim moj rad. Ne mogu zamisliti da Bog od mene traži da se odreknem moje obaveze prema narodu”. Nakon ovoga, Vatikan je objavio “a divinis” suspenziju braće Cardenal kao i druga dva poznata teologa oslobođenja Miguela D’Escota i Edgara Parralesa zbog nekompatibilnosti revolucionarnog rada i posvećenosti katoličkoj crkvi.

Administrativnom represijom, naravno, nije prestalo djelovanje teologa oslobođenja. Fernando Cardenal je produžio svoj rad kao ministar obrazovanja do 1990 godine kada je FSNL izgubio demokratske izbore. Od tada je radio kao direktor nacionalne mreže škola “Vjera i Radost” koja je isključivo radila sa siromašnom djecom u Nikaragvi. Direktan rezultat njegovog djelovanja u sandinističkoj Vladi osamdesetih godina prošlog stoljeća je smanjenje nepismenosti za 40%. 1996. godine je ponovo primljen u isusovački red a ostali svećenici su rehabilitirani 2014. godine, vrlo kratko nakon izbora Argentinca Pape Franje na čelo katoličke crkve.

Fernando Cardenal je umro u Managui 20. februara ove godine. Povodom njegove smrti jedna od najpoznatijih žena komandanata nikaragvanske Revolucije, Dora Maria Tellez, je izjavila da je on gajio ljubav prema obrazovanju kao dio svoje religioznosti. “To nije bila samo obična propovijed, on je stvarsnost doživljavao iz perspektive Teologije oslobođenja, duboko privržen svim ugroženima”.

Da je mogao vidjeti našu situaciju, Fernando Cardenal bi vjerovatno rekao da je naš najveći problem socijalna i ekonomska nepravda koja egzistira, između ostalog, i na uskogrudnom etno-nacionalističkom diskursu naših religioznih institucija, nakon čega bi bio etiketiran i antagoniziran kao komunjara i dajdža.

Almir Methadžović
Autor 26.2.2016. u 10:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija