Film ”Srebrenica – grad koji se mogao žrtvovati” – neprofesionalan prikaz zločina u Srebrenici

Autor/ica 21.10.2011. u 13:16

Povezani članci

Fotografije Tarik Samarah

Odluka Stručne komisije Udruženja novinara Norveške: Film ”Srebrenica – grad koji se mogao žrtvovati” – neprofesionalan prikaz zločina u Srebrenici

– Na današnjem sastanku u Lillehammer-u (Norveška) odlukom većine članova Stručne komisije Udruženja novinara Norveške je zaključeno da je Norveški javni servis i Fenris film svojim dokumentarnim filmom o zločinu u Srebrenici na neprofesionalan način, između ostalog izostavljanjem mnogih bitnih činjenica kojima se gledaoci navode na pogrešne zaključke i nekritičkim odnosom prema izvorima informacija, prekršio neke od osnovnih pravila o nepristrasnom i profesionalnom izvještavanju.

O, kako ih autori mrtvi ozbiljni sami cijelo vrijeme predstavljaju, dokumentarnim filmovima norveško-britanskog režiserskog dvojca Ola Flyum-a i Davida Hebditch-a su napisane gomile članaka prije nego što su i prikazani na nekom od bosanskohercegovačkih tv-kanala. I sam sam se na portalu tacno.net oglasio nakon gledanja, valjda, svjetske tv-premijere filmova ”Srebrenica-grad koji se mogao žrtvovati” i ”Tragovi iz Sarajeva – Sarajevski rikoset” na norveškom javnom servisu u aprilu/maju ove godine.

U tekstu patetičnog ali, uzimajući u obzir sadržaj filma i odnos stvaralaca prema najbolje dokumentovanom zločinu u modernoj historiji, sasvim odgovarajućeg naslova – ”Noc kad su masakrirali istinu”, dotakao sam se samo jednog malog dijela nelogičnosti, neisitna, podmetanja i falsifikata kojima naročito film o Srebrenici obiluje a koje ovi filmski pregaoci prezentiraju kao činjenice. U tom komentaru sam spomenuo i neke od metoda kojima se autori koriste ne bi li došli do jednog od željenih ciljeva koje je jedan od režisera, Ole Flyum, na sam dan premijere 26.4.2011 u intervjuu za Dagsavisen formulisao na sljedeći način: “Mnogi smatraju Srebrenicu novim holokaustom u Europi gdje je 8.000 ubijeno. U realnosti je riječ o jednom dijelu velike ratne vojne operacije” usput zaključivši sljedeće: “Nama to izgleda više kao ekstremno haotična situacija nego kao planirano etničko čisćenje”.

U ovaj filmski poduhvat, najavljivan kao ozbiljan istraživački projekat iskusnih ljudi iz svijeta filma i novinarstva iz više zemalja, bili su uključeni i dvojica bošnjačkih novinara iz BiH – Mirsad Fazlić i Esad Hećimović, na čijoj nacionalnoj i religioznoj pripadnosti Flyum i Hebditch u svojim najavama i komentarima poslije filmova svo vrijeme insistiraju, smatrajući valjda to dovoljno jakim argumentom za sve ono što u svojim filmskim (ne)djelima pokušavaju da predstave kao donedavno skrivenu istinu – između ostalog i ”razloge koji su doveli do masakra a koje mnogi prešućuju” (citat iz filma).

Svjesno sam izostavio imena ove dvojice novinara iz mog komentara za tacno.net, želeći ih poštedjeti reakcija koje su neminovno morale doći nakon ovih filmskih (ne)djela, pri tom ih nazvavši ”iskusnim ali naivnim novinarima”. I sam Mirsad Fazlić je moje pretpostavke potvrdio u norveškim novinama Aftenpostenu – kazavši između ostalog i sljedeće: ”Ja sam šokiran rezultatom četverogodišnjeg rada na ovom dokumentarcu. Film je previše pro-srpski i u njemu se čini sve da se opravda masakr u Srebrenici.” (Aftenposten, 1/5/2011). Fazlić je, ukoliko se uopšte može vjerovati pismu koji su švedskom web-portalu newsmill.se uputili režiseri Flyum i Hebditch, nedavno opovrgao svoje zgražanje filmom i dao punu podršku ovome, blago rečeno, amaterski urađenom filmsko-novinarskom projektu ove dvojice filmskih stvaralaca.

Za razliku od Fazlića, drugi saradnik na filmu iza čijega se rada ali prvenstveno nacionalno/religiozne pripadnosti Flyum i Hebditch svo vrijeme zaklanjaju, novinar Esad Hećimović je cijelo vrijeme djelovao jako odlučan i bez zadrške podržao projekte svojih kolega-poslodavaca iz Fenris filma i Norveškog javnog servisa NRK-a, odjeljenja za dokumentarni program – i redakcije Brennpunkt, ili po naški – Fokus. ”Ono što smo mi u novinama u BiH godinama objavljivali, sada je prikazano na državnim televizijama u Norveškoj i Švedskoj u formi dva dokumentarna filma.” – tvrdi Hećimović u dirljivom komentaru ”Biram da govorim” (Oslobodjenje, 8/9/2011).

Potpuno je tačno da filmovi Grad koji se mogao žrtvovati, o izdaji Srebrenice od strane vlasti u Sarajevu koja prema rediteljima snosi glavnu odgovornost za masakr, i Sarajevski rikoset, o pripadnicima Al Kaide u glavnom gradu BiH, ne nude ništa revolucionarno novo i da dobar dio informacija koje se plasiraju nisu ništa drugo nego prerada ranije objavljenih stvari uz vrlo amatersko prilagođavanje tv-formatu. Hećimović, međutim, očito nije pažljivo odgledao i odslušao filmove kad tvrdi da su ono što je prikazano u filmovima oni već ranije objavili u novinama. Bar ako misli na Dane, Slobodnu Bosnu i Oslobodjenje, a ne u Press, Pecat, RTS, Glas Srpske, Srnu i slično.

Ne mogu se sjetiti da sam i u jednom ozbiljnijem mediju primjetio, pa ni u onim u čijim redakcijama on sjedi, neke od sljedećih informacija koje njegovi kolege-poslodavci plasiraju u filmu: masakr u Srebrenici nije genocid niti planirano etničko čišćenje već obična vojna akcija, totalno izostavljanje uloge Beograda i uporno insistiranje na terminu građanski rat, podatak da su oktobra/novembra 1992. evakuisani stanovnici (žene i djeca) Srebrenice ne zbog blokada, ratnih dejstava i granatiranja od strane srpskih nacionalista već zbog mafije Nasera Orića. Nikad nisam pročitao ni informaciju o tome da se iz sigurnosne zone Srebrenice pucalo po hrvatskim snagama i civilima, kako to u filmu tvrdi mirovni posrednik Thorvald Stoltenberg, a koje su onda bili prisiljeni da uzvrate, i još puno toga. Bar ne u ozbiljnim medijima koji za profesiju imaju novinarstvo a ne senz-nacionalizam.

Filmovi su, prema očekivanjima, izazvali žestoke reakcije, kako među našim ljudima u Skandinaviji, tako, a možda još i više, među poznatim skandinavskim javnim ličnostima – novinarima, političarima, historičarima, pravnicima i raznim organizacijama.

Hećimović krivicu za, kako on kaže, manipuliranje Srebrenicom a usput i bošnjačkom emigracijom prebacuje na Dnevni avaz i kaže – ”Poslije kampanje protiv švedske televizije zbog prikazivanja filmova, koju predvodi prije svega Dnevni avaz, manipulirajući ratnim emocijama ljudi, dobijam poruke mržnje od ljudi koji na mene, na ulici, u mom rodnom gradu, viču da sam “četnik” ili me nazivaju pogrdnim imenima na internet-forumima i priželjkuju moju smrt.”.

Naravno da je za svaku osudu to kroz šta prolazi Esad Hećimović – prijetnje i poruke mržnje su zadnje što zaslužuje ovaj iskusni novinar koji često piše o stvarima koje bi mnogi rado da zaborave. No pitanje je u kolikoj je mjeri redakcija Oslobodjenja (npr. u tekstu ”Ko manipulira Srebrenicom” od 9/5/2011.) pa i Hećimović osobno, u stanju da daju objektivan sud o prikazanom i izgovorenom u ova dva filma s obzirom na njihovo nepoznavanje skandinavskih jezika kao i vrlo konkretnu Hećimovićevu uključenost u ovaj projekat (da ne spominjem povrjeđenu sujetu nakon pogrešne procjene i prozivanja zbog toga).

U dijelu komentara koji se odnosi na one koji kritikuju film zbog tendecioznog i neobjektivnog prikazivanja događaja tokom agresije na BiH, Hećimović nije ostar kao SRNA koja ih obilježava jednim od svojih omiljenijih termina – bošnjačkim ekstremistima. Što su papagajski prenijeli mnogi portali na ex-Yu području. Hećimović sve te reakcije dožiljava puno osobnije – on izrazava bol zbog stanja svijesti bošnjačke emigracije u Skandinaviji (i političkih manipulanata u Sarajevu) koja na današnja dešavanja u BiH gleda kroz optiku iz 1992.-1995. godine. Pri tome se pozivajući na utiske i riječi američkog ambsadora Douglas McElhaney-a kojima se valjda samim tim što dolaze od predstavnika takve sile, nema šta prigovoriti.

Za činjenicu da je bošnjačka emigracija raznolika barem koliko i bošnjačko stanovništvo u BiH, da se ne sastoji samo od ljudi koji rat nisu ni osjetili već i od prognanih, izbjeglih i izranjavanih, kao i zatočenika različitih logora i zatvora od Manjače, Heliodroma do Sremske Mitrovice, pa čak i branitelja koji su emigrirali direktno iz rovova nakon završetka rata, uz vjerovatno ponekog neizbježnog ratnog zločinca – gospodin Hećimović jednostavno ne mari. Vjerujem da bi Hećimovićeva kolegica na ovom dokumentarno-novinarskom nedjelu – filmski konzulent i anesteziolog, bivša Beograđanka danas zaposlena u poznatoj bolnici u Oslu a nekad ranije, prema vlastitom priznanju, ljekar-dobrovoljac sa Kninskog, krajiškog (bosansko) i Kosovskog ratišta i šta sve još ne – Zorica Mitić, ovom mom spisku dodala i preživjele Srebreničane u inostranstvu koji se po njoj, evo već preko 16 godina jako uspješno prave mrtvi na spiskovima ubijenih ne bi li naškodili srpskoj politici – kako je pisala u nekoliko navrata, što po norveškim a što po srbijanskim medijima.

Hećimović ne mari ni za još značajniji podatak koja se tiče projekta u kojem je učestvovao, a koji ni on, a ni redakcija Oslobodjenja ne smatraju vrijednom pomena – Nisu samo pripadnici ”bošnjačke emigracije” ti koji navedene filmove smatraju običnim dokumentarno-novinarskim smećem. Pored bosansko-hercegovačke emigracije kao i ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, najjasniji i najkonkretniji kritičari prikazanih filmova su bili, kao što već ranije navedoh, brojni skandinavski intelektualci (novinari, pravnici, historičari itd.) i organizacije, dokazani prijatelji multietničke Bosne i Hercegovine i dobri poznavaoci – kako prilika u BiH tako i vlastitog maternjeg jezika koji se uglavnom koristio kao osnovni jezik u komuniciranju sa filmskom/tv publikom u Skandinaviji i koji su itekako dobro shvatili sve lingvističke akrobacije i jezikolomije autora i producenata iz Fenris filma i NRK-a. Jedan od očiglednijih primjera te vrste je i pokušaj Hebditch-a od 2/6/2011. da uvjeri čitaoce Oslobodjenja u časne namjere njegovog filmskog tima pri tom tvrdeći da im nije bilo na kraj pameti dovoditi u sumnju pitanje genocida u Srebrenici usput krivotvoreći vlastiti uvodni tekst u filmu. Hebditch tvrdi da film počinje sljedećim komentarom:

”Srebrenica u istočnoj Bosni je grad duhova. Više od 7 hiljada Muslimana se nikad nije vratilo poslije građanskog rata. Ubijeni su 1995. od srpskih vojnika u seriji incidenata poznatih kao evropski najteži genocid poslije II svjetskog rata.”

A što nije ni blizu istine jer autori već u početku filma dovode u sumnju pitanje genocida u Srebrenici sljedećim iskazom: ”Ubijeni su 1995. godine od srpskih vojnika u nečem što se naziva novi europski holokaust”. Sve ono što poslije toga slijedi ima za cilj da se to nešto se od tamo nekog ali nikako od strane autora filma naziva ”novi europski holokaust”, prikaže kao nešto sasvim drugo – npr. izdaja od strane vlastitih političara, osveta/kazna za ranije zločine počinjene nad nedužnim Srbima itd.

Ili Flyumovim riječima na dan premijere u Norveškoj – “Mnogi smatraju Srebrenicu novim holokaustom u Europi gdje je 8.000 ubijeno. U realnosti je riječ o jednom dijelu velike ratne vojne operacije” usput zaključivši sljedeće: “Nama to izgleda više kao ekstremno haotična situacija nego kao planirano etničko čisćenje”.

Mogao bih ovdje navesti i citirati komentare i reakcije mnogih Skandinavaca – npr. Kjell Arild Nielsen-a (novinar i autor knjige ”Milošević u ratu i Haag-u”), Svein Mønnesland-a (lingvist, slavist, historičar i autor knjige ”Prije Jugoslavije, i poslije”), Fredrik Malm-a (političara i član švedskog parlamenta) itd.

U ovom slučaju su se ipak pokazale kao odlučujuće aktivnosti koje su poduzeli članovi Norveškog helsinškog odbora koji su se u nekoliko navrata oglasili sa komentarima u vezi ova dva dokumentarno-novinarska nedjela, i, što je najvažnije, usput uputili žalbu Stručnoj komisiji Udruženja novinara Norveške sa konkretno navedenim primjedbama na 18 strana.

Upravo ova njihova žalba je dovela do toga da na današnjem sastanku Stručne komisije Udruženja novinara Norveške ovaj filmski projekat bude prepoznat i obilježen kao neetičan i neprofesionalan.

tacno.net