FINANSIJSKA REVOLUCIJA JOŠ TRAJE

Autor 22.9.2011. u 09:55

FINANSIJSKA REVOLUCIJA JOŠ TRAJE

Jonathan Swift je u proljeće davne 1711. godine napadao utjecajne ljude koji su  si umišljali da svijet nije ništa širi od Exchange Alley. Exchange Alley je u ondašnjem svijetu bio ono što je danas Wall Street. Uličica je bila u Londonu, ne u New Yorku, ali u ona vremena je svjetski imperij bila Engleska, kojoj se upravo bila pridružila Škotska i tako je postala Ujedinjeno Kraljevstvo. Jedina bitna razlika je bila u tome da je Engleska tada bila imperij u usponu, Wall Street je simbol današnjeg imeprija na zalasku.

Imperijalni uspon Engleske je pogurala finansijska revolucija. O finansijskoj revoluciji govore današnji povjesničari, ali suvremenici su i sami dobro znali da se događa nešto veliko i opasno. U središtu te revolucije je bila rast javnog kredita. Država je posuđivala od drugih da bi mogla finansirati svoje ratove. Ratovi su se počeli voditi za slobodu trgovine i slobodna tržišta, zato su postali svjetski ratovi, nisu htjeli prestati i postali su još intenzivniji od dotadašnjih ratova za nasljedstva dinastija, vjeru i čast. Troškovi tih novih ratova su izdaleka prevazilazili sredstva koja je država mogla sakupiti iz poreza. Zato je država morala posuđivati. Novac su imali ljudi koji su se prvi obogatili slobodnom trgovinom koja je naravno bila globalna, i djelovanjem na novom finansijskom tržištu. Tako su neprestalni rat, finansijske špekulacije i slobodna trgovina povezani od samog početka.

Engleska država je razvila dobro organiziran sustav za uzimanje javnih kredita koji je kompenzirao nedostatke poreskog sustava i postao generator nacionalnog bogatstva i moći. Ono što je alarmiralo suvremenike, i to preko političkog spektra (i taj stranački organiziran javni politički prostor je bio novost), bio je društveni potres kojeg je prouzročila finansijska revolucija. Svima je bilo pred očima kako novi bogataši kupuju politički utjecaj, često doslovno kupovanjem mjesta u parlamentu, i počinju vladati politikom. Centralno mjesto kredita u javnom i privatnom životu je skršilo sigurnost u međuljudskim odnosima, koja se temeljila na tvrdoj realnosti u kojoj se znalo ko je ko, odakle dolazi i šta mu spada. Novo bogatstvo je bilo imaginarno, “umjetno” (u suprotnosti sa vlasništvom zemlje)  i međuljudski odnosi su postali u budućnost usmjerena fikcija. Sada su se temeljili na tome šta je ko mislio o pouzdanosti i sposobnosti onih koji su uzimali kredit, da jednog dana odplate dug. Društveni imaginarij se feminizirao. Držvaljanina koji je tvrdo stajao na nogama izgurao je kredit, kojeg su predstavljali kao osjetljivu i hirovitu žensku. Swift je pravio budale od svojih liberalnih protivnika koji su bili najzaslužniji za razvijanje te predstave i zapisao da je kredit kao gospođa koju muče vjetrovi ili ima kolike. Ono što je zabrinjavalo sve bila je svakodnevna praksa finansijske trgovine.  Ništa nije bilo kao to – takvo spletkarenje, prevara i lopovluk. Ništa nije bilo do te mjere potkupljivo. I ničega više zabavljenog samo vlastitom koristi, tako slijepog za javno dobro.

Swift je u tim godinama izdavao i pisao časopis i jedan aprilski broj godine 1711. posvetio je napadu na finansijsku trgovinu. Istina je da je bio taj list samo jedna odštampana stranica, ali svejedno: može li si ko predstaviti da neki osrednji časopis danas u cjelini bude posvećen neumoljivoj kritici finansijskih vlastodržaca? Swift je ušao u srž problema. Ako država ne može finansirati rat, pisao je, “a da cijela zakonodavna vlast ponizno ne moli za novac nekoliko prodavača novca, onda je krajnje vrijeme da sklopimo mir. Kakve su to nove maksime”, pitao se, “za koje ni mi ni naši preci još nismo ni čuli i koje ni jedna mudra institucija ne bi nikad dozvolila? Da li moraju naše zakone poslije prihvatiti banka i istočnoindijska kompanija, da li moraju dobiti kraljevski pristanak  da mogu početi važiti?” (Ta banka je bila Bank of England, ustanovljena 1694. godine).

Swift je dakle to pisao prije tri stotine godina. Pripadao je političkom krugu kojem povjesničari pripisuju nostalgiju. Drugim riječima, nije bio naprednjak (što nije nužno slabo, jer naprednjaci u ime napredka opravdavaju sve moguće stvari.) Zašto bismo mi morali mariti za ovo njegovo pisanje? Prevashodno zbog toga što  ta finansijska revolucija još uvijek traje. To je jedina permanentna revolucija. I političke maksime, čiju apsurdnost je Swift sročio sa nemalo sarkazma, još uvijek su s nama. Samo što ih sve manje ljudi smatra apsurdnim.

Početkom ovog tjedna je šef svjetske velebanke J.P. Morgan, čovjek po imenu Jamie Dimon, izjavio da su nova pravila, koja su na ime regulacije djelovanja međunarodnih banaka, usvojili u Bazelu (takozvani Basel III), “protuamerička”, i još više od toga; “kričeče protuamerička”. Po njegovom mišljenju bi morale SAD odustati od tog dogovora. Neki američki državni službenik bi morao reći da ta pravila “nisu u interesu Sjedinjenih Država i da ih se nećemo pridržavati”. “Mislim da svaki američki predsjednik, ministar finansija, regulator ili neki drugi vođa želi moćne, zdrave globalne finansijske firme i ne misli da bismo se mi morali na neki način odreći te pozicije u svijetu i da bi to bilo dobro za našu državu”. Ko misli drugačije, “ima drugačiji pogled na to kako funkcionira ekonomija, kako djeluje svijet”. I to je anatema!

Tu dakle imamo bankara, šefa privatne banke, koji objašnjava šta je američki interes, koji govori u ime države. Ne vjerujem da ga je za to neko ovlastio. A da ga jeste, vjerojatno ne bi bilo potrebno javno diktirati američkim državnim vođama šta moraju uraditi. Nekom bankaru se dakle čini normalnim da objavljuje koja će pravila vrijediti – i to globalno. A ako ih on i njegova banka ne budu usvojili, neće ni važiti. Država će morati slijediti – i to ona ista, koja si još uvijek laska da je najmoćnija na svijetu.

Takav govor jednostavno ne možemo otpisati kao aroganciju. Ne, ovaj bankar govori  kao da ima pravo na to, kao da to spada u opis poslova njegove službe. Ne možemo njegov govor otpisati ni kao nesporazum, kao da je bankar greškom pobrkao banku i državu. Ne, iskustva zadnjih godina ukazuju da takvo brkanje banke sa američkom vladom nije bez temelja. U suštini takav je govor uvreda države i umanjuje američki ugled u svijetu. Pozorno sam čitao i slušao hoće li ga neki odgovarajuće visoko pozicionirani ili ovlašteni predstavnik SAD napasti i distancirati se od njegove priče. A nisam zapazio ništa takvo. Sada čekam kad će ko izvršiti ono što je bankar zapovijedio.

Prethodni tjedan je šef Coca Cole u Francuskoj zaprijetio da će se firma, iz protesta zbog oporezivanja slatkih pića, povući iz države. Još isti dan je progutao svoju prijetnju i izvinuo se. Neko ga je morao podučiti da u Francuskoj šef neke firme ne može razgovarati sa državom na ravnoj nozi. To je politička abeceda i Francuska nije propala država. Takve “failed state” su države gdje poslovni ljudi i bankari komanduju vladi kako se mora ponašati.

Dnevnik.si Debate 17.09.2011.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Autor 22.9.2011. u 09:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija