Foucault u Kairu

Autor 6.2.2011. u 12:10

Foucault u Kairu

mom prijatelju, Essamu Abdallahu

 


Otkad je, 25 siječnja, započeo povijesni pokušaj zbacivanja tridesetogodišnje vladavine Hosnija Mubaraka, ono što je začudilo nije toliko osuda diktatorskog režima i policijske brutalnosti, koliko zadržavanje distance i opreza („Ali ovo unosi nestabilnost u regiju!“), a u najboljem slučaju podrška s figom u džepu („Valja zbaciti Mubaraka, ali što ako islamisti dođu na vlast?“). Ako slučajno podržavate pravo naroda na pobunu, u najmanju ruku riskirate da vas optuže da ste naivni kao Michel Foucault u Iranu.

 

Zašto je Foucault ipak bio u pravu?

Foucault je u Iran stigao nedugo nakon „Crnog petka“ 1978. kako bi izvještavao za talijanske novine Corriere della Sera. Na terenu je provodio intervjue s predstavnicima šahove vojske, značajnim figurama opozicije, pa čak i američkim službenicima u Teheranu. Pratio je i demonstracije na ulicama, koje su rasle iz dana u dan. Bio je entuzijastičan i tvrdio da se prosvjednici ne bore samo protiv Pahlavija, već i protiv „globalne hegemonije“, vjerovao je u Homeinija i smatrao da nova „muslimanska“ vrsta politike nagovještava početak jednog novog oblika „političke spiritualnosti“. Foucaultova je glavna teza bila da nijedan zapadni intelektualac koji želi zadržati vlastiti integritet ne može ostati indiferentan spram toga što se događa u Iranu. Foucaultova glavna pogreška bila je u tome što se ajatolahov režim ubrzo pretvorio u brutalnu teokraciju.

No stanimo na trenutak. Zar je Foucault morao anticipirati što će se dogoditi? Naravno, svaki će vam stručnjak za makropolitiku ili međunarodne odnose reći da svakako valja biti oprezan kada se radi o preslagivanju moći (valja prvo saznati tko stoji iza „toga“), a to je i razlog zašto se oni u načelu – a Egipat ovdje nije izuzetak – najčešće ustručavaju prikloniti ijednoj od strana (tek kada je stvar koliko-toliko izvjesna, onda kreću veliki komentari). Foucaultova veličina je u tome što je odlučio ne biti indiferentan. Ili kako će to reći Slavoj Žižek u svojoj knjizi In Defense of Laust Causes, „ Foucault je bio u pravu kada se angažirao, a sve insinuacije liberalnih kritičara da je to samo još jedno poglavlje u tužnoj sagi zapadnih radikalnih intelektualaca koji svoje fantazije projiciraju na neku egzotičnu stranu zonu turbulencija, što im omogućava da zadovolje simultano svoje emancipacijske želje i svoj tajni ‘mazohistički’ poriv za krutom disciplinom i opresijom, potpuno promašuju bit.“ Naravno, post festum Foucault je bio u krivu.

 

Kocka se još uvijek okreće

Slučaj Egipta ipak nam omogućuje da ne padnemo u zamku Foucaulta. Glavna razlika između Irana 1978. i Egipta 2011. je sljedeća: Iranska je revolucija bila islamistička i nacionalistička, usmjerena protiv sekularizma i zapadnih utjecaja. Egipatska pobuna nije niti islamistička niti nacionalistička, i unatoč pokojem razbijenom McDonald’su i osudama Obame, zapravo teži još većem zapadnom utjecaju u smislu demokratizacije i omogućenja pravednih izbora. I premda je Foucault možda već tada mogao ili morao znati u kojem će se smjeru odvijati uspostavljena teokracija, time još uvijek nije ukinuta legitimnost trenutka (ili, ako hoćete, Događaja) u kojem se narod pobunio protiv korumpiranog šaha koji je od samog početka bio lutka za sprovedbu američkih interesa.

Jednako tako, doista je moguće da je i El Baradei, kao što smatraju neki, zapravo igrač novog globalnog poretka iza kojeg stoje Fordova fondacija, George Soros i Bill Gates, kao i mogućnost da će se u jednom trenu prikloniti upravo Iranu budući mu je žena navodno u rodu s ajatolahom Mahdavijem Kanijem, ali to ni na koji način ne diskreditira egipatski revolt. Štoviše, čak da je tomu i tako, čak i ako je ovo samo još jedna prilika da se neoliberalne reforme sprovedu još žešće, zar ne biste radije odabrali nultu godinu demokracije u kojoj će na idućim izborima možda biti moguće da vladajuća stranka ne osvoji više od 90% mjesta u parlamentu, nego 30 godina diktature u kojoj je apsolutna vlast bila u rukama jednog jedinog čovjeka?

Svi podaci s terena govore u prilog tome da je egipatska pobuna doista bila spontana, potaknuta uglavnom od mlađih stanovnika koji su se nevjerojatno snalažljivo služili društvenim mrežama kao alatima za stvaranje pokreta, a da li će je u skorašnje vrijeme kooptirati upravo oni globalni igrači koji su trideset godina podržavali Mubaraka, ni na koji način je ne dovodi u pitanje. Ili kao što je to rekao sam Foucault u jednom od svojih tekstova za Corriere della Sere: „Ne mogu pisati povijest budućnosti, a jednako tako nespretan sam u predviđanju prošlosti. Međutim, želio bih pokušati shvatiti što se događa upravo sada, jer ovih dana još ništa nije završeno, a kocka se još uvijek okreće“ („Mitski vođa iranskog revolta“, 26 studenog 1978.).

 

Povijest egipatske budućnosti?

U tome je poanta: ostati na ciničnoj ili skeptičnoj distanci sada, kada se pobuna još uvijek odvija i zapravo ništa još nije odlučeno, znači ne samo ostati u sigurnoj kuli nedonošenja vrijednosnih sudova, nego prije svega odreći se integriteta koji bi svaki intelektualac morao zadržati. Naposljetku, ovdje se radi o tome da valja imati hrabrosti podržati neku pobunu, pa makar poslije bili u krivu. Kad bismo pisali povijest egipatske budućnosti, na osnovi svih podataka (a posljednji u nizu je da su Muslimanska braća podržala El Baradeja, što znači da su šanse za novi Iran sve manje), već u ovom trenu došli bi do zaključka da je veća opasnost od islamista zapravo još veći uvoz neoliberalizma u Egipat.

Međutim on je već odavno, i to upravo s Mubarakom, pustio papke u arapskom svijetu što, između ostalog, potvrđuje i činjenica da je jedna britanska korporacija, Vodafone, odgovorna za ukidanje komunikacije (poziva mobitelom i slanje sms-a) među egipatskim narodom. Sada se radi o tome da se najprije izbori minimum demokracije, da bi se možda potom otišlo i korak dalje.

tekst prenosimo iz večernjeg lista uz dozvolu autora

Autor 6.2.2011. u 12:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija