Fra Drago Bojić: Ljudima smeta nacionalistički govor o Bogu

Drago Bojić
Autor 10.3.2014. u 09:04

Fra Drago Bojić: Ljudima smeta nacionalistički govor o Bogu

Foto: Štefica Galić-tacno.net

Bosanski franjevac i direktor sarajevskog Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) “Zajedno” Drago Bojić donedavno je bio glavni urednik “Svjetla riječi”, časopisa Provincije Bosne Srebrene, a na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao je komunikologiju. A onda je dao intervju portalu Prometej.ba, gdje je kritički progovorio o sprezi vjere i nacionalizma na ovim prostorima, o manipulativnim osnovama međugorske teologije te o promašenoj politici koja je hrvatski korpus unutar Bosne i Hercegovine htjela odvojiti od BiH i strpati u hercegbosanski tor.

Svoje stavove fra Drago Bojić je platio pravim ideološkim progonom: provincijal Bosne Srebrene smijenio ga je s mjesta glavnog urednika, zabranjeno mu je da predaje na Franjevačkoj teologiji, a oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa, kao i sve službe koje je obavljao u zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u samostanu na Bistriku.

S ovim očito nezavisnim intelektualcem razgovarali smo o aktualnoj situaciji u BiH, ali i o njegovoj disidentskoj sudbini unutar Provincije Bosne Srebrene, koju je doživio upravo zato što se zauzimao za više Bosne i Hercegovine, a protiv etnonacionalizama koji rastaču ovu jedinstvenu zemlju.

Razgovarao: Damir Pilić- Slobodna Dalmacija

Kako doživljavate aktualni bunt naroda u BiH?

– Prosvjedi su opravdana pobuna građana protiv teškog socijalnog stanja u BiH. Izvještavanje dijela medija u Hrvatskoj, uključujući i državnu televiziju HRT, manipulativno je i usmjereno protiv prosvjednika, u konačnici protiv siromašnih i obespravljenih ljudi.

Hrvatska televizija i neki drugi mediji su pokušali socijalne i nadetničke proteste predstaviti kao prekriveni bošnjački nacionalizam – i želju za unitariziranom BiH – koji je navodno usmjeren protiv Hrvata u BiH. I režimski mediji u BiH na različite načine žele diskreditirati proteste i građanske plenume kako bi se izbjegla teška i uznemirujuća pitanja o socijalnoj bijedi i amoralnosti politike u BiH. Socijalni problemi građana u BiH problemi su i građana u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji.

Danas je u BiH upola manje Hrvata nego prije rata. Tko je odgovoran?

– Odgovor na to pitanje posve je jasan, ali valja ga stalno ponavljati jer ideologije neprestano pokušavaju meliorizirati svoju zločinačku prošlost kako bi i dalje trajale.

Najveću odgovornost za sadašnje stanje bosanskih Hrvata snosi velikosrpska ideologija, koja je i započela sve ratove na području bivše Jugoslavije i koja je na koncu još i nagrađena unitarnim etnički očišćenim entitetom Republikom Srpskom. Nju slijedi hrvatska politika predsjednika Tuđmana i njezina hercegbosanska varijanta, s ciljem podjele Bosne i Hercegovine i pripajanja jednog dijela Hrvatskoj, za što su najvišu cijenu platili bosanski Hrvati.

Na trećem mjestu, sadašnje stanje bosanskohercegovačkih Hrvata posljedica je i hrvatsko-bošnjačkih sukoba na području Federacije BiH, u kojima ni jedna od strana nije nevina, a u kojima su i jedni i drugi pretrpjeli velika stradanja. Konačno, veliku odgovornost snosi i međunarodna zajednica koja je sve to mirno promatrala i na kraju, daytonskim sporazumom, legitimirala zločine i etničko čišćenje.

Preko Bosne i Hercegovine i bosanskih Hrvata rješavali su se hrvatsko-srpski odnosi bivše države. Ne umanjujući ničija stradanja u zadnjem ratu, najveće žrtve su bosanski Hrvati i bosanskohercegovački Bošnjaci. Broj prvih se gotovo prepolovio, a drugi su pretrpjeli najstrašnija zla, uključujući i genocid.

Dojam je da većina preostalih Hrvata u BiH ne doživljava tu zemlju kao domovinu i da bi bili najsretniji kad bi izborili treći entitet unutar BiH, kad se već ne mogu odcijepiti?

– To je, nažalost, prevladavajuće raspoloženje među bosanskohercegovačkim Hrvatima i ono je posljedica već spomenute hrvatsko-hercegbosanske politike 90-ih godina. Za ovakav odnos prema vlastitoj domovini dijelom su odgovorni i predstavnici Katoličke crkve jer su i oni pristali na Tuđmanov mit o Hrvatskoj kao matičnoj domovini svih Hrvata.

Nakon što se nije ostvarilo podebljanje hrvatskog pereca i nakon što je dokinuta Herceg-Bosna, ostala je želja za trećim entitetom – čistim hrvatskim teritorijem uglavnom na području zapadne Hercegovine.

Tu politiku velikim dijelom podržavaju i bosanski Hrvati, što, nakon svega što su pretrpjeli upravo zbog takve politike, zahtijeva ozbiljnu psihološku analizu i kolektivno liječenje. Bosanskohercegovački Hrvati su nesposobni da sami sebe definiraju i artikuliraju svoje interese u vlastitoj zemlji s onu stranu dosadašnjih političkih koncepata koji, dugoročno gledano, dovode u pitanje njihov opstanak.

List “Svjetlo riječi” je i prije nailazio na otpor među dijelom katoličkih vjernika i klera, osobito u Hercegovini. Je li razlog tome vaša kritika svih BiH nacionalizama?

– Radi istine treba reći da sam ja naslijedio koncept “Svjetla riječi”, koji su pokretači, urednici i suradnici prije mene godinama stvarali.

Ja sam samo nastojao održavati taj koncept koji su mnogi napadali kao antikatolički i antihrvatski.

Nijedan nacionalizam ne trpi kritiku, pogotovo ako ona dolazi od pripadnika iste nacije. Nacionalizam je “zlatno tele” naših nacionalnih i religijskih kolektiva – najprimitivnija ideologija.

On je nastao i održava se na muci i patnji ljudi. Naša društva su patološki opterećena kolektivnim identitetima, pogotovo nacionalnim. Ali kad god se značenje kolektivne pripadnosti – nacionalne, vjerske, svjetonazorske, orijentacijske – preuveličava, nekritički precjenjuje i ideološki mistificira, to osiromašuje čovjeka, dokida njegovu jedincatost na ovom svijetu i suspendira njegovu slobodu.

Čovjek je uvijek više od kolektivne pripadnosti, može imati više pripadnosti i, konačno, može ih i mijenjati.

Ako mi dopustite cinizam, kakav ste vi to svećenik kad vas nacionalisti ne vole?

– Smatram da se upravo prema našim kolektivnim identitetima valja uvijek postaviti kritički. Kad već spominjete svećenike, svećenici bi pogotovo morali imati kritičku distancu prema nacionalnom jer ono svećenički poziv svodi na siromaštvo “svećeništva nacionalnog” – što je velikim dijelom slučaj i s katoličkim svećenicima u Dalmaciji – ali i banalizira univerzalnost vjere koja ne smije upasti ni u kakve uskoće, pogotovo ne nacionalne.

Sveto pismo svjedoči da je Isus iz Nazareta u svojim istupima nastojao “denacionalizirati” svoj narod, pa su se u njega razočarali “nacionalisti” njegova vlastitog naroda – radikalni i fanatični rodoljubi – zeloti.

U zadnje vrijeme svjedočimo napadima na čitavu zajednicu Bosnu Srebrenu: optužuje vas se da niste ujaci nego daidže, da ste kvislinzi, čak i titoisti. Kako to komentirate?

– Napadi i optužbe su u posljednje vrijeme češći, oštriji i vulgarniji, ali oni nisu novost i bit će ih i ubuduće, možda i više. Ali, neovisno i o napadima i optužbama, pa čak i da sami članovi Bosne Srebrene pristanu na takve optužbe – što u posljednje vrijeme, nažalost, nije uopće rijetkost – ono najbolje što se veže uz Bosnu Srebrenu, unatoč i difamacijama i obezvređivanju, ipak će preživjeti.

U spornom intervjuu kazali ste i da hercegovačke franjevce ne možemo teretiti zbog šutnje o logorima Herceg-Bosne, ali da ih se može teretiti da su bili sudionici, ponekad i kreatori, u politici koja je za cilj imala etničko čišćenje. No, dojam je da većina hercegovačkih fratara još stoji iza te politike?

– Tu rečenicu su neki zlonamjerno pogrešno interpretirali, među njima i hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko, imputirajući mi da sam hercegovačke franjevce optužio za ratne zločine! To, naravno, nije točno. Nisam govorio o krivnji, već o odgovornosti – kolektivnoj odgovornosti od koje se nitko ne može deobligirati. I dalje smatram, a to se može i argumentirati, da je većina hercegovačkih franjevaca podržavala hercegbosansku politiku, i da je taj koncept dominantan i danas.

Uz šutnju provincijala i uprava hercegovačke provincije, uz izostanak jasnog distanciranja od te politike, u prošlosti i danas, postoje i posve konkretni dokazi koji pokazuju da su neki članovi te zajednice i otvoreno podržavali tu politiku. To dobro znaju u hercegovačkoj provinciji, ali o tome se šuti.

Komentirajući nedavnu haašku presudu šestorci BiH Hrvata, zaključili ste da se veliki dio Hrvata u BiH ne želi suočiti s tragičnom zaostavštinom Tuđmanova režima i zločinima koji su počinjeni u ime hrvatstva. Kako otpočeti proces katarze?

– Činjenica je da su se zločini dogodili i da netko mora odgovarati za njih. Onako kako se za vlastita stradanja traži da se istraže zločini i privedu zločinci, tako bi se trebalo odnositi i prema zlu koje su počinili pripadnici vlastita kolektiva. Jedino na taj način može otpočeti katarza.

Proteklih godina mnogi odgovorni za zločine ili sami zločinci na svim stranama završili su na sudovima i po zatvorima.

Time je samo djelomično zadovoljena pravda jer je broj ljudi odgovornih za zločine puno veći i u svim našim društvima posve slobodno žive i kreću se još stotine i tisuće ljudi koji su ili činili zločine ili su ih naređivali, planirali, odobravali, podržavali. Svi oni trebaju odgovarati za svoje postupke jer je to zahtjev pravednosti, ali i preduvjet pomirenja i mira na ovim prostorima.

Je li nacionalizam najveći problem BiH?

– Nacionalizam je najveći problem jer je generator mnogih drugih problema. Ovdje nije riječ samo o političkom/stranačkom/ideološkom nacionalizmu pod krinkom kojega političke i nacionalne elite pljačkaju ljude i održavaju postojeće stanje.

Nacionalizam u stvarnom smislu živi među običnim ljudima, onim tobože “dobrim običnim” ljudima, koji su s lakoćom ubijali, klali, silovali i maltretirali svoje dojučerašnje prijatelje i susjede. Nacionalizam je nakon strašnih ratova još više metastazirao i još uvijek je najveće zlo naših društava i kolektiva.

U svojim istupima kritični ste prema vjerskim liderima, ali ne štedite ni vjernike: nedavno ste izjavili da su “vjernici na ovim prostorima izrazito neobrazovani, a njihovo znanje o svetim knjigama i religiji i vjeri uopće naprosto ispod svake razine”. Jesu li vjerski lideri krivi za tu neobrazovanost?

– Neobrazovanost i kulturna zapuštenost su oznaka svih naših društava, pa je to slučaj i s vjernicima i pripadnicima vjerskih zajednica. Kad je riječ o vjernicima, uz njih same, veliku odgovornost za to snosimo mi iz vjerskih zajednica, posebno vjerski lideri koji se prema vjernicima odnose kao prema “stadu” nemislećih i nesamostalnih pojedinaca.

Umjesto da ih potiču na mišljenje, kritiku i samokritiku, mnogi ih drže taocima nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih ideologija. Zbog toga sve veći broj zrelih, obrazovanih i samosvjesnih ljudi s razočaranjem, pa i tugom, odlazi iz crkava jer ne pristaju da ih se tretira na takav način. Ljudi naprosto više ne mogu podnijeti nacionalistički i klerikalistički šifrirani govor o Bogu, oni žele i očekuju da im svećenici govore o Bogu Isusa iz Nazareta, o Bogu pravednosti, milosrđa, života, smisla i nade.

S druge strane, relativno laskavo govorite o nevjernicima i ateistima. Da vas citiram: “Upravo je sumnja temeljni i konstitutivni element vjere. Pritom je važan dijalog s onima koji ne vjeruju jer su njihova pitanja najozbiljnija pitanja vjere.” Jeste li vi manjina u Crkvi?

– Sumnja kao konstitutivni element vjere odnosi se na sumnju u sebe kao mjerilo, sumnju u naše “ljudske” slike i predodžbe Boga, sumnju u vjerske ideologije. Sumnja u vjeri bi zapravo trebala biti korektor naših vjerovanja i naše prakse.

Antagonizam prema ateistima se hrani vjerskim fundamentalizmom, a na našim prostorima i nacionalizmom. Ateistički stav je jednako legitiman kao i vjernički, i na jedan i na drugi ljudi imaju pravo.

Ovo nije apologija ateizma, pogotovo ne ideološkog ateizma koji je po istoj matrici kao i vjerski fundamentalizam isključiv prema drugima. Ovdje je riječ o zauzimanju za sekularno društvo, za dereligizaciju društva, za ljudske slobode i prava.

Kakvo uređenje Bosne i Hercegovine smatrate najboljim za sve njezine ljude i narode?

– Potrebna je sveobuhvatna reforma postojećeg Ustava, a ona uključuje i novu organizaciju zemlje s onu stranu nacionalističkih koncepata: republičkosrpskog i hercegbosanskog secesionizma, ali i bošnjačkog unitarizma.

Svjestan sam da ovo što govorim zvuči naivno i romantično, jer za to nema političke volje ni kod BiH političara ni kod predstavnika međunarodne zajednice. Nadam se da su trenutni protesti i građanski plenumi bar malo uzdrmali domaće i međunarodne političke elite i da shvaćaju da se mora rješavati “sistemska pogreška” ove zemlje – daytonski sporazum.

Neka istraživanja pokazuju da su 90-ih godina, za vrijeme ratova, sve vjerske zajednice na ovim prostorima surađivale s nacionalističkim politikama, osim franjevaca Bosne Srebrene i derviša iz Prizrena. Slažete li se? I koliko vam to znači?

– Načelno se to može kazati, iako bi to trebalo diferencirati. I u drugim vjerskim zajednicama je bilo pojedinaca koji nisu pristajali na nacionalističke politike. Bosanski franjevci su u početku demokratskih promjena podržali hrvatsku nacionalnu stranku HDZ, nadajući se da bi ona mogla donijeti pozitivne promjene, ponajprije demokraciju i slobodu.

Međutim, ubrzo su uvidjeli, bar dio njih – provincijal fra Petar Anđelović, članovi tadašnje uprave, profesori na Franjevačkoj teologiji, ali i drugi časni franjevci – da je ta politika pogubna i za Hrvate i za druge. Najveći sadašnji problem Bosne Srebrene nije vanjski, nego unutarnji, a on se sastoji u tome što je i neki njezini članovi sve više žele prilagoditi zahtjevima političkog hrvatstva i katoličanstva, a ona je uvijek bila i bit će više od toga.

Drago Bojić
Autor 10.3.2014. u 09:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija