FRA IVAN ŠARČEVIĆ, BOSANSKI FRANJEVAC, PROFESOR PASTORALNE TEOLOGIJE I KATEHETIKE NA FRANJEVAČKOJ TEOLOGIJI U SARAJEVU, GOVORI ZA TACNO.NET O RUSKOM NAPADU NA UKRAJINU I STANJU U BOSNI I HERCEGOVINI

Fra Ivan Šarčević: Svaki je rat poraz ljudskosti i vjere, ali sada treba stati uz ukrajinski narod

Boris Pavelić
Autor 7.3.2022. u 10:21

Izdvajamo

  • Rat je poraz svake politike, ljudskosti, vjere. Naravno, sada kada rat bjesni u Ukrajini, treba stati uz ukrajinski narod, praktično. Mislim čak da bi čitav svijet, zapadni prije svega, iz moralnih razloga, trebao odbiti svako kupovanje plina i energenata od Putina. Nažalost, previše smo naučili na komoditet, da bismo ga imalo žrtvovali zbog solidarnosti i patnje Ukrajinaca, ili bilo kojih patnika, da bismo se pokazali humanima i vjernicima.

Povezani članci

Fra Ivan Šarčević: Svaki je rat poraz ljudskosti i vjere, ali sada treba stati uz ukrajinski narod

Foto: šg

Valja iznova učiti živjeti zajedno, etnički i građanski, građanski i etnički, htjeti zajedno, u solidarnoj slobodi izgrađivati državu sa svim njezinim razlikama.

Napad Rusije na Ukrajinu snažno je uzdrmao sve koji su preživjeli rat u bivšoj Jugoslaviji, pozlijedivši im iznova rane trauma i teških sjećanja. Jedan je od njih i fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i mirotvorac, profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. S fra Ivanom razgovarali smo o tragediji rata i stanju u Bosni i Hercegovini.

Razgovarao: Boris Pavelić

Kako ste osobno doživjeli napad Rusije na Ukrajinu?

Ah, nahrupile su emocije, slike, sjećanja. Sjetio sam se početaka ratova u nas. Imam i zebnje i tjeskobe, i neku molitvu, više streloviti vapaj Bogu da se prekine ta sveopća destrukcija. Sjećam se, bio sam u Rimu na postdiplomskom kad se rušilo “crveno carstvo”, padao Berlinski zid i kad se uspinjao Milošević na vlast, kada su se budili i bunili narodi, kad je sve buktilo uzavrelim govorima za narod, i sve bilo pomiješano s masom religioznih simbola, moštiju mrtvih, kopanja po stradalničkoj prošlosti. Sjećam se da se usporedno s našim neizvjesnostima zahuktavao Zaljevski rat, onaj oko Kuvajta. Rimskim su ulicama sukljale kolone ljudi koje su protestirale čak i protiv pape Ivana Pavla II. koji je oštro bio protiv rata. Govorio je da je rat “avantura bez povratka”. Meni koji sam dolazio iz naroda, katoličkog hrvatskog naroda, koji se dičio vjernošću papi, i koji je mislio da u “katoličkom” Rimu svi slušaju papu, bio je to šok. Psovali su papu. Vidio sam – ljudi hoće rat. Ljudi hoće rat. Misle da se ratom postiže mir. I onda su krenuli naši ratovi, osvajački, agresije, pomiješani s građanskim. I onda toliko nevolja, toliko zbrisanih krajeva i ljudi, toliko nesreće. Ima nešto u nama ljudima da se većinom fasciniramo moćnim zlom, više volimo nasilje, sukobe i rat, nego mir. I stalno licemjerno ponavljamo “nikada više rata”. I danas je papa protiv rata. Od početka pontifikata govori kako traje treći svjetski rat “u dijelovima” – “a pezzi”. Moćni preziru njegove mirotvorne inicijative. U posljednjoj enciklici Fratelli tutti, o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu, Franjo ustaje protiv svakoga rata, protiv svih rastezljivih tumačenja o preventivnom ili pravednom ratu. Rat je poraz svake politike, ljudskosti, vjere. Naravno, sada kada rat bjesni u Ukrajini, treba stati uz ukrajinski narod, praktično. Mislim čak da bi čitav svijet, zapadni prije svega, iz moralnih razloga, trebao odbiti svako kupovanje plina i energenata od Putina. Nažalost, previše smo naučili na komoditet, da bismo ga imalo žrtvovali zbog solidarnosti i patnje Ukrajinaca, ili bilo kojih patnika, da bismo se pokazali humanima i vjernicima.

Ima li rat u Ukrajini sličnosti  s ratovima u bivšoj Jugoslaviji, posebno s ratom u Bosni i Hercegovini?

Ima. Pisali su o tome mnogi ovih dana. U govoru glavnog gospodara rata, Vladimira Putina, u opravdavanju rata protiv Ukrajine i ukrajinskog naroda, otkriva se velika sličnost s govorima svih diktatora, i onoga balkanskoga diktatora i zločinca Miloševića, da je Bosna srpska zemlja. Ima sličnosti u Putinovu govoru i s hrvatskim slijepim nacionalistom i umišljenim “povjesnikom” Tuđmanom, koji je govorio da je BiH kolonijalna tvorevina, slično kako Putin tumači Ukrajinu, i Ukrajince kao renegate, dakle kao Ruse izdajnike, kao što je je to u našem ratu sažela “prva velikosrpska ratnica” Biljana Plavšić i slični njoj, kad su tumačili da su se svi od Srba izrodili, a posebno bosanski muslimani, Bošnjaci, da su srpski “genetički otpad”. Strašno je iznova takvo uništavanje i ljudi i zemlje, svega, teško je gledati slike nedužnih ljudi koji plaču, gledati kako se rastavljaju obitelji, kako se uništavaju gradovi i naselja, priroda. Zastrašujuće je udarati u neodgovorivo pitanje o zlu mržnje i rata kojemu je epicentar u Moskvi, kao što je onda bilo u Beogradu. A ništa manje nije teško razgovarati s ljudima koji nemaju moć, i takozvanim malim ljudima, ali koji vole zlo, rat i ludila, sve vrste ludila, i onog sakralnog. I ti se obični ljudi tako lagano upuštaju u najstariji ljudski zanat, u trgovinu, u raspodjele i preprodaje i ljudi i teritorija. Ma svi bi trgovali Ukrajinom, drugim sudbinama i tuđim imanjima, tuđom zemljom, svi bi neke druge žrtvovali za svoju ugodu. Svi bi čiste teritorije bez drugih. To su ratovi, to je “đavao na tenku”, da podsjetim na pjesnika Gudelja. Baš u kontekstu sporazuma i trgovine sa zlom, sjećam se kada mi je u Rimu, nakon što su Srbi okupirali Baranju u Hrvatskoj, ugledni dalmatinski fratar kazao pa da “što Tuđman ne dadne to malo Baranje”? Rekao sam mu pa što on ne dadne svoje Kaštele, još ne predviđajući kako će se trgovati s Bosnom. Uvjerio sam se kako je posve malo ljudi, i vjernika, i onih koji su “Bogu posebno posvećeni”, a da su protiv rata i dijaboličnih trgovina. Sve je samo veliko krvavo trgovišće. I kada danas slušam kako pojedini političari – i ne samo oni nego i vjernici – propisuju žrtvama, Ukrajincima, što će činiti ili da poput perverznih Jobovih prijatelja žrtvama kazuju da su sami krivi za to što ih uništava nemilosrdna Putinova silesija oružja, zastaje dah i odzvanja pitanje Prima Levija: Zar je to čovjek?

Kako razmišljate o budućnosti?

Prekomjerna je patnja. Pokrenuti su milijuni ljudi iz svoga staništa. Ne vjerujem da će se to završiti dobro. Zlo ne zna stati. Ono ide dokraja. Na sceni je povijesni sunovrat: zbir najopakijih resantimana, onoga najmračnijega iz ruskoga carskog imperijalizma, staljinističko-nacionalističkog mesijanizma, a sve osnaženo tehnikom oružja i ubijanja, poviješću izgladnjivanja drugih i gulaga za neposlušne. I prošlost Rusije je dobrim dijelom prošlost teške industrije zlostavljanja i neslobode, prošlost koja je moćna novom tajnom službom, sofisticiranom internetskom propagandom, i vjernom Ruskom pravoslavnom Crkvom, mislim onom službenom, koja je po odluci autokefalna, što znači u biti nacionalistička i dobro kupljena od režima, i koja metafizički, duhovno legitimira Putinovo klanje i razaranje. Svako malo svijet zapljusne omama nekim vođom, kult ličnosti, potamnjenje osobnih sloboda i slijepa poslušnost voždu. Nismo samo u vremenu populizma, nego ciničnoga hedonizma intelektualaca i duhovnika, svećenika i religijskih službenika. Uvijek se u kritičnim vremenima pokazuje da se dobar dio tih ljudi, dakle onih koji imaju društvenu moć, odlučuju za barabe protiv nedužnih. Putin je sinteza ruskih nesreća, od carske rusije, preko staljinizma, holodomora, gulaga i “enkavedeeva”. Putin dirigira velikom većinom naroda, ruskih građana koji su ili u strahu, ili su politički nezreli, koji su u moralnom i religijskom smislu devastirani. Sve smo to imali i opet nam se može dogoditi. Kada Putin, poput naših malih diktatora kakvi su na primjer Dodik i slični, govori o ukrajinskom neonacizmu, i dok svoje zlo skriva iza prošlog antifašizma, to je ustvari pad u opskurno dno samozablude. Ako Putin i slični njemu nešto nisu, onda sigurno nisu antifašisti niti antinacisti. Sve su tome suprotno. No, činjenica je, Putin je izabrani predsjednik velikoga dijela ruskoga naroda koji se, premda je Rusija pobjednica Drugoga svjetskoga rata, još nije suočio sa svojom prošlošću, svojom imperijalističkom i nacionalističkom prošlošću. Nije mala stvar da je boljševički komunizam i staljinizam kroz materijalistički ateizam i kroz ruski nacionalizam razorio humanost velikog broja Rusa, devastirao moralno i duhovno mnoge ljude, pretvorio ih u bezočne vojnike novoruskoga imperijalizma. Imamo slično na djelu i u nas, pogotovo što se pokazuje silna nervoza i strahovi, a koji onda rađaju nerazboritost i emocionalna rastrojstva, tako da ljudi i na najbliže reagiraju neodmjereno, nasilno ili bešćutno ravnodušno. Sve je to opet stvar mogućnosti nacionalnih svrstavanja i nacionalnih mržnji koji najbolje usisavaju razne druge mržnje, pojedinačne nesreće i osobne frustracije. Zlo rata u sebe sabire svaki ljudski ološ, sav talog društva. Prisjetimo se i ove sličnosti s Putinom i Rusijom: i naše su velike i male ratove vodili mnogi bivši komunisti, ateisti, vrednotama i duhovnošću prazni ljudi, amoralni tipovi, koji su se iz ateista iz koristi preokrenuli u vjernike iz koristi. I nastavili su u miru voditi političke ratove iz profita. I danas mnogi bivši crveni buržuji u BiH vladaju, pljačkaju svoj narod, huškaju ga na druge narode. S njima, što je tragično, ima i duhovnika, svećenika i vjerskih službenika koji su praktični ateisti, bezbošci u svetim haljinama.

Što je, po vašoj ocjeni, do napada na Ukrajinu bio ključni problem današnje BiH?

Nakon čitanja nekih stručnih knjiga, prema iskustvu drugih, i po nekom mom jasno subjektivnom uvidu zaključujem da je za južnoslavenski prostor, a time i za BiH kao središnju zemlju toga prostora, nacionalno pitanje glavni problem. I to najprije i najviše srpsko, odnosno velikosrpsko pitanje, a onda dolaze nacionalna pitanja drugih. Kroz zadnja dva stoljeća to se srpsko pitanje različito imenovalo, projektiralo i ostvarivano, danas se zove “srpski svet”, i nije bez simboličke a stvarne podrške od Putinove Rusije. Nije prošlost mjera svega, ali je važno imati u vidu da je srpsko pitanje počelo još davno, pohodom na Zapad, osobito s Osmanlijama i naseljavanjem Vlaha i Srba istočnije od Drine, a kasnije nastavljeno kao u svakom državnom imperijalizmu, kroz vojsku, administraciju, učitelje i nimalo zanemarivu infrastrukturu i svetosavlje Srpske pravoslavne crkve. Pitanje srpske države, srpskih etničkih teritorija, ili dviju Jugoslavija kao povijesno najboljega državnoga okvira za sve Srbe, pitanje “putujuće srpske države” i državica kakve su bile na primjer “ratne krajine” ili de  facto osvajačko-ratni režim koji se Daytonom de iure ovjerio kao Republika Srpska, entitet, mali Reich – jedan narod, jedan vođa, jedna religija… – koji je, dakle, derivacija od barem stoljeće i pol hranjenoga velikosrpskoga mita o Bosni kao srpskoj zemlji. Dakle, temeljni problem BiH jest srpski problem. Time nimalo ne umanjujem druga pitanja, druge nacionalizme, ni hrvatski, ali ni onaj bošnjački, čiji su apetiti možda manji, ali u svojim zahvatima nimalo manje opasni.

Hrvatski političari u BiH i u Hrvatskoj tvrde da je problem izbornog zakona, odnosno legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federacije BiH, jedan od najvećih problema današnje BiH.

Izborni zakon nije nebitan, treba se mijenjati, ali je to ipak više kozmetika, ili, bolje kazano, maska koja skriva kontinuirano i rapidno unutarnje rastakanje zemlje i države, koji se odnosi samo ili primarno na Federaciju, a stvara sve veće etničke podjele, napuštanje zemlje. Samoubilački teatar oko izbornoga zakona sviju strana pokazuje i dalje desetljetnu slijepu poslušnost lošim vođama i poglavarima tobožnjih sveučilištaraca, intelektualaca i novinara, također i strah od slobode i odgovornosti onih koje s poštovanjem nazivamo običnim ljudima, a koji uvijek iznova glasaju za svoje unesrećitelje, i koji u očima tih svojih zlih poglavara ne vide kako ih oni preziru. Treba se mijenjati izborni zakon, nema sumnje, ali ništa neće uroditi plodom bez izbora drugih političara. Politička nekultura uzrok je ustavne krize i izbornih ćorsokaka.

Kako biste vi, ukratko, definirali današnju BiH?

Današnja Bosna i Hercegovina najvećim svojim dijelom produkt je i posljedica osmanskoga osvajanja i vladanja. To je povijesna činjenica. Od milet sistema ova zemlja je religijski-konfesionalno-etnički strukturirana. To je njezina bit. Nijekanje trokonfesionalne naravi ove zemlje, te iz toga većinom izvedenog njezinoga troetničkoga političkog karaktera, negiranje je njezine biti. Pritom, kako tvrde najautoritativniji poznavatelji BiH, ona nije puki matematički, mehanički zbir svojih razlika, tih triju i više komponenti, nego ima, kako kaže Ivan Lovrenović, i svoj “zajednički supstrat” ne samo jezični i kulturološki, nego i religijski, jer je riječ o monoteističkim religijama. Ali, ima BiH i ono nimalo zanemarivo biološko-genetičko zajedništvo koje je svezalo različite ljude u krvne, obiteljske odnose, kao i u iznimne prijateljske veze solidarnosti etnički različitih ljudi, u ono što nazivamo “etikom susjedstva” ili “moralom djece jednoga Boga”.

Današnja Bosna i Hercegovina nije kolonijalna tvorevina ili mala Jugoslavija, nego ipak zasebna etnička i kulturna, povijesna i zemljopisna konstanta, usprkos tome što je mijenjala i svoje granice i unutarnje i vanjske, i svoju strukturu stanovništva. Za upoznavanje BiH potrebno je više strpljivosti i povrh svega znanstvenosti i etike odgovornosti, a ne selektivnog prekrajanja prošlosti i sadašnjosti. Ona je, naposljetku, i produkt  “prenagljenoga mira” nepravednoga Daytonskoga ugovora koji jest okončao rat, ali je ostavio zemlju s nezacijeljenim osobnim i društvenim traumama, s nastavkom ratnih politika i ciljeva, s potvrđenim ratnim plijenom, ponajviše Republikom Srpskom, polovicom zemlje u kojoj je u imenu “srpska” upisana trajna mogućnost nacionalističke isključivosti, a imenom “republika” znak je da je najgorem ratnom barbarizmu dana pravna demokratičnost i moralna kredibilnost. Ništa posebno nisu različita ni druga područja u kojima se Bošnjaci ili Hrvati smatraju “svoji na svome”. Umjesto istinskom Bogu, ovdje se vrši kult vječne države, kult očišćenoga teritorija od drugoga, kult nedužnoga i od druge krvi i vjere očišćenoga naroda. Zato su i sva naša svetišta i dovišta, sve bogomolje više svjetovne i političke, nego mjesta štovanja Boga i poštivanja ljudi.

Kažete da je “negiranje trokonfesionalnoga i troetničkog karaktera BiH negiranje njezine biti”. Kroz povijest, ta se “trojednost” politički organizirala na različite načine.

Etnički karakter BiH shvatili su i prihvatili vrlo ozbiljno Austrijanci u svojoj okupaciji i modernizaciji BiH, i prema etničkom ključu nastojali organizirati politički i uopće javni život ove zemlje, i u jednom razdoblju im se činilo izglednim stvoriti hibridnu nacionalnost, jedan tip zajedničkoga bosanstva. Etnički je princip kao ustavna norma ugrađen i u temelj Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj socijalističkoj federaciji, iako naravno pod marksističko-klasnim kišobranom. Nisu naime ljudi na ZAVNOBiH-u, a na kojega se punih usta pozivaju oni koji danas žele graditi ovu zemlju isključivo na građanskom načelu, etnički definirali BiH tek na brzinu i bez rasprava i sukoba. I ti partizani i komunisti nisu bili baš svi nacionalisti. Oni su ovu zemlju-republiku ravnopravno priznali trima narodima – Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Toj troetničkoj strukturiranosti ove zemlje neizostavno pridolaze etničke manjine, prije svih Jevreji. I to je neotklonjivi dio povijesne istine ove zemlje.

U Jugoslaviji je potom stvoren fenomen “jugoslavenstva”.

Jest. Tom troetničkom karakteru republike BiH kasnije, u socijalističkom razdoblju pridolazi i društveno se privilegira novo “jugoslavensko” građanstvo koje je u nekom smislu građanska forma bratstva među narodima, poželjno vezivno tkivo među narodima. Njega gotovo po prirodi sačinjavaju ljudi iz takozvanih miješanih brakova, oni dakle koji nisu mogli ili nisu htjeli reducirati svoj identitet na čistu monoetničnost. U taj novi građanski sloj ulazi i dio onih građana koji su u nacionalnom vidjeli opasnost razgradnje jugoslavenskoga društva i države, bratstva i jedinstva narodâ. Uopće nije bio malen broj ni onih koji su svoje etničko ime zamijenili društveno poželjnim nadnacionalnim “građanskim” imenom – Jugoslaven. Dio takvih su građanskim jugoslavenstvom napredovali u karijeri. Zbog vlasti i profita takvi su u nacionalističkoj revoluciji devedesetih prošloga stoljeća postali gospodari nacija, gospodari rata i poslijeratne politike. Svukli su jugoslavensko građansko odijelo i navukli nacionalističku odjeću i znakovlje, i sukreirali političku religiju. Danas u ovoj zemlji postoje politički formirane nacije, makar one bile krajnje primitivne i politički zaostale. Nacije nisu vječne, kao ni države, ni entiteti. Nisu to metafizičke kategorije. Narod je nešto drugo, a čovjek, pojedinac vrijednost i svrha, nikada sredstvo. Ovdje su narodi i pojedinci korišteni kao sredstva za stvaranje očišćenih pa i praznih država. Ipak, nacije i države su sada činjenica, naša realnost.

Činjenica je, međutim, i to da u BiH nije malo onih koji se odbijaju poistovjetiti samo sa svojom nacionalnom odrednicom, kao što nije malo ni onih koji je prihvaćaju, ali ne doživljavaju kao prepreku da slobodno i otvorena srca žive u zajednici sa svima drugima.

Točno je to. Ništa manja realnost nije ni istina da u ovoj zemlji živimo s ljudima, i najbližima, koji ne mogu pristati da budu isključivo nacionalno identificirani. Ako se to pokuša, vrši se nasilje nad njima. I njihov broj nije malen. Tu su ne samo oni koji, u nekim aspektima sličnim postupkom kao ondašnji Jugoslaveni, sebe smatraju Bosancima – ili Hercegovcima – ili ih se svrstava u kolektivitet pod nezgrapnim imenom – “ostali”, nego ima i onih koji s punim kapacitetom svoga otvorenog nacionalnog identiteta, dakle oni koji se izjašnjavaju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, a zalažu se da ovu zemlju treba izgrađivati na oba principa – i etničkom i građanskom. Dakle, kao etnički “opredijeljeni” smatraju sebe da nisu manje građani i “probosanski” orijentirani kako to neki posvajaju i zemlju i njezinu povijest, slično kao što ima i onih zajapurenih nacionalista koji misle da zato što je netko, recimo, Hrvat, da taj mora glasati jedino za hrvatsku stranku.

Smatrate li oba ta načela, i etnički i građanski, važnim?

Krucijalno važnim. Koliko su važna oba principa, i etnički i građanski, uočljivo je ako se spustimo u konkretnost, na primjer u neku našu općinu, bilo koju, i ondje promotrimo kako žive oni koji su dvostruka manjina: ugroženi u etnički-religijskoj većini drugih i zapostavljeni od svoje etničke većine. Pa nije taj manjinac u tom mjestu obespravljen primarno zato što je građanin, nego zato što je Hrvat, Srbin ili Bošnjak, ili neki “ostali”. Ispravljanje nepravdi zbog etničkog pripadanja, točno, događa se poštivanjem ljudskih prava i sloboda svakoga građanina, ali prije svega konkretnoga, a kad je o konkretnosti riječ, onda to znači i u poštivanju njegova etničkog identiteta.

Kako razumijevate koncept građanske BiH? Može li on biti opasan za opstanak i identitet naroda u BiH, pa onda i Hrvata?

Mislim da se građanski koncept bazira na poštivanju dostojanstva čovjeka pojedinca i na ljudskim pravima. U tom smislu građanski koncept ove zemlje nije opasan za opstanak i identitet nijednoga etničkoga kolektiva u BiH, nego je apsolutno nužan. No, Bosna i Hercegovina se ne može graditi isključivo na građanskom kao ni isključivo na etničkom principu. Tko to čini, niječe temeljnu unutarnju strukturu ove zemlje.

Je li moguć, i je li potreban, kompromis između koncepta “građanske” i “etničke” BiH?

Mišljenja sam da je to ne samo moguće, nego nužno, iako sam svjestan da to ide teško i da je za to potrebno mnogo energije, strpljenja i povrh svega poštovanja razlika, a ne varanja drugih. Ova zemlja je zemlja razlika, složena je, nije neshvatljiva, nego zahtijeva poštovanje njezine specifičnosti. Ta njezina delikatna složenost podrazumijeva da se u njoj ne mogu prepisivati modeli izvana niti da se ponavljaju njezini modeli iz neke tobože “bolje” prošlosti. To znači da treba ostaviti oholu bosansku nepoučljivost, kako smo mi, tobože, osobito u toleranciji, bili Evropa prije Evrope pa da drugi od nas trebaju učiti. Također to znači ostaviti i onaj stav stranaca i susjeda da su u BiH sve primitivci koje treba privesti zapadnoj prosvijećenosti, nego da na temelju povijesti i prošloga iskustva stvaramo novi politički model, novu budućnost. Zašto je dakle za BiH jedni izlaz u kombinaciji etničkoga i građanskoga načela? Zato što se time ova zemlja i država ne poštuje kao fetiš, nego se uvažavaju njezini stanovnici, i to svaki pojedini čovjek u njegovom dostojanstvu i identitetu, naravno nimalo nevažnom i etničkom identitetu. No, upozoravam da ne treba imati iluzija. Takvoga modela, dakle kombinacije etničkoga i građanskoga nije bilo ni za bana Kulina, ni za sultana ni Gazi Husrev bega, ni za Franje Josipa, ni za Karađorđevića, ni Pavelića, a ni Tita, sa svim ogromnim razlikama koje se moraju uvažavati za svako od tih razdoblja. Nema toga modela ni u Švicarskoj ni u Belgiji niti igdje u svijetu da bi ga se bez ostataka moglo ovdje aplicirati. Valja iznova učiti živjeti zajedno, etnički i građanski, građanski i etnički, htjeti zajedno, u solidarnoj slobodi izgrađivati državu sa svim njezinim razlikama.

Boris Pavelić
Autor 7.3.2022. u 10:21