Fra Ivo Marković: Biskupe Ratko Periću, istina se živi, istina oslobađa!

Autor/ica 18.5.2012. u 16:58

Povezani članci

Biskup Ratko Perić u Crkvi na kamenu 5/12, 29-32. odgovora na moj Odgovor na reakciju biskupa Ratka Perića: Fra Ivo, ne stidi se jubilarnog križa s naslovom Fra Ivo, Isus je jedini i sveopći Spasitelj svijeta – http://www.cnak.ba/index.php?opt=20&id=48.

U svome podužem odgovoru biskup Perić obranaški pobija neke moje tvrdnje ili ih nateže kako bi iskonstruirao optužbu da sam krivovjeran. Primjerice, na moju primjedbu što stavlja moj esej u kontekst Antifašističkog glasnika i time stvara ciljane konotacije, on tvrdi da nijednu nije spomenuo. Točno, nisam ni ja rekao da je spomenuo, nego sam naveo nekoliko konotacija na riječ antifašist i da mu je dobro došla ta insinuacija da ja objavljujem u Glasu antifašista. Slično pilatovski pere ruke od krivnje i odgovornosti za sudbinu odbačenih hercegovačkih franjevaca zbog čije me sudbine osobno boli duša kao i brojne mirotvorce u Crkvi i izvan nje. Biskup Perić se legalistički hvata za izričaje da franjevci nisu izopćeni, nego kažnjeni jer nisu poslušni, kao da u tome ima neke sudbinske razlike, a zapravo je taj slučaj primjer kako se problemi rješavaju snagom jačega bez dijaloga i cjelovita rješenja sukoba.

A onda većinu teksta biskup Perić posvećuje dogmatskoj raspravi kako ja tobože ne vjerujem da je Isus jedini i sveopći Spasitelj svijeta i to naširoko obrazlaže, a pri tome u mnoštvu citata iz moga teksta zaobilazi ključnu rečenicu: „Sabor se nimalo nije otklonio od predaje vjere Crkve, a s Deklaracijom Nostra aetate Crkva se spasenjem u Isusu Kristu okrenula zagrljaju svega svijeta, svih religija, uvjerenja i svih ljudi“. Govorim o poteškoći vjere Crkve da govori o Isusu kao jedinom Spasitelju svijeta u kontekstu međuvjerskog dijaloga i kako je polazište Nostra aetate utjecalo na teologiju i odnos Crkve prema drugim religijama, a biskup Perić i ne pokušava to shvatiti, nego traži kako da me optuži za relativizam i krivovjerje. Jasno je iz svega moga teksta da prihvaćam a ne osporavam nikakva dogmatska ili moralna polazišta Katoličke crkve, to nije moje teološko područje, to su jednostavno polazišta koja u skladu moje vjere s vjerom Crkve prihvaćam, a ja teološki istražujem, ili bolje reći prikazujem kako suvremena teologija istražuje kako se ta istina živi i naviješta u suvremenim uvjetima, koje je učinke napravila Nostra aetate itd. Govorim kako je Sabor s Nostra aetate vjerom u Isusa kao jedinog Spasitelja tu poteškoću svoje istine vjere u kontekstu međureligijskih odnosa riješio zagrljajem svih religija i uvjerenja upravo snagom te vjere u Isusa kao jedinog Spasitelja, a biskup Perić me svojim konstrukcijama o religijama „spasiteljicama“ i prozirnom podvalom da tvrdim da je „Deklaracija ‘prelomila’ suvremenu ‘poteškoću’ da Isus nije jedini Spasitelj“ optužuje za relativizam i krivovjerje.

Isto tako govorim o notornoj činjenici kako se kršćanska misiologija, kao i misiologije drugih religija, zarazila imperijalnim potrebama kada su misionari slijedili osvajače, pa se uvelike bilo zaboravilo biblijsko nadahnuće, te se danas iz temelja preuređuje i vraća izvorima, a biskup Perić poput kardinala Puljića tvrdi da tražim da se Crkva odrekne misijskog naloga. Prije desetak godina kardinal Puljić napisao je pismo Provincijalatu Bosne Srebrene u kojemu mi je zaprijetio zabranom i svećeničkog i profesorskog rada jer sam navodno između ostaloga tražio da se Crkva odrekne „svoga misijskog poslanja“. Znao je zapravo i on i biskup Perić, koji me već tada pokušao isljednički nategnuti na Prokrustovu postelju krivovjerja ((Vrhbosnensia, 1/03, 9-10), da se ne radi o tome, nego me trebalo ušutkati da ne raskrinkavam aktualna politička šurovanja zna se s kim. (I evo što sada doživljavam da me plemeniti Ahmed Burić, čuo čovjek, pa me brani od ovih mojih nedodirljivo uzvišenih Vrhovništava i Vlasti – http://www.radiosarajevo.ba/novost/79353/kad-bi-ovo-bio-zivot). Poslao sam tada kardinalu Puljiću svoja skripta – nacrte predavanja iz Misiologije da vidi o čemu se radi. Pa danas se Misiologija redom izbacuje iz programa teoloških učilišta jer ljude podsjeća na križarske vojne i Huntingtonov sukob civilizacija. Više se Misiologija ne predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i tako se reformira studij teologije diljem kršćanskoga svijeta. Sada se Misiologija integrira u kolegije poput Istočne, Ekumenske teologije, Povijesti religija, teologije naviještanja i dijaloga itd. Misiologija kakvu zastupa biskup Perić relikt je prošlosti, Crkva iz svoje tradicije vjere pamti i zadržava zdrave tradicije nastale na biblijskim izvorima, a ostale povijesne nanose neprestance pročišćava. O tome bi mu osobito mogli govoriti misionari koje on spominje a koji svakako znaju svoj posao u suvremenim uvjetima, a da cjelovito istraži dokumente Crkve i ne uzima samo one koji odgovaraju njegovu konzerviranju, našao bi kako se sva Crkva po svojoj biti okreće svome poslanju. Danas se privode kraju misije ad gentes i sve se više govori o Missio Dei, o Božjoj misiji, poštuje se Božja inicijativa u vjeri, za što je biskup Perić izgleda izgubio svaki osjećaj.

Gdje Bog ima inicijativu u vjeri vlada milost, ljubav, povjerenje, prihvaćanje, uvažavanje, razumijevanje, suživot, sućut, samilost, a gdje inicijativu ima biskup Perić sa svojim načinom navještaja Isusa kao jedinog spasitelja svijeta s političkom zloporabom križa nad Mostarom, imamo podijeljeni grad Mostar, nepovjerenje, strah, mržnju, odbačene franjevce, www.poskok.info i hercegovački Večernji list. Biskup Perić zaključuje da mu je teško dovesti me pred sudište Kongregacije jer sam „nedorečen“, da „lutam šumama i gorama“, da u mene „nema stalnoga stava i kada ga ima s njime se ne slažem“. A zapravo biskup Perić posve nekorektno interpretira moje tekstove izvan konteksta i intencionalnosti u kojima su pisani. Normalno da ti tekstovi ne mogu uklopiti u posve drugačiji kontekst i intencionalnost u koje ih stavlja biskup Perić. Netko bi rekao da ima uši a ne čuje i oči a ne vidi. Biskup Perić od sve svoje dogmatike pravi isljedničku stupicu, on zna samo za moć; tko dirne u njega i njegovu moć, povrijedio je božansku istinu. Biskup Perić vidi oko sebe samo sumnjive krivovjernike; u njegovu okruženju nema milosti, milost mu je slabost, zato je taj tip Crkve takvih prelata bez milosti došao u duboku krizu, u tome valja tražiti razloge nastanka svega novovjekog sekularizma, agnosticizma i ateizma, svega anticrkvenog mentaliteta, takva okamenina biskupa Perića mora doći u krizu iza koje dolazi nešto novo, s Bogom uvijek nastaje nešto novo. Biskupe Ratko Periću, istina se živi, istina oslobađa (Iv 8,32), a Vaša istina zarobljava. Kada biste Vi sa svojom istinom bili kriterij, svaki bi razvitak stao, ljudi bi se plašili novoga iskoraka, istraživanja, eksperimenta, duha i čak Duha.

Navodim primjer moga mirovnoga djelovanja u Mostaru i pitam biskupa Perića kakav bi Mostar danas bio da je i on djelovao drugačijim porukama od onih koje šalje prijeteći križ nad Mostarom, da ne zaboravimo da se sva ova polemika povela upravo oko toga križa, tornja franjevačke crkve i grada Mostara kao najlošija paradigme međureligijskih odnosa u BiH. Mirovni interreligijski zbor Pontanima gostovao je četiri puta u Mostaru. Prije svakoga gostovanja posjećivali smo, pozivali, slali pozivnice svim ljudima relevantnim za društveni život Mostara, po Mostaru je bilo postavljeno nekoliko plakata. Pozivnice su dobivale sve kršćanske i muslimanske ustanove i istaknuti pojedinci osobno, ali se na koncert u istočnom Mostaru gotovo nitko iz zapadnog nije odazvao. A pjevali smo u prepunom Narodnom pozorištu u Mostaru između ostaloga i najljepše pjesme kršćanskog svijeta i dobili gromak aplauz. Nije bilo ni biskupa Perića, ni provincijala ni gvardijana, pogotovu ne političara, niti ikoga od mirovnjaka, a bila je dobra prilika za obnovu života. Na koncertu u Kosači ipak je bilo 20-ak mirovnih entuzijasta iz istočnog Mostara. Na koncu smo u Mostaru u franjevačkoj crkvi 2009. izveli velebnu Bosansku misu i pripremili također velebnu Hercegovačku misu, misu koju je skladatelj Andrija Pavlič osluhnuo iz najfinijih dubina hercegovačke duše kao i onu iz bosanske. Nastojimo snagom ljepote i stvaralaštva liječiti duše ljudi od otrova isključivosti, straha i mržnje. Čekamo pogodnu priliku i akobogda izvest ćemo je, zajedno kršćani, muslimani, židovi, pripadnici svih religija i uvjerenja koji su zajedno jer nitko ništa u toj svjedočkoj zajednici ne gubi od svoga identiteta, naprotiv prihvaćen je, ogleda se u drugom i raste u vlastitom identitetu.

Dobri moj prijatelj, umirovljeni harvardski profesor slavist, dosljedni katolik, član Franjevačkog svjetovnog reda, Thomas Butler, u više navrata dovodio je iz SAD po nekoliko studenata u Bosnu da uspostavljaju mostove među podijeljenim narodima i religijama. Tako je uz Fojnicu, Gračanicu i ne znam gdje još, u nekoliko navrata išao u Mostar, posjećivao je franjevce, vjerojatno i biskupa Perića, išao s desne na lijevu stranu Neretve, te tražio načina da bude neka poveznica, posrednik u podijeljenom gradu. Duboko se bio razočarao svojom kršćanskom subraćom u zapadnom Mostaru, nije više htio ići tamo, otišao je u istočni Mostar, iznajmio je neku kuću, tu se među muslimanima nastanio sa svojim studentima, podučavali su mlade engleski jezik, družili se s njima, dovodili mlade iz zapadnog Mostara, htjeli su pokazati da ima drugačijih kršćana. Posjećivao sam ih i razmatrali smo kako da pozitivna dinamika međureligijskog razumijevanja u svijetu bude poticaj pomirenja u Mostaru. Pitao sam dobrog kršćanina Thomasa Butlera što misli o križu nad Mostarom i tornju franjevačke crkve, samo se rastužio na moje pitanje.