Fra Stipe Nosić: Lešajina zahrđala memorija

Povezani članci

• Božica Jelušić: Petku za petama
• Dragan Bursać: Jelena Topić – Heroina našeg doba
• Stanivukoviću, vrati se u 5. razred osnovne škole
• Prava radnika pod kontinuiranim udarom više od 25 godina
• Nermin Nikšić: Bosni i Hercegovini je potrebna ujedinjena ljevica
• Sud prihvatio nagodbu sa Svetlanom Ražnatović

Otkrivanje biste fra B. Sokola

Reakcija na tekst Ante Lešaja: LUDOVANJE BEZ KRAJA

Drug Ante Lešaja u tekstu objavljenom u Glasu grada Dubrovnik br. 811, od 16. listopada 2020. piše o „korčulanskoj memoriji“. Odgovara na nekoliko tekstova koje su razni autori napisali u obranu hrvatskom glazbeniku franjevcu Bernardinu Sokolu ubijenom od partizana bez suđenja. Krivo citira i zlonamjerno izokreće čak i tvrdnju gospođe Krune Marinković koja je prije ubojstva fra Bernardina Sokola rekla da nije moguće da je Sokol izdao domaće ljude, iz čega on izvodi dokaz za „korčulansku memoriju“ po kojoj je Sokol izdao partizane. Možda je Lešajina memorija malo „zahrđala“, pa se ne može sjetiti kakva je sloboda bila godine 1944. kada je Sokol ubijen, a on primljen u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije)? I on bi zasigurno trebao imati određenu memoriju o tome, a ne poziva se na nju, pa se čini da je njegov tekst pisao netko drugi koji zaista ima „zločestu memoriju“. U svakom slučaju to je netko od jugonostalgičara koji ne može prihvatiti ni rezolucije Vijeća Evrope. Većina Lešajinih tvrdnji govori protiv njega. Od onih sedam partizana za koje je lažna memorija govorila da ih je Sokol izdao, sada su izdana i ubijena samo četiri. Ne vjeruje Lešaja sebi, pa kako bi vjerovao Sokolu koji, pretpostavljajući da će partizani doći po njega deset dana prije nego će biti ubijen, piše da nije izdao partizane, ali da se zna tko je to učinio. Usput rečeno priznao je Sokol u tom svojevrsnom oproštajnom pismu da nije volio partizane zbog nedjela koja su činili. Budući da su partizani to znali, jedna njihova skupina (neke od njih fratri su poznavali) 28. rujna 1944. s motornim čamcem po noći je došla po njega i odvela ga u nepoznato. To da ih nije volio (ljubav se ne kupuje) nije bio razlog da ga ubiju bez suđenja. A memorija korčulanskog stanovništva nije onakva kakvom je ocrtava Lešaja, nego sasvim drukčija. Nije se smjelo javno reći da Sokol nije izdao partizane. Nije se smjelo pričati o tome da mu je mrtvo tijelo nađeno u Orebiću. Nije se smjelo o tome ni pisati dugo poslije tog zločina. Prešućivala su se i skrivala Sokolova glazbena djela. To zorno ilustrira podatak da se fra Pero Peterca, Slovenac po nacionalnosti, kao vizitator samostana u službenoj knjizi vizitacije na Badiji, godinu dana nakon što je Sokol odveden, nije usudio spomenuti ni njegovo ime, nego je zabilježio:  „ […] dočim je jedan član samostana bio pozvan na saslušanje 29. rujna 1944. na Vis kod vojnog suda  N.O.V. od kuda se do danas nije vratio.“ A Lešaja, koji bi morao znati za taj atak na slobodu izražavanja, postavlja pitanje: „Zašto, dakle, gvardijan Samostana nije intervenirao u korist Sokola?“ On kaže da ni Nosić ne zna tko je tada bio gvardijan na Badiji. A Nosić je u svom prvom članku o Sokolu napisao da je to bio fra Nikola Španjol. Zabilježio je tu i svjedočenje fra Vjekoslava Bonifačića koji je zapisao da je njega fra Bernardin Sokol, čuvši dolazak motornog čamca u noći i predosjetivši da su došli po njega, zamolio da ga ispovijedi. (usp. Marija Riman. Glazbenik fra Bernardin Sokol. Rijeka, 2010. str. 32). Sokol nije bježao, kao što je pričao Ivo Jeričević Čompo, predsjednik Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule, u srpnju 2002. preko Radija Korčule. To su slušali ljudi otoka Korčule, a Lešaja kao da ne zna o tome. Toga Iva Jeričevića, Lešaja bi želio zaboraviti, kao da su ljudi na Korčuli slabe memorije kako on to želi da budu. Fra Vjekoslav Bonifačić je posvjedočio da je Sokol kad su partizani došli na spomen njegova imena mirno rekao: „Evo me“, i na koljenima molio blagoslov od gvardijana, jer je bio svjestan što će s njim biti kad dođe u ruke Lešajinih drugova.

Neka čitatelj ocijeni, treba li Lešaji odgovarati na pitanje, zašto gvardijan nije intervenirao? A Lešaji bi se svakako trebalo postaviti pitanja: zašto u ogromnoj knjizi s više od 900 stranica s naslovom Sjećanja jedne generacije. Grad Korčula 1900–1946, Korčula 1990., Vojna štamparija Split, nema ni riječi o „korčulanskoj memoriji“ po kojoj je Sokol izdao partizane, i kako to da nitko od onih koji pišu „Sjećanja“ (što bi to trebalo biti nego memorija?) nije teretio Sokola za izdaju partizana? Može se samo pretpostaviti da je Lešajina „zahrđala memorija“ sada odjednom proradila. Trebalo bi ga pitati i to: kako to da se on koji se zauzimao za knjige i osnivao biblioteku u Korčuli nije potrudio sakupiti i Sokolova djela od kojih je većina nastala u blizini Korčule (po uvaženim današnjim hrvatskim glazbenim stručnjacima, jednog od najplodnijeg hrvatskog glazbenika novijeg doba) pa bi otkrio da Sokol nije napisao pjesmu Anti Paveliću nego je uglazbio pjesmu Miha Jerinića iz 1938. s naslovom Himna Ante Starčevića. A i oko tih Sokolovih nota bila je stvorena ne samo „korčulanska memorija“ nego i memorija za šire propagandne komunističke potrebe.

A suđenja „Lešajinih antifašista“ ilustrira ponešto i sudbina žrtava otoka Dakse, na kojem su samo mjesec dana poslije ubojstva Sokola uz mnoge druge pogubljena dvojica franjevaca Marijan Blažić i Toma Tomašić. Plakat s naslovom „U ime naroda Jugoslavije“, nakon navodnog suđenja i strijeljanja pojavio se na javnim mjestima u Dubrovniku, s datumom 26. listopada 1944. potpisan od tada nepostojećeg „Vojnog suda Komande Južno dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bez predmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“ Među osuđenima objavljeno je i prekriženo ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva. Usprkos tako strašnoj presudi, taj čovjek čije je ime bilo na plakatu među ubijenima, pušten je i živio mirno u Dubrovniku bez da mu je imovina bila konfiscirana. Zanimljivo da u izvješću Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda), upućeno Centralnom komitetu KPH, stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. (ovjereni prijepis u HDA, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842.). Izvješće antifašista Desputa već 1945. očito se u mnogome razlikuje od memorije starog ali i novog „antifašista Lešaje“ 2020. Taj isti takozvani antifašist Lešaja nedavno je napao Hrvatsku radio televiziju zbog dokumentarnog filma u kojem se spominje ime Iva Jeričevića Čompa u vezi s ubojstvima na Daksi? Iako Lešaja dobro zna o kojem Ivu Jeričeviću na filmu HRT se radi pokušava oko njegova imena isplesti labirintsku mrežu. Njegovo ime povezao je zlonamjerno s istoimenim dječakom koji je u to vrijeme bio u El Shattu. Može on tražiti još ljudi po Korčuli koji su se tako zvali, ali on zna da se radi o onom rođenom 1921. kojeg su zvali „Čompo“ i „Čampo“ i koji se sam tim kodnim imenom potpisivao. Sve to u dokumentima sačuvali su vrijedni antifašisti. Evo nekoliko izvadaka iz Čompove službene korespondencije, koja se može naći u knjizi ZLOČINI I TEROR U DALMACIJI 1943.-1948., POČINJENI OD PRIPADNIKA NOV, JA, OZN-e I UDB-e DOKUMENTI, koju su priredili: Blanka Matković i Ivan Pažanin, Zagreb, ožujak 2011. Čompo piše: (14. studenog 1944.) „Uhapsili smo jučer oko 15 osoba, danas opet 7 omladinaca iz otkrivene ustaške organizacije. Crnogorci su nas … optužili. Izvještaj o popovima i H.S.S. slijedi. Iz II dalmatinske Konavljani i dalje dezertiraju. Čampo“ (str. 129); (1. lipnja 1944.) „Da li je Drago Veramente, koji se nalazi pri Vojnom sudu VIII korpusa osuđen i kako. Podatci koji ga terete skinuli bi mu ne jednu nego deset glava da ih ima. Pelješac bi negodovao ako ga se ostavi na životu. Čampo“ (str. 133). Iako je Čompo u novinama za vrijeme moderne Hrvatske države tvrdio da on nije imao utjecaj na suđenja i optužbe, njegova korespondencija od dana 24. svibnja 1945., samo na jednoj stranici, str. 134., to demantira. Tu je nekoliko njegovih dopisa: „Sa Gizdićem sam u vezi Barać i kompanije uredio. On se slaže na deset smrtnih kazna, a i više ako se ispita detaljnije lična krivica i nađu za to argumenti. Čampo“. Dobio je odgovor: „I pored razgovora sa drugom Markom nastojte da iz Baraćeve grupe jedan dio smrtnih kazni zamijenite dugogodišnjom robijom. Nezgodno je odjednom objaviti velik broj smrtnih presuda s obzirom na današnju situaciju. Tode“.

Istog dana Čompo se igrao sa sudbinom jednog drugog badijskog franjevca, pa piše: „Trebali bi smo uhapsiti jednog fratra na Badiji koji je u Kuni – Pelješcu održao protunarodni govor na misi. Gizdić zna za ovo.“ Odgovorio mu je „Načelnik“ (a bio je to Ćuruvija, oficir OZN-e za Dalmaciju): „Pošaljite podatke o fratru sa Badije, što detaljnije, eventualno napišite jedan članak za raskrinkavanje. Načelnik“. A prema badijskoj knjizi izrečenih misnih intencija može se gotovo sa sigurnošću reći da je taj fratar bio fra Jerko Bakotin, kasnije provincijal a tada mladi svećenik rodom iz Kaštela odakle je bio i Sokol. Bakotin je zasigurno za 10. svibnja za blagdan Delorite bio na Kuni. Za pretpostaviti je da je na propovijedi spomenuo svog ubijenog sumještanina Sokola. Ništa čudno da je to Čompi zasmetalo jer Sokol ne bi bio likvidiran bez njegova naloga.

Spominje Lešaja poimenice admirala Bogdana Pecotića s Korčule, ne spominje imenom Andra Vida Mihičića koji je s Badije otišao u partizane. Obadvojica su bili franjevci, Bogdan Pecotić napustio je franjevce i uključio se u partizanski pokret. Zanimljivo je da je direktor njegove gimnazije u samostanu Male braće, u kojem je on završio 8. razred s odličnim uspjehom, bio fra Toma Tomašić koji je kasnije ubijen na Daksi.

Andro Vid Mihičić završio je kao svećenik franjevac studij povijesti umjetnosti, estetike i psihologije na Sorboni, a 1944. s Badije je otišao k partizanima gdje je služio kao vojni kapelan, pa kasnije napustio franjevce.

Istina je, da nikada nijedan od njih, bez obzira što se sa Sokolom nisu slagali nisu rekli da je Sokol izdao partizane. Možda će Lešaja opet naći nekog „pokojnog svjedoka“ koji će zbog toga što tuguje za svojim pretkom reći drukčije? A admiral Pecotić, koji je na dubrovačkom području poslije Čompa i Baje i ubojstava na Daksi uspostavio relativan red, posjećivao je i samostan Male braće u Dubrovniku, u kojem je ranije i sam nosio franjevački habit i u kojem je do odvođenja živio direktor njegove gimnazije fra Toma Tomašić.

Lešaji bi također trebalo biti poznato da je, Čompov suradnik i sukrivac za ubojstva na Daksi, Marin Jurjević Baja napisao izvještaj (pisan dana 25. listopada 1944.) o likvidaciji oko pedeset „zločinaca“, s famoznim objašnjenjem „… bilo kako bilo ubit ih se mora“.

Dokle ćemo na ove „zahrđale memorije“ još trošiti vrijeme?

Fra Stipe Nosić, Dubrovnik