Fratrogasci

Izdvajamo

• Nimalo, međutim, nije smiješno kad se zagrebačkim vatrogascima zbog izbjegavanja obrednog hodočašća u Mariji Bistrici ukidaju financijska sredstva. Ničega smiješnog nema kad je kriterij za raspodjelu javnog novca – ponavljam: ne crkvenog, ne privatnog, već javnog, dakle vašeg novca – za aktivnosti vatrogasnih društava – ponavljam: ne crkvenih, ne folklornih, već vatrogasnih, dakle spasilačkih društava! – potvrda o sudjelovanju na hodočašću jednom drvenom vjerskom totemu. Ponavljam: ne na vatrogasnoj vježbi, ne na kakvom vatrogasnom natjecanju, već na hodočašću vjerskom totemu!

Povezani članci

• Marinko Čulić:Hrvatske budalaštine oko BiH
• Trijumf diletantizma
• PUKOVNIK I POKOJNIK, NE ŽELIM DA ZNAM!
• Katarina Peović: Svi će naši kvislinzi potražiti svoju sreću negdje drugdje, neće dijeliti sudbinu naroda kojeg obespravljuju
• Hrvatska je udbaško-ustaška tvorevina
• Bosansko ‘uplitanje’ u holandsku politiku: Karla MIKULIĆ

Što bi, eto, bilo s onim mladićima iz Šibenika, Tisnog i Vodica, što bi bilo s njihovom njujorškom vatrogasnom braćom da su tada, umjesto na Kornatu i Manhattanu, bili na hodočašću u kakvom marijanskom svetištu? Osim što bi, Slava Ocu, danas bili živi? Nije smiješno? Naravno da nije.

Piše: Boris Dežulović, N1

Znanstveno je zapravo potpuno neobjašnjivo kako su Hrvati opstali cijelih hiljadu i pol godina. To je bilo prvo što sam pomislio pročitavši slabo vjerojatnu vijest iz Zagreba: tajnik tamošnje Vatrogasne zajednice Damir Vlahović svim je dobrovoljnim vatrogasnim društvima u gradu poslao cirkularni dopis, s izričitom zapovijedi da se 11. rujna svi do posljednjega imaju pojaviti na zavjetnom hodočašću u Mariji Bistrici, jer u protivnom neće dobiti novac iz gradskog budžeta. „Napominjemo da je hodočašće u programu rada Zajednice“, podsjeća se u dopisu, „i da društva koja neće na njemu sudjelovati neće moći sudjelovati u raspodjeli sredstava iz našeg financijskog plana.“

Kako su, naime – to bih volio da mi netko učen objasni – u tamnim dubinama historije zauvijek iščezli neki uistinu veliki i ozbiljni narodi poput Etruščana i Sumerana, Huna i Avara, Hazara i Sarmata, kako su cijele veličanstvene historijske civilizacije i kulture, s razvijenom kulturom, pismom, umjetnošću, filozofijom i nevjerojatnim inženjerskim dostignućima, nestale iz atlasa kao isprane deterdžentom s aktivnim kisikom bez namakanja, dočim Hrvati – narod temeljito nesposoban za samostalan život, što i dan-danas ne umije navodniti njivu uz rijeku, a vatrogascima dijeli opremu po potvrdama od župnika crkve Majke Božje Bistričke – eno i danas stoji nasred karte svijeta, postojano poput tvrdokorne mrlje od gulaša?

Damir Vlahović, recimo, iskreno je iznenađen da je njegov firman nekome uopće neobičan, a kamoli skandalozan. „Stvar je u tome da nam Grad plati trideset autobusa, a pola ih bude prazno jer se ljudima ne da dolaziti. To ostavlja loš dojam, pa smo odlučili da je toga dosta. Takvo ponašanje nije u redu, jer nas Grad financira, a ovo je jednako važna aktivnost kao i sve druge“, mrtav ozbiljan pojasnio je tajnik zagrebačke vatrogasne udruge: „To je samo odlazak u Mariju Bistricu, a nitko ne mora zaista otići na misu. Svi oni koji ne vjeruju u Boga, ili pak vjeruju u nekog drugog boga, mogu taj dan provesti šećući se mjestom, a ne u crkvi. Nije da kažnjavamo one koji ne žele doći, ali ima društava koja ne rade ništa.“

To, eto, mene zanima: kako je moguće da je takav jedan narod – kojemu vatrogascima u opisu posla i redovnih aktivnosti stoji ostavljanje „dojma“ u svetištima i klanjanje drvenim totemima, pa ne dobivaju novac iz budžeta ako se ne pojave na hodočašću – uopće historijski živ? Kako je moguće da takvom veličanstvenom narodu, čijim je vatrogascima molitva Gospi „jednako važna aktivnost kao i sve druge“, i kojemu sâmo zapovjedništvo za vatrogasce što se ne klanjaju kipovima kaže da „ne rade ništa“ – kako takvom narodu nije do sada sve izgorjelo?

Pitate li, međutim, umjesto mene gospodina tajnika, odgovor je jednostavan i savršeno logičan: Hrvate od vatre čuva Majka Božja Bistrička, Kraljica Hrvata. Zašto bi joj se inače vatrogasci morali moliti, zašto bi herojima koji dobrovoljno gase požare i spašavaju ljude obavezna redovna aktivnost bilo i ritualno marširanje u paradnim uniformama oko jednog nevješto izrezbarenog kipa žene s djetetom?

Katolici, naime, imaju osebujan odnos prema vatri. Vas su, na primjer, učili da je vatra „dobar sluga i loš gospodar“, ali katolicima je vatra Božji znak, otvoreni komunikacijski kanal s Gospodinom, nešto poput biblijskog Skypea. Što bi bilo s nama, braćo i sestre, kakva bi nam se povijest pisala da je onoga dana, kad je napasajući ovce na brdu Horebu ugledao „grm sav u plamenu“, Mojsije umjesto Jehove zazvao sinajske vatrogasce? Shvaćate li sad kolika je odgovornost na zajednici zagrebačkih vatrogasaca i njegovu tajniku, kojima valja u trenutku procijeniti je li požar u reciklažnom skladištu željeznog otpada na Jankomiru izbio zbog neispravnih električnih instalacija, ili se to u gorućem skladištu objavio “Bog njegova oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev”?

Mene je, recimo, strah i pomisliti koliko smo Jehovinih poruka do sada izbrisali i pobacali u recycle bin, jer se za svaki gorući grm, šumu, skladište, kuću, automobil ili dalmatinski otok odmah neodgovorno zvalo vatrogasce. Uporno nam se Dragi Bog ukazuje na svom Skypeu, povazdan siromah Jehova vrti i zove, a mi namjestili zvono na zvuk vatrogasne sirene, pa mu sekretarica svaki put javi: „Pretplatnik je trenutačno nedostupan, molimo pokušajte kasnije.“

Trideset autobusa, punih deset tisuća eura platio je stoga iz gradskog sefa Milan Bandić, hiljadu i pol zagrebačkih vatrogasaca bit će 11. rujna u Mariji Bistrici, i eto Gospodinu lijepe prilike da konačno na Skypeu dobije Hrvate. Tajming je vrlo dobar: upravo ovih dana navršava se devet godina od pogibije dvanaest vatrogasaca na Kornatima, koji su životima platili katastrofalnu nesposobnost, neopremljenost i neorganiziranost hrvatskog vatrogasnog sustava – koji, samo podsjećam, otada nije promijenjen – a 11. rujna bit će i točno petnaest godina od onog strašnog utorka kad je u terorističkom napadu na New York u apokaliptičnom ognju od kerozina i rastaljenog čelika poginulo tri hiljade ljudi, i među njima, u najtežoj vatrogasnoj tragediji u suvremenoj povijesti, tri stotine četrdeset i tri vatrogasca.

Što bi, eto, bilo s onim mladićima iz Šibenika, Tisnog i Vodica, što bi bilo s njihovom njujorškom vatrogasnom braćom da su tada, umjesto na Kornatu i Manhattanu, bili na hodočašću u kakvom marijanskom svetištu? Osim što bi, Slava Ocu, danas bili živi?

Nije smiješno? Naravno da nije. Reći ću vam što još nije smiješno: nije smiješno kad država pošalje u smrt trinaest vatrogasaca, i kad je jedini preživjeli zbog toga tuži, pa joj desetak godina kasnije mora platiti dvjesto pedeset tisuća kuna sudskih troškova. Koje će sustav onda proslijediti vatrogasnim društvima što se mole Bogu. To, eto, nije smiješno. Kao što neće biti smiješno kad se sutra ili prekosutra Jehova objavi u nekom plamtećem zagrebačkom neboderu, kad u požaru izgori cijela zgrada zajedno s dvadesetak ljudi, kad istraga ustvrdi kako vatrogasci koji su stigli na vrijeme nisu imali odgovarajuću opremu da spase ljude, kad se potom otkrije kako odgovarajuću opremu nisu imali jer je njihovom dobrovoljnom društvu Vatrogasna zajednica grada Zagreba uskratila financijska sredstva, i kad se na kraju ispostavi da im je Vatrogasna zajednica uskratila novac zato što se 11. rujna 2016. nisu pojavili na obaveznom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj.

Smiješno je, primjerice, kad Željka Markić zatraži izbacivanje Slavenke Drakulić i Marguerite Duras iz školske lektire, a katolički vigilanti ispred hrvatskih crkava dijele brošure o opasnostima Minionsa i tinejdžerskih vampirskih serija: to je smiješno. Smiješno je kad nacionalna televizija u središnji Dnevnik pozove astrologinju da objavi kako predsjednika HDZ-a čuva Dragi Bog. Smiješno je, jebiga, kad načelnik tržišne inspekcije Ministarstva gospodarstva traži povišicu na ime stručne spreme, jer je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu upravo doktorirao s temom „Utjecaj religioznosti na prometnu kulturu Varaždinske županije“. Smiješno je i kad kardinal Josip Bozanić i biskup Vlado Košić nastupe kao visoki pokrovitelji Prvog hrvatskog kongresa forenzičke ginekologije. To je, da ga jebeš, smiješno.

Još uvijek se računa u smiješno čak i kad Grad Zagreb, dakle prirezni obveznici, daju deset tisuća eura za vatrogasnu ekskurziju u Mariju Bistricu. Sve do tada je, rekoh, barem malo smiješno.

Nimalo, međutim, nije smiješno kad se zagrebačkim vatrogascima zbog izbjegavanja obrednog hodočašća u Mariji Bistrici ukidaju financijska sredstva. Ničega smiješnog nema kad je kriterij za raspodjelu javnog novca – ponavljam: ne crkvenog, ne privatnog, već javnog, dakle vašeg novca – za aktivnosti vatrogasnih društava – ponavljam: ne crkvenih, ne folklornih, već vatrogasnih, dakle spasilačkih društava! – potvrda o sudjelovanju na hodočašću jednom drvenom vjerskom totemu. Ponavljam: ne na vatrogasnoj vježbi, ne na kakvom vatrogasnom natjecanju, već na hodočašću vjerskom totemu!

Ničega smiješnog više nema kad tajnik zagrebačke Vatrogasne zajednice za društva i članove koji ne žele na hodočašće mrtav ozbiljan kaže kako ionako „ne rade ništa“. Pa sve i da ona drvena figura u bistričkoj crkvi zaista ispunjava želje, ne bi Hrvati u ovo doba godine imali mnogo želja povrh one da im vatrogasci ne rade ništa!

Nije to stoga sarkazam, već znanstvena znatiželja: kako je propalo veličanstveno Ptolemejsko Kraljevstvo, koje je izmislilo pneumatsku vatrogasnu pumpu, a još uvijek, dvije i pol tisuće godina kasnije, opstaje narod kojemu se vatrogasci za takvu jednu pumpu doslovno moraju moliti drvenom totemu?

N1