FRITZ U FRITEZI

Povezani članci

• Šamar, letva, kamen, znanost, jezik Odgovor Snježani Kordić
• Božica Jelušić: NA VISINI STVARI
• Stogodišnjica
• SRANJE – UKRATKO
• Pokret pozitivne Srbije: Osuda prizivanja zla u Bratuncu
• Dežulović: Balada o konju i krmku

Umjesto glupih panegirika mogućim IZBAVITELJIMA i morbidnog zanimanja za njihove sudski utjerive “duševne boli”, nakon što su svjesno uvrijedili sve normalne građane, umočili šaketine u proračunski pekmez i zemlju doveli do kolapsa, tada bi se, možda o ovoj tematici mogao izreći poneki pravorijek.

Ljetne vrućine donose ponovno prženje u fritezi, kad čovjeku opada zanimanje za sve osim golog preživljavanja. Književnost je uglavnom prva u tom “otpadanju”, pa su stoga i vraćanja KRLEŽI, u povodu rođendana tog preosjetljivog, podražljivog, trajno iznerviranog Raka, više prisila negoli pravi užitak. Naravno, to vrijedi samo u početnim minutama. Čim se “zapikne” nos u njegovo nasumce otvoreno štivo (za me su to mahom dnevnici i eseji, nakon što sam na njegovoj poeziji diplomirala), odmah vidiš, kako su pred tobom postavljene lakirane gospodske cipele i uglancane oficirske čizme, izgubljene u moru “škornji” i opanaka, s ponekim dobrim parom modela ručno izrađena od kakve bolje kože. Toliko, eto, o literarnom stilu.

Ljutit će se naše “literarne perjanice” (nibrigame za to) no, Fritz bi ih opleo i žešće i uvredljivije, kao onoga puta, kad je opisivao Modernu, zaključkom o “kozmopolitskom eklektičkom trabunjanju do (…) regionalne impotencije”. Taj nikada i nikome nije prešutio, a kamolio milovao tuste stražnjice peruškom svidljivosti i korisnosti. Ponajmanje je vjerovao da se u Augijeve štale javnoga života, s kakvima bi na kraj jedva izašao novovjeki Heraklo, treba ulaziti s higijeničarskim rukavicama i plastičnom dječjom lopaticom. Hoće se tu divovskoga napora, moćnog vokabulara i vrhunskog streljiva, da čovjek uspješno gađa u tri vazda uskrsavajuće hidre: Glupost, Zaostalost i Demagogiju. Kao što je vidljivo iz kronike naših dana, one vazda djeluju udruženo, svađajući ljude, šireći jaz među društvenim slojevima, te uglavnom služeći perfidnim interesima dnevne politike. Zaista bih voljela vidjeti, kako bi naši aktualni “augijevci” danas prošli pod njegovim vitriolskim polemičkim perom!

Fritz je vjerovao u riječi i njihova tvorca “kome pero jedina je lanča” (koplje), ali stotinu puta odlučivao se da će to koplje baciti u trnje, shvaćajući svoju inzularnu poziciju u pobuni, dok se oko njega stvarala, slavila i promovirala trećerazredna makulatura od pisanije, o kojoj veli: “U svim tim kombinacijama, u tom skribentskom diktandu, nema nikakvih ideja, nešto malo manijakalne taštine, golicane takozvanim društvenim uspjehom. Ljudi koji danas pišu knjževnost kod nas nisu versifikatori, niti kritici društva, nisu psiholozi ni poete. Sve više-manje punjene krepane ptice.” Budući da zapis datira iz marta / ožujka 1912, umjesno je pitati: I što se ovdje promijenilo do danas?”

I tako, nadalje, Fritz u našoj kritičarskoj fritezi cvili, cvrči, buni se i proklinje. Uzalud. Malo je onih koji bi mogli “s Krležom ležati i krležati”, kako veli lucidni Boro Radaković. Tek valja reći da ponešto od njegova gnjeva i vehemencije zapažamo kod novinara, kolumnista, sociologa i povjesničara, takozvane “nezavisne linije” u Hrvatskoj i BiH. Ne poznajem dobro stanje u ostalim bivšim republikama, ali vjerujem da je koje zrno krležijanstva i tamo proklijalo, kako bi se mrena s očiju mogla skinuti, da društvo p(r)ogleda u pravom smjeru. Umjesto glupih panegirika mogućim IZBAVITELJIMA i morbidnog zanimanja za njihove sudski utjerive “duševne boli”, nakon što su svjesno uvrijedili sve normalne građane, umočili šaketine u proračunski pekmez i zemlju doveli do kolapsa, tada bi se, možda o ovoj tematici mogao izreći poneki pravorijek.

Poput ovoga, također datirajućeg iz 1922., te nas formalno njegova možebitna zastara štiti od mogućih tužbi, prijetnji i objeda, nekih “obnašatelja visokih dužnosti”, koji su se u ovom tekstu “čudotvorno” prepoznali. A citat iz KRLEŽINA pera glasi: “Tako se, dok zemlja ide u susret sve većem rasulu, dok se plemenski sukob sve više zaoštrava, a mase sve više trpe pod pritiskom skupoće, glada i bespravlja, vodi ogorčena borba unutar same vlade, čiji se režim u polaganoj agoniji približava sve više svojem rasulu, propasti i smrti”.

Sapienti sat.

Flora Green

Božica Jelušić