FRONT vs. FRONTA

tačno.net
Autor 26.12.2015. u 16:49

FRONT vs. FRONTA

Aporije (bosanske) demokratije

Piše: Džemal Sokolović

Smjena, brisanje, isključivanje – ili kako već hoćete – dva člana rukovodstva jedne političke partije je potpuno irelevantan detalj u političkom životu jednog društva. Irelevantno je i kada se čitava jedna partija isključi iz koalicije na vlasti. Ništa relevantnije nije ni ako se iz jednopartijske vlade isključi jedan ili više ministara i zamijene novim. Ne bi trebalo da bude od velike važnosti ni ako takva vlada dobije nepovjerenje u parlamentu u kome većinu čine članovi iste te partije. Itd. I tome slično.

Ovo su sve, manje-više, česte epizode u političkom životu – voli se reći – razvijenih demokratija, a ja radije dodajem – tzv. U životu razvijenih demokratija, a sada to pišem bez tzv., događa se i da vlade, ministri i članovi rukovodstva partija podnose ostavke i zbog najmanje greške. I to je ono što je značajno. Sjećam se da je prije nekoliko godina u Norveškoj ministar podnio ostavku zato što je francuskog kolegu počastio veoma skupim vinom – o budžetskom trošku. Ostavka je, naime, čin moralne sankcije, tačnije – autosankcije. I to je onaj momenat koji tzv. razvijene demokratije, u mojim očima, čini razvijenim bez tzv.

U Bosni je, međutim, ono što je inače uobičajeno tema dana, mjeseca, a pokatkad i čitavog mandatnog perioda od četiri godine. To je razlog zašto ne pominjem konkretno ni sam povod ovoga teksta, a pogotovo ni jedno od imena koja su bila akteri tog događaja – ni ime partije, ni imena isključenih, a ni ime Vođe koji im je pisao pismo isključenja. Ako odolim…

Pa ipak, iako kao povod irelevantno  – smjena, brisanje ili isključivanje iz partije dva člana Predsjedništva partije je važno zato što to otvara, možda, krucijalno pitanje savremene demokratije. To pitanje glasi: ima li demokratije u političkim partijama? Ili, još radikalnije i konroverznije: mogu li partije funkcionirati ako su demokratske unutar sebe?

Partije su dominantni i determinirajući dio savremenog političkog života. Istorija političkih partija potvrđuje da većina insistira i na demokratičnosti unutar sebe. Ipak, to ne znači da su partije u stvarnosti zasnovane na volji članstva. Čak i kada je većina formalno, statutarno ta koja odlučuje, volja nekolicine je često odlučujuća. I tu nije kraj – čak i tamo gdje rukovodstvo partije formalno donosi odluku, stvarni, odlučujući uticaj ima rukovodilac, lider, harizmatična ličnost, autoritarna ličnost ili vođa (fürer). Branioci ove ideje, pogotovo u vrijeme izborne kampanje, pravdaju odsustvo demokratičnosti, tj. uključivanja svih ili većine, razlozima efikasnosti. Partija koja zaboravi na demokratiju unutar sebe ima više izgleda za izborni uspjeh.

Politička teorija također upozorava na rizičnost formalnog (i fanatičnog) oslanjanja na volju članstva, tj. većine. Pogotovo ako tu većinu čine mladi ratnici, vođeni emocijama i instinktima, kao kod Komanča. Za razliku od njih mladi ratnici Siuksa su mnogo više poštivali sijede, starije, uzdržanije, a možda i umnije glave. I na to upozorava socijalna antropologija.

Partija se smatra sredstvom političkog života i ostvarenja političkog cilja – vlasti. Bez vlasti se ne može ostvariti niti jedan programatski cilj ili predizborno obećanje. A to znači da je i vlast, dakle država, samo sredstvo. Tako bi trebalo da bude. Ponegdje i jeste tako. Zato je važno pitanje koja će partija doći do vlasti – demokratska ili autoritarna.

Ono što je dilema za teoretičara jeste da li članstvo partije treba da odlučuje o svim ili samo nekim pitanjima. Recimo, da li o kadrovskoj politici odlučuje rukovodstvo, pa čak i samo šef partije, ili o izboru rukovodstva, uključujući i šefa partije, odluku donosi čitavo članstvo. Druga ozbiljna dilema jeste ko odlučuje o programatskim ciljevima partije – oni koji su program pravili, katkada samo osnivač partije, ili demokratski, cjelokupno članstvo, a to onda znači i članovi koji se partiji pridružuju tek kasnije, u talasima. U tom slučaju novopridošlo članstvo može promijeniti karakter partije mijenjajući njen program i od partije napraviti nešto sasvim drugo od onoga što su osnivači-idealisti htjeli. Tako se i događa da, na primjer, politička partija koja je izvorno, programatski bila lijeva bude usmjerena na sasvim desnu stranu.

Dileme s političkim partijama su u teoriji brojne, a u praksi, koja i inače nadmašuje svaku teoriju, dileme su nepredvidive i – bezbrojne. Sve to upozorava koliko je hijerarhijska struktura partije važna stvar. Čak su i komunisti izmislili dijalektički termin kojim se izražava ova zavrzlama – demokratski centralizam. (I dosljedno ga primjenjivali – kao u slučaju Vođe iz Bugojna – da bi ostali na vlasti do useljenja u vilu na Bjelavama.) No, ne bez razloga sam ovaj termin označio atributom dijalekticki. To će reći: ni vrag ne mora biti tako crn. Nije samo Vođa taj koji može voditi do provalije; nije bilo tako davno, i to u više navrata, da je masa, alias većina, gurala Vođu sve do provalije. Ili, kao kod Andrićevog vezirovog slona, napustila ga usput, na putu do političkog cilja – i prepustila ga još većoj sili.

Ukratko, princip subordinacije je inherentan političkoj partiji. Subordinacija unutar partije može ići sve do njenog militantnog oblika. Nismo zaboravili, bilo je davno, ali se i ponavlja sve do naših dana, da se militantna subordinacija iz jedne političke partije, tog sredstva a ne cilja demokratije, prenijela i na državu, na društvo, sve do jednopartijskog političkog Sistema, kulta fürera/ličnosti.

Za one u političkoj teoriji malo širih (i dubljih) pogleda partije su sastavljene od ljudi. Štaviše, čak su i vođe partija samo – ljudi. (Za neke – kažu pametnije – čak su i božiji poslanici opet samo ljudi.) A to znači da iza fenomena zvanog politika stoji ljudska priroda i, dakle, antropologija. To je ona nauka koja se bavi nama samima, zbog čega i zna tako malo. Ljudska priroda je čudna stvar. Moj, a i vaš, Ego drži da sam pametniji i od Vođe, jer sam Većina, ili obrnuto, da sam jači i od Većine, jer sam Vođa. Zaboravljaju i jedni i drugi da naša priroda, a to onda znači i svi naši odnosi, počivaju i na instinktima, davno nasljeđenim, a među njima i na jednom od najstarijih – instinktu kljucanja. Antropologija, naime, nalazi da među ljudima još uvijek vlada sistem kljucanja, instinkt (To se danas zove mobbing!) naslijeđen još od kokošaka! Kad je riječ o slučaju zbog kojega ovo pišem, isključenju dva člana iz Predsjedništva partije, pitanje je samo ko je bio horoz, jer ih je bilo puno s pretenzijom da to budu.

Eto, to je moj odgovor na pitanje o onome što se i zašto se događa u bosanskom političkom životu.

To je, u isto vrijeme, upozorenje političkoj teoriji koja vjeruje da priroda demokratije, uključujući i političku partiju, ne zavisi od ljudske prirode. Umjesto toga savremena nauka o politici insistira na formalnoj definiciji demokratije kao seta proceduralnih pravila…Nema te procedure koju ljudska priroda nije u stanju izigrati! Pored formalnog, srećom, postoji i substancijalni pristup demokratiji – onaj koji se bavi samim temeljem svakog politickog sistema, pa i demokratskog.

Savremena nauka naime uzima i političku partiju kao nešto inherentno demokratiji. Ona zna, ali neće da zna, da oni koji su utemeljili demokatiju nisu imali političke partije. U Atini su se svi bavili svarima polisa bez posredstva partija, kao individue, gradjani, demoti – neposredno. Bilo je i onih koji nisu išli na Agoru; njih su zvali idiotima. Ne znam da li je danas obrnuta situacija. Ali ima stvar koju pouzdano osjećam: političke partije su pune onih koji se ne bave stvarima polisa, nego…Čitaoci to znaju bolje, i nema potreba da ja to nabrajam.

Savremena politička teorija uzima i demokratiju kao vrhunac politike. A zna, ili neće da zna, da demokratiju nisu cijenili ni oni koji su je otkrili. Aristotel, onaj što je uspio protumačiti svih 150 grčkih ustava, je smatrao da je demokratija najbolji od svih loših državnih poredaka. (Imao je sreću – nije došao do onog savršenog – Daytonskog.)

Aristotel je, naime, smatrao da državne poretke treba dijeliti na loše i dobre. Dobri su oni u kojima vlast imaju dobri ljudi. Ljudi su dobri ako ih krase vrline. To su moralni ljudi. Loši su oni drugi. Onaj među porecima u kome vlast imaju svi ili većina bi mogao da bude  dobar ako bi svi ljudi ili većina bili moralni. Mogu li – procijenite sami.

Zato sam na početku pomenuo – ostavku. Moralni čin. Čin odgovornosti. Ostavka je elementarni oblik moralne sankcije i, prema tome, nagovještaj etičnosti čovjeka koji je podnosi. Ostavke su rijetke i u bosanskim partijama i izvan njih.

Ima još jedna stvar koju ne smijem zaboraviti. Ljudi se ne rađaju dobri, kao ni loši. Ethos se mora naučiti da bismo bili dobri. Zato i partiju, kao i čitavu zajednicu treba da vode umni ljudi. Partija koja sebe naziva Frontom morala bi barem da zna da front (lat. frons, 2. frontis) znači čelo. A čelo je ono iza čega stoji mozak, um dakle. Zato se nužnim, za kraj, postavlja bez ikakve ironije, samo supstancijalno pitanje: ko je u partiju Fronta doveo one koji su isključeni? Vođa? E, u tom grmu leži zec.

tačno.net
Autor 26.12.2015. u 16:49