Frontalna blokada hrvatske pameti, ostavki ni za lijek

Marijan Vogrinec
Autor 19.11.2019. u 15:18

Frontalna blokada hrvatske pameti, ostavki ni za lijek

Foto: Sandra Šimunović/CROPIX

„Iznimno je važno snažno odgovoriti vladi kako ne pristajemo na bilo kakve prijetnje te da smo spremni boriti se za svoje zahtjeve i dostojanstvo do kraja“, ustvrdio je predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama RH Branimir Mihalinec te najavio da od utorka 19. Studenoga tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama prelazi u fazu tzv. frontalnog štrajka, svakog dana i bez ograničenja roka. „Borba za dostojanstvo nema cijene.“ Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak više ne kontrolira zbivanja u resoru s cca 70.000 prosvjetara i blizu pola milijuna učenika te je upitno može li ostati i dalje na svomu mjestu. Pravi rusvaj tek počinje? Teško da bi itko pri zdravoj pameti želio ovih i sljedećih dana biti hrvatski premijer Andrej Plenković. Dakako, možda i najmanje zbog frke u školstvu.

 

Marijan Vogrinec

Doskočice se nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića, a suđenog već šesti mandat Zagreba – s kraćim prekidom zbog alkoholnog poskliznuća – mogu se s (ne)pravom kojekako tumačiti, ali rugalica HNS-u da se „ni korbačem neće dati istjerati iz vlade“ i da je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak najveći (su)krivac za eksploziju najdužeg i najmasovnijeg štrajka u povijesti hrvatskog školstva itekako se pokazala indikativnom. Da je bilo pameti u Ministarstvu znanosti i obrazovanja (MZO), kao što nije, tvrdi Bandić – neupitni čuvar političkih leđa premijera Andreja Plenkovića, stranačke mu sudbine te opstanka HDZ-ove vlade – prosvjetnim bi štrajkašima sada sporni koeficijenti za složenost posla bili riješeni već do 30. svibnja 2018., kojeg je nadnevka vlada zatražila od ministrice Divjak da se očituje o sindikalnom zahtjevu, a ona se – oglušila. Pa se slala požurnica za odgovor, etc. I štrajka ne bi bilo, a tzv. kurikulna reforma – prepotentno prozvana tzv. Školom za život – brodila bi kako bi brodila.

Ministrica Divjak bi je kovala u zvijezde, jer „uspješno priprema mladež za poslove koji još ne postoje, a postojat će u budućnosti“ (sic transit), a dežurni bi je oponenti – kako to već povijesno jest među tri Hrvata s pet mišljenja u sedam polit-opcija – obarali argumentima svake provedbene ili koncepcijske gluposti. Budući da pametnjakovići bez pokrića kolo vode i nisu cijepljeni od neodgovornosti u okolnostima kada mogu i moraju, a ne žele činiti, prilike za dogovor su propuštene i ta stvar izmiče kontroli. Trgovačko-koruptivna saborska tzv. stabilna većina – koja nema izborni legitimitet – glatko je odbila svih 320 oporbenih amandmana na državni proračun za 2020. godinu u kojemu nema financijske niše za sindikalne tražbine. Blaženka Divjak i HNS – kojemu formalno ne pripada, ali mu zahvaljuje ministarsko mjesto u staklenjaku na zagrebačkim Sveticama – zajedno su s Bandićevim tzv. žetončićima pokorno digli ruke protiv volje gotovo 100 posto učitelja što su na unutarsindikalnom referendumu isto tako glatko odbili tzv. poboljšanu vladinu ponudu za većim plaćama u školstvu. „Poboljšanu“ većom neizvjesnošću i izostankom jamstava iz ponude nakon prvotno kategoričkog: „Ne, država nema novca“?

Licmjerje je kulminiralo: Divjak, HNS i Milan Bandić prijetili su izlaskom iz HDZ-ove koalicije, neprihvaćanjem proračuna i rušenjem vlade, ako se u proračunu za 2020. godinu ne udovolji „opravdanim zahtjevima učitelja“, a kad je premijer Andrej Plenković ignorirao HNS-ove prijetnje i otišao se dogovoriti s Bandićem o „projektima od vitalnog značenja za Zagreb i cijelu Hrvatsku“ umjesto primiti sindikaliste radi dogovora o prekidu štrajka, sudbina Plenković-Marićeve inačice proračuna bila je pozitivno riješena. Tzv. stabilna saborska većina, koja tog četvrtka čak nije morala ni ponijeti vlastitu svijest i savjest u sabornicu, nego ih ostaviti kod kuće, robotizirnom je rutinom odradila naloženo joj „da“. Prosječnih plus-minus 20.000 kuna mjesečno ili 240.000 kuna godišnje saborske plaće plus, je li, onih šest punih i šest polovica po isteku mandata – da se ne računaju ina beriva – jače je od svijesti/savjesti o čistom obrazu. Solidariziranjem s učiteljima režu si plodnu granu na kojoj sjede i uskraćuju si dvije godine, izdašnog kruha bez motike, a bog je ipak, kažu, najprije sebi napravio bradu. Uzalud je jedan od vođa prosvjetnog štrajka Branimir Mihalinec s ekipom dijelio letke pred tzv. Visokim domom s pozivom zastupnicima – osobito četvero HNS-ovim i 13 Bandićevim – da ne glasaju za proračun, kao što su javno komunicirali.

Vlada srca kamenoga

Vlada nije ispunila ni jedan njihov uvjet, pa… Portal Srednja.hr kronološki raščlanjuje „kako su Blaženka Divjak i HNS prodali nastavnike za 2% ničega“, a javna je tajna i to koliko će Plenković u sljedećim mjesecima platiti Milanu Bandiću iz džepa poreznih obveznika „projekte od vitalnog značenja za Zagreb i cijelu Hrvatsku“, koje će on knjižiti kao svoj uspjeh na predstojećim lokalnim/regionalnim izborima. Ministrica Divjak i HNS su u svemu tomu zapravo marginalci na koje nitko u vladajućem taboru ozbiljno ne računa dok premijer ima Bandićeve tzv. žetončiće, jer samo o njima zasad ovisi koliko će dugo imati političku glavu iznad vode. Divjak bi sačuvala profesionalni dignitet i moralni habitus da u tim okolnostima podnese neopozivu ostavku, bez obzira na to što se HNS ni „korbačem neće dati“ iz vlade (Predrag Štromar), koalicijske koordinacije (Ivan Vrdoljak), zastupničkog kluba (Milorad Batinić), saborskih klupa (četvero) te niza državnih institucija, agencija, poduzeća, etc.

Ona se ima kamo vratiti, u akademskoj ju zajednici čeka radno mjesto – to je čak i javno komunicirala za slučaj da ne može odraditi ministarske zadaće, jer nema potporu (a nema, premijer joj je više puta i javno očitao lekciju i nije zdvajao povuče li se uistinu s HNS-om iz vlade) – ali ostatak Vrdoljakove unosno uhljebljene družbe pod HDZ-ovim skutima, znaju to, poslije sljedećih parlamentarnih izbora više nigdje nema mjesta. Čak ni u kompi s HDZ-om, čija će se jamačno opet relativna pobjeda kompenzirati manje nečasnim političkim igračima s ideološke margine. Srednja.hr vrlo je precizno sažela predštrajkašku HNS-Divjak solističku farsu zbog koje su sindikati objavili da im se HNS samozvano nameće za odvjetnika u srazu s vladom, da manipulira učiteljima radi vlastitih političkih probitaka, pozvali kompromitiranu stranku da im se makne s puta, a ministrici Divjak uskratili licenciju također samopozvane – medijatorice. „Eksperimentalna provedba programa Škole za život započela je još u rujnu 2018.“, piše Srednja.hr. „Kao jednu od najsvjetlijih točaka tog programa ministrica Blaženka Divjak isticala je administrativno rasterećenje nastavnika. O novim opterećenjima u radu nastavnika koje je program donio sa sobom gotovo da uopće nije govorila. A upravo su ona bila jedan od glavnih okidača najvećeg štrajka prosvjetara u modernoj povijesti Hrvatske, započetog uz punu potporu Blaženke Divjak, koja se negdje u međuvremenu potpuno istopila. Cijena je bila 2% ničega.“

Skupilo se dosta toga što joj je na mandat navalilo težak mlinski kamen (ne)odgovornosti za štrajk i stanje resornog zdravlja – od očitoga gubitka učiteljskog povjerenja i upitnosti njihova zalaganja u tzv. Školi za život do svog statusa u vladi – tako da nisu samo novinari i Most nezavisnih lista ti što ju izravno pitaju: „Ministrice, hoćete li održati obećanje i dati ostavku, jer više nemate potporu u školama i niste u stanju upravljati resorom?“ A nakon zadnje vladine sjednice, gdje je premijer zaprijetio učiteljima da im zbog odbijanja tzv. poboljšane ponude od 15. studenoga više neće platiti ni jedan dan u štrajku, ljute jezikove juhe o 18 posto sada, odnosno 20 ili više posto većoj plaći u „mom mandatu od 2016. do kraja 2020. godine“, ministrica Divjak je pitanje o ostavci doživjela kao provokaciju:

„Što bi se riješilo mojom ostavkom? Hoće li se na taj način bolje opremati škole, hoće li učitelji dobiti ono što traže, hoćemo li dati bolje šanse našoj djeci? Igram samo za jednu ekipu: učenike i roditelje. Zbog štrajka sam trenutno u vrlo nezahvalnoj situaciji. Ne želim da maturanti ne mogu na maturu, da se po društvenim mrežama vrijeđaju i omalovažavaju učitelji niti da se ugrožava obrazovna reforma koja je teškom mukom poslana u škole. Vladina ponuda ima elemente koji su važni za povećanje plaća, dakle šest plus dva posto, s time da su dani osigurači koga će sve to uključivati. Uključuju se svi zaposleni u osnovnim i srednjim školama i oni potplaćeni u visokom obrazovanju.“ Odgovorna ministrica, međutim, ne bi izbjegla odgovor o tomu trebaju li učitelji nakon gotovo mjesec dana tzv. cirkuliranja Bijednom Našom – prekinuti štrajk. No, učitelji ga sami, ali privremeno prekidaju u ponedjeljak 18. studenoga radi odavanja pijeteta žrtvama u povodu obljetnice pada Vukovara u Domovinskom ratu.

Učenici kao smokvin list

Sljedećih pak dana štrajk se nastavlja, najavljeno je, metodama koje će „vladi zagorčati život uoči hrvatskog preuzimanja predsjedanja EU-om“, a moguće je da traje i do lipnja sljedeće godine. U utorak 19. studenoga u tom će smislu – udarno – štrajkati sve osnovne i srednje škole u zemlji, a bude li vlada bila uporna u neplaćanju štrajka od 15. studenoga, sindikati kane internacionalizirati problem državnog kršenja međunarodnih uzusa o toj demokratskoj formi izražavanja nezadovoljstva. (Last but not least: od 10 sporova za kršenje ljudskih prava, sudskih nepravdâ, samovolje vlasti, arbitraža, etc. pred međunarodnim institucijama, Bijedna ih Naša gubi devet.) Nezbrojenost Blaženke Divjak između pozicije odgovorne ministrice i političarke napokon je dovela do toga da više ne kontrolira sustav koji će 2020. godine vrijediti više od 18 proračunskih milijardâ kuna. Ako ne kontrolira, a njezini argumenti nemaju prođu u Banskim dvorima jer ne stoji nepokolebljivo uz učitelje, ostavka je moralni čin na koji politika nema upliva. Dapače, tvrdi da se „ministar školstva u doba štrajka jako teško pozicionira zbog dvaju prava koja se isprepliću, no često se dogodi, kao što je sada slučaj, da su ta prava u kontradikciji. S jedne strane treba osigurati kontinuiran i kvalitetan obrazovni proces, a s druge ostvariti prava za koja učitelji i nastavnici te svi koji rade u školama smatraju da im pripadaju“. Ali…

„Kad govorimo o našim školama, sigurno da učenici moraju biti u našem fokusu“, rekla je Divjak novinarima na margini skupa „Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska“ u organizaciji 24 sata na Zagrebačkom velesajmu, gdje je održala predavanje o izazovima suvremenog visokog školstva. „Dobre škole nema bez dobrog učitelja. Mora se razumjeti da se već sada treba osigurati nadoknada za dane provedene u štrajku i zato je MZO prije 10 dana poslao školama uputu, koja je apsolutno zakonita, u smislu da se nadoknade moraju osigurati i da ih se mora početi provoditi, a već je riječ o šest nastavnih dana koje treba nadoknaditi. Što se tiče vladine ponude, ne mogu reći da sam zadovoljna. Ali to je to je najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti. Žao mi je da se nije moglo dogovoriti više, da ja nisam uspjela dogovoriti više, ali ta ponuda je na stolu i o njoj se izjašnjavaju učitelji, nastavnici i ostali zaposleni u školama i mi moramo čuti njihov glas.“ Trebaju li ministrici Divjak i premijeru Plenkoviću slušni aparati za čuti glas što gromoglasno odjekuje već cca mjesec dana, a dovoljno pak glasno i znatno više od godine!?

Nije istina da je tzv. poboljšana vladina ponuda učiteljima „najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti“. Ona nije mogla dogovoriti ne samo zato što ni njezin ministarski autoritet niti HNS-ov „stabilizacijski“ potencijal u tzv. Visokom domu nisu više premijeru Plenkoviću na radaru već ni školska reforma nije HDZ-u među proračunskim prioritetima. Šest posto veća osnovica plaće u tri obroka 2020. godine plus dva posto veći koeficijent za složenost poslova od 1. srpnja, ako se dotad ne preuredi nepravedan sustav koeficijenata za sve javne/državne službe „poboljšano“ je pak izostankom jamstva za proklamiranih dva posto od 1. srpnja, možebitnim bagatela-dodatcima na plaću, uvođenjem korak višeg ranga od mentora, priznavanjem učiteljima statusa tzv. službene osobe (što ne nosi nikakav novac), etc. Ni vrabac u ruci. Šećerna vuna za malu djecu, a ministrica to prodaje akademski obrazovanim štrajkašima kao slasnu deliciju na stolu, jer je to navodno „najbolje što se u ovoj fazi moglo dogovoriti“. Licemjerje budući da je vlada dvaput „poboljšavala“ svoje tzv. poboljšane ponude i svaki put cunula nešto bagatelnih kuna na pregovarački stol upravo iz državne kese u kojoj – „nema novca“. I, također obmanjujuće, obznanila da su prosvjedi medicinara, prosvjetara, socijale, etc. minirali HDZ-ovo „vjerodostojno“ predizborno obećanje o sniženju PDV-a s 25 na 24 posto (čime se oslobađa cca 1,8 milijardâ kuna, a jalovo će se spiskati).

Ministrica Divjak nema odgovor, a kao najodgovornija u resoru bi trebala imati na ključna pitanja: koliko će još trajati štrajk, koliko će učiteljima biti manje plaće, hoće li vlada potegnuti zakonsku zabranu tzv. cirkularnog prosvjeda, kako će se i kada nadoknaditi neodržana nastava, što će biti s maturantima srednjih škola, tko će i kako objasniti roditeljima zašto ni ona niti vlada nisu pravodobno spriječili štrajk, tko će i kako odgovarati za posljedice tog nereda u inače disfunkcionalnom RH-školstvu, etc.?

Što bi se pučki reklo, vrag je uistinu odnio šalu: sindikalni i vladini ovnovi tvrdoglave na svojim polovicama brvna, ne popuštaju, ne žele ustuknuti, pa se zasad ne vidi kada će ili tko će prvi skliznuti s brvna te osloboditi prolaz drugomu. To se mora dogoditi. Kad-tad. Čim prije, tim bolje. Djeca i mladež svako malo likuju – „opet sutra nema škole“ – roditeljima nakon već gotovo mjesec dana tzv. cirkularne blokade sustava nije svejedno, a cijela ta nevesela epizoda neizravno provocira dva ključna pitanja.

Frontalni umjesto cirkularnog bunta

Prvo, zašto HDZ-ovoj koaliciji na vlasti, koja gromoglasno priseže tzv. državi znanja, kritičkog mišljenja i stvaralaštva nije stalo do školstva, kerozina razvojne budućnosti RH, pa je 2016.  godine već dovršenu tzv. kurikulnu reformu (Boris Jokić s cca 500 znanstvenika i vrsnih pedagoga) povjerio politički, moralno i na svaki način kompromitiranom HNS-u elektroinženjera Ivana Vrdoljaka i sveučilišnoj matematičarki Blaženki Divjak? Drugo, komu je ili čemu još potrebna ministrica znanosti i obrazovanja Divjak nakon gotovo već mjesec dana međusobnog sindikalno-vladinog mrcvarenja i tko zna kakvih sve još inatljivih performansa s obiju strana?

P. S. Uoči privremene, jednodnevne obustave štrajka u školama 18. studenoga radi odavanja pijeteta na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, a neposredno nakon što je vlada zaprijetila učiteljima kako im od 15. studenoga više neće platiti ni sekunde u daljnjoj prosvjednoj obustavi rada, ispod je radara javnosti prošla vijest da su Središnji odbor Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama i Veliko vijeće Sindikata hrvatskih učitelja odlučili na zajedničkoj sjednici o frontalnom nastavku štrajka od utorka 19. studenoga do ispunjenja sindikalnih zahtjeva: 6,11 posto povećane osnovice za složenost poslova, što je pak premijer Plenković kategorički odbio priznati kao valjan argument. To će reći, dakle, da tzv. cirkularni štrajk u kojemu su osnovci i srednjoškolci do sada izgubili šest radnih dana prelazi u fazu tzv. frontalnog štrajka sve dok se ne ispune zahtjevi ili vlada ne ponudi rješenje na kojemu je moguće postići kompromis suprotstavljenih strana. O pojedinostima tzv. frontalnog štrajka, sindikati su u utorak održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestili kako je blizu 95 posto sindikalnog članstva odbacilo vladinu tzv. poboljšanu ponudu, ocijenilo ju još nepovoljnijom od prošle i izrazilo spremnost ustrajati u štrajku po svaku cijenu i koliko god treba.

„Iznimno je važno snažno odgovoriti vladi kako ne pristajemo na bilo kakve prijetnje te da smo spremni boriti se za svoje zahtjeve i dostojanstvo do kraja“, navodi Branimir Mihalinec u priopćenju svog sindikata uoči početka tzv. frontalnog štrajka, koji bi trebao trajati svakog dana i bez ograničenja roka. „Borba za dostojanstvo nema cijene. Ako budemo i dalje jedinstveni i odlučni, vlada će biti primorana sjesti s nama za stol i ponuditi prihvatljivo rješenje. Planiramo aktivnosti u vrijeme zasjedanja EPP-a (Europska pučka stranka, koje je član i HDZ) u Zagrebu. Organizirat ćemo uskoro i prosvjede na nekom od zagrebačkih trgova.“ Sindikat hrvatskih učitelja objavio je pak na svojim internetskim stranicama da su već počeli organizirati „različitih oblika industrijskih akcija“ te velikog prosvjeda 25. studenoga u Zagrebu. Pravi rusvaj tek počinje? Teško da bi itko pri zdravoj pameti želio ovih i sljedećih dana biti hrvatski premijer Andrej Plenković. Dakako, možda i najmanje zbog frke u školstvu.

Marijan Vogrinec
Autor 19.11.2019. u 15:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija