G.G. iz Splita

Heni Erceg
Autor 19.5.2022. u 12:55

Izdvajamo

  • Posebna priča o nezaboravnoj splitskoj tvornici vezana je uz žene koje su činile 80 posto radne snage, bio je tih 60-tih godina 20. stoljeća to pravi feministički prodor na tržište rada u patrijahalnoj Dalmaciji, a mnoge od njih bile su pioniri rada izvan kuće i obitelji. Sjećanje na njih, te žene čiji su nas proizvodi uveseljavali, podizali standard, zabilježeno je u sjetnom filmu „O kruhu i ružama“, zapisu koji svjedoči o danas prezrenom dobu kada su svi pogoni poduzeća imali restorane društvene prehrane, kada su se iz radničkih fondova gradili stanovi, kada je u 200 prodavaonica diljem Jugoslavije Jugoplastika zapošljavala 1.300 trgovaca čiji su radni uvjeti bili doista „kruh i ruže“ u odnosu na današnje, takozvane slobodnotržišne, ropske, one iz naših ili Guccijevih dućana, svejedno.

Povezani članci

G.G. iz Splita

„Women’s sandals with double G, redefinicija luksuza, eklektično, suvremeno, romantično…“, a košta „samo“ 490 dolara. Tako se reklamiraju Guccijeve sandale koje bi imale biti hit ovoga ljeta, a ja gledam i čekaj malo… pa iste takve imam, eno ih već sto godina negdje u starom ormaru u kući na otoku, trike-trake smo ih zvali, plastične, sve u bojama ili prozirne, bez njih djeca nisu ulazila u more, i još, koštale su jedva današnjih 30 kuna. Otkud onda Gucci? Pa to je identični proizvod tvornice Jugoplastika iz Splita, i je li signor Michele, kreativni direktor brenda Gucci, pitao za dopuštenje modelara originalnih sandalica u Jugoplastici? Nije, naravno, jer nije ni mogao, pa je zato model prekopirao, a nije mogao jer nema ni splitskog kreatora trike-trake sandala, nema ni Jugoplastike, nema ni njenog pogona 401 u kojemu su strojevi-brizgalice u samo osam sati izrađivali čak 1000 pari sandala.

Proizvodnja je bila jeftina, i danas je, jer kilogram granulata stoji oko jedan dolar, a to je dosta za čak pet pari sandala. Pa sad računajte kolika je zarada kradljivca Jugoplastikina proizvoda na women’s sandal with double G. po cijeni od 490 dolara što će ga ovoga ljeta po svjetskim plažama nositi sve poznate i bogate face. U splitskoj Jugoplastici pak godišnje se na modernim strojevima proizvodilo oko dva milijuna tih sandala za kupanje, najpopularnije su bile one prozirne, i bile su sastavni dio svakog jugoslavenskog kućanstva, a tvornički je div zapošljavao 13.000 radnika, izrađivalo se 3.200 različitih proizvoda s prihodom većim od 350 milijuna dolara godišnje. Osim „Guccijevih“ trika-traka sandala, iz pogona Jugoplastike izlazila je obuća, konfekcija, tenisice, torbe, autodijelovi za francuski Renault i Citroen, za rumunjsku Daciu, rusku Ladu, talijanski Fiat. Svi mi i kasnije naša djeca vukli smo igračke iz Jugoplastike, a moja mala plastična brodica, izrađena u danas zapuštenom pogonu na Šolti, još je živa i plovna.

Posebna priča o nezaboravnoj splitskoj tvornici vezana je uz žene koje su činile 80 posto radne snage, bio je tih 60-tih godina 20. stoljeća to pravi feministički prodor na tržište rada u patrijahalnoj Dalmaciji, a mnoge od njih bile su pioniri rada izvan kuće i obitelji. Sjećanje na njih, te žene čiji su nas proizvodi uveseljavali, podizali standard, zabilježeno je u sjetnom filmu „O kruhu i ružama“, zapisu koji svjedoči o danas prezrenom dobu kada su svi pogoni poduzeća imali restorane društvene prehrane, kada su se iz radničkih fondova gradili stanovi, kada je u 200 prodavaonica diljem Jugoslavije Jugoplastika zapošljavala 1.300 trgovaca čiji su radni uvjeti bili doista „kruh i ruže“ u odnosu na današnje, takozvane slobodnotržišne, ropske, one iz naših ili Guccijevih dućana, svejedno.

Jugoplaja, kako smo je zvali u Splitu, proizvodila je i sportske torbe za Adidas, čak 4,5 milijuna godišnje, eno nam ih i danas, nepoderive u ormarima. Pa zašto je onda tako moćna firma propala? Ne, nije ona propala, jer je budućnost svakako imala, nego se namjerno u privatizacijskoj pljački uništavala, dio po dio, pogon po pogon… svaki je hadezeov mufljuz uzimao dio kolača produktivne firme koje se rad temeljio na plastičnim masama, a čija je svjetska proizvodnja u međuvremenu ostala nepromijenjena, posebno ona automobilske plastike. Mogla je dakle živjeti, proizvoditi plastične brodice, obuću, i svoje trike-trake sandale koje sada ne bi mogao ukrasti onaj Gucci iz Toskane. Pa ih jeftino proizvoditi u Kini, brendirati i skupo prodavati. Ali ne, Jugoplastiku je, po modelu kriminalne hrvatske privatizacije, a još s tim vražjim imenom, trebalo raskomadati, likvidirati, kao i državu u kojoj je nastala, pa je nakon „ubijanja“ njenih dijelova i gašenja prodavaonica 2000. godine proglašen stečaj, a preostalih dvije i pol tisuće radnika, mahom žena, otišlo na burzu rada.

Impozantni pogoni i velika zgrada Jugoplastike bili su uz brodogradilište simboli radničkog Splita, no nakon uništenja Jugoplaje, danas više ne radi ni ono što je bilo preostalo od škvera nakon što je „prodan“ jednom notornom hohštapleru. A onda je 7. veljače 2004. Splitom odjeknula snažna eksplozija, sa stotinama kila eksploziva, naime, srušena je Jugoplastika. Kao da nije ni postojala i desetljećima hranila tolike generacije Splićana, a na mjestu modernističke arhitekture izniknuo je ubrzo ružni šoping centar – stvar je i bila u mutnoj privatizaciji ogromnog tvorničkog terena – u kojemu se sada mogu naći i Guccijeve sandale, što ih je davno dizajnirao Jugoplastikin modelar. Ili kao što je čuvene Borosane – praktičnu obuću jugoslavenskih radnica i prodavačica, koje smo i mi ostale rado nosile, a proizvodilo Borovo, još jedna ozbiljna, velika tvornica, također uništena u privatizacijskoj pljački 90-tih – kopirala i po skupoj cijeni danas prodaje modna kuća Lacoste.

Eto, podsjetnik je ovo na propast radničke klase za račun temeljite pljačke javnog dobra, prigodan u dane morbidnog obilježavanja stote godišnjice rođenja Franje Tuđmana, „stvaratelja“ ove države-ruine. U kojoj, poput mahovine, uspijeva tek brojčano jaka politička mafija.

Mladina.si

Tagovi:
Heni Erceg
Autor 19.5.2022. u 12:55