Generale dosta nam je ratova

Povezani članci

• Pokora d.o.o. za nadbiskupa Puljića
• Boba Đuderija: Milanoviću, samo neka nam uđe nježno
• Mostar šokiran vandalskim napadom na spomenik Armije BiH
• Ne antifašizmu!
• Katolički spam
• HAYAT I TV1: SEDMICA ZAKONA O RADU

Puškama se brane državne granice, a u duhu, što bi rekao Dževad Karahasan, ne možete povući granice. U duhu se granice ne mogu obilježiti. Ne postoji duhovna granična policija.

Piše: Almir Tursunović

Ako je suditi po slikama s Facebooka, gospodin Sefer Halilović izvolio se u svojoj autoritativnoj, bjelačkoj i patrijarhalnoj veličini dotepati među sitnu raju drevnog grada Srebrenika, prijestolnicu srednjovjekovne Bosne, ne bi li, pogađamo iz skrivenih gajeva i dubrava na okrajcima malene provincije, pozivao na preporod i podmlađivanje vojske – „te gnojne rane i brloga majmunskog zajedništva i pećinskih nagona“. Mi smo, neznajući za njegov prosvjetiteljski pohod, posve slučajno dakle, utekli najgorem od četiri jahača Apokalipse, kako ga zajedno s brakom, Crkvom i bankom koncipira Carlos Ruiz Zafon, u ovom tekstu citirani autor opskurnih romana koji veličaju visoku književnost i vrijednosti koje niču iz trenda estetizacije subjektivnog iskustva. A tih vrijednosti općenito manjka u čaršijicama gdje masa čereči raščupance i hipstere, a ne vidi smetove i zločince koji obećanu zemlju svagda nalaze prije prvospomenutih. Tako je i Halilović naišao na topao prijem, hineći valjda udobnost u gradiću premalenom za neviđenu veličinu.

Ako „vojska služi samo kako bi se otkrilo koliki je udio budala u stanovništvu“, onda je publikum gospodina Halilovića težak slučaj. Nevolja je što težinu slučaja ne uviđaju žitelji otvorenog grada umjetnosti pod čijim je zidinama 1333. godine potpisana povelja Stjepana II Kotromanića, kao izraz otvorene kulturne i ekonomske komunikacije Srebrenika s Dubrovnikom. Nema sumnje da drakonski program s kojim nastupa πατριάρχης Halilović zatire slobodan duh i oduzima smisao mirnodopskom životu koji slove za ideale ne samo mladeži koja se pobunila šezdesetih godina, nego su se eklatantno manifestirali i u ranijim epohama, primjerice u zoru kršćanske ere u Aleksandriji, domovini mnoštva sekti, kultova i filozofskih sistema, gdje se razmjena ideja i znanja odvijala u klimi međusobnog poštovanja i uvažavanja, a učenost i obrazovanje bile vrhunske vrijednosti dostupne svakome ko je imao želju za učenjem. Ovi ne oduvijek ugroženi ideali, što se vidi u vezi aleksandrijske filozofije, nauke i umjetnosti s visokom kulturom, proizvodili su ili bili proizvod i boema, hipika i šezdesetosmaša, te su shodno takvim promotorima ocijenjeni supkulturnim. Njihovo izopštenje iz mainstream kulture dobilo je notu kulturnog i političkog suprotstavljanja centrima moći, posebno evropskom. Stvar je što u Halilovićevom konceptu oružanih snaga nema ničega evropskog, što ne znači da ne predstavlja ludost kolosalnih razmjera, a opstruktivne tendencije građanskog društva i nisu drugo doli golema ludost. Očekivano, razumijevanje značaja slobodnog izbora prevelik je zalogaj za sve koji „neće da budu kurbani“, za nepismenu masu čije čitalačke apetite zadovoljavaju sportske novosti a muzičku ukus bruse Šaban i Ceca. Njima „Aleksandrija“, „hipici“ i „šezdesetosmaši“ imaju tek akademsko značenje, lišeno bilo kakve veze s historijskim ili važećim kontekstom i iskustvom. Njihovo iskustvo došao je obogatiti Sefer Halilović, Haile Selasije (je li kabalističko podudaranje inicijala slučajnost?) svih kojima nije bilo dosta rata i zločina, ekstrapolirajući na sramotan način arhetipske zadatke adolescencije i učeći bošnjačke mladiće vještini rukovanja oružjem. Ah, divnog li iskustva!

Govoreći o odnosu paganske magije i crkvene politike mračnog doba, autori jednog od udžbenika iz klasičnog hermetizma ističu da je zajedničko obilježje mnogih političara sklonost ka iznošenju imperijalističke historiografije i jednostranih pogleda na svijet. Njihova općepoznata učenost uzima maha posebno kad progovore o savremenim kulturnim preokupacijama, a primjer je Bakir Izetbegović kad govori o homoseksualcima kao seksualno „dezorijentisanima“. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je Šeherzada Delić, profesorica bosanskog jezika i književnosti u Bihaću, koja je elokventnim nastupom i vehementnim zastupanjem generacije i kulture mladih pokupila pažnju Bosne i Hercegovine. Njen program promjene društvenih struktura i prevrednovanje znanja i obrazovanja sušta su suprotnost Halilovićevoj Valhalli. Umjesto da priprema vojnike za Konačnu bitku, Šeherzada (pro)izvodi obrazovane akademske građane koji će sutra biti „prijetnja neradnicima i kriminalcima u politici“. Imate jedinstvenu priliku da izvedete revoluciju olovkom, jer olovka je jača od metka!

Pitamo se šta Halilović misli o tome. Ima li političkih opcija za ljude od pera ili ćemo se svi morati latiti mača? Ima li kakav program očuvanja kulturne i prirodne baštine Srebrenika, za nas kulturnjake, ili je došao udovoljiti samo ovima što su se igrali s puškama i pištoljima? Hoće li nama koji smo se u pjesničkom zanosu divili cvijeću i drveću, a radi smo nastaviti estetsku kontemplaciju i šetnju kroz „šumu simbola“, u vojsci obezbijediti vrtove kakav je imao Napoleon? Je li čuo Sefer za kraljevsko cvijeće srebreničke i jajačke tvrđave, ili mu je jedva jasno gdje je došao? Po buništima i šipražju srednjovjekovnog grada cvjeta i Marihuana, sveta trava azijaca i državni neprijatelj broj jedan – za nju je sigurno čuo.

Opravdati političke i kulturne osobenosti staze „djece cvijeća“ veliki je zadatak, posebno pod pritiskom realnosti koja nije ni ružičasta ni sunčana, pa se svaki optimističan stav proglašava alternativnim i kontrakulturnim. No, jedno je jasno: na putu kroz „šumu simbola“ ne treba nam oružje. Puškama se brane državne granice, a u duhu, što bi rekao Dževad Karahasan, ne možete povući granice. U duhu se granice ne mogu obilježiti. Ne postoji duhovna granična policija.