GENERALI MRTVE VOJSKE: OD KOČE DO DIVJAKA

Kristijan Ivelić
Autor 13.4.2021. u 15:16

Izdvajamo

  • Odlučno NE ulici Jovana Divjaka u Sarajevu. NE- sve dok postoje tri protubosanske paradržave na teritoriju Bosne i Hercegovine. NE- sve dok postoje HDZ, SDA, SNSD-SDS i sve njihove replike. NE- sve dok HDZ,SDA, SNSD, SDS i sve njihove replike ne završe na smetlištu povijesti, reverzibilno- bez mogućnosti recikliranja. NE- dok se Sarajevo ne vrati Sarajevu, Sarajevu koje diše i živi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne na njezin račun i mimo nje. NE- Sarajevu kao osmanskobegovskoj kasabici oboljeloj od manije veličine iliti sarajevocentrizma. NE -ulici Jovana Divjaka u Sarajevu ili bilo gdje drugdje u Bosni i Hercegovini, ne- dok se ne vrati ono vrijeme vjerovanja u jednu jedinu obalu ljudskog postojanja- za sve nas. Ili ne dođe neko ljepše, veće, hrabrije vrijeme, ovaj put s izvjesnim i sretnim svršetkom- na obali ljudskoga postojanja...

Povezani članci

GENERALI MRTVE VOJSKE: OD KOČE DO DIVJAKA

Foto: Jovan Divjak in D.F. 

Meni je Tuđman pretvorio Bosnu u pakao, uostalom u punoj
suglasnosti s Miloševićem i meni je te zagrebačko-beogradske
političke kuhinje prema Bosni pun prsluk. Moja će Bosna opstati
izvan tih, bogo moj! političkih distopijskih mitropola. Ili je neće
biti. I mene skupa s njom. 

                                           Zdravko Malić, NOĆ BEZ SNA, 19.kolovoza 1997. 

 

SVI SMO MI ZDRAVKO MALIĆ

Tako o Bosni, a u Zagrebu i Hrvatskoj živeći, jedva dva tjedna pred smrt piše Zdravko Malić, južnoslavenski polonist europskoga ugleda, prevoditelj, esejist, spisatelj, sveučilišni profesor, kozmopolit i utopijski sanjar polihistorijskih znanja i obzora, neizlječivi i smrtno ranjeni, ubojstvom Jugoslavije i kalvarijom Bosne, Sarajlija i Bosanac. Bosna, kao krvava meljava, navijek mrvljena i drobljena mlinskim kamenovima povijesti, i na pladnjevima nezasitnih osvajača i bosnoždera, našla se između čekića i nakovnja razaračkih i ubilačkih susjeda, Beograda i Zagreba te njihovih krvavih poslušnika i bosanskih izdajnika, uskočkih i hajdučkih jazbina Pala i Gruda. Prekodrinski i paljanski ubojice Jugoslavije i Bosne, pod ravnogorskim kokardama i trogloditskim bradurinama,  ubili su i Malićeva brata Hrvoja, predratnoga grafičkog urednika Oslobođenja, u okupiranoj sarajevskoj četvrti Grbavica. U Guvnu, Dolcu i Travniku, arapsko-bošnjački mudžahedini – ta nakazna teroristička armada kojom su Alija, reis i SDA zabili nož u leđa obrani istinske Bosne i prvotnoj, golorukoj i jedinoj pravoj bosanskoj vojsci, mimo osmansko-begovskih fantazmi i monomaničnog panislamizma – bradata horda mudžahedinskih asasina spalila je, opljačkala i porušila Malićevu bosansku djedovinu. Osamljen i poražen, u siromaštvu, Zdravko Malić do smrti ostaje bolno žedan i gladan Bosne i Sarajeva, odbijajući da se smanji i uruši kao čovjek, na mjeru sveproždiruće tronacionalne predmodernosti, tribalizma i neofašizma i ne libeći se usred Zagreba govoriti usuprot tuđmanštini, hadezenjarskome hrvatstvu i neoustaštvu.

POGREB JOVANA DIVJAKA: SAHRANJIVANJE BOSNE I SARAJEVA 

No, ovo i nije priča u kojoj je glavni junak Zdravko Malić. Ovo je priča o nebrojenim i bezimenim malićima s južnoslavenskih prostora, ali ponajprije o onima koji su prošli najgore u toj orgiji smrti, Bosancima i Hercegovcima, stotinama tisuća njih kojima je oduzeta Bosna a oni Bosni, kroz bosansku kalvariju u kojoj broj postaja na putu boli još nije konačan. Vjerojatno bi i milijuni Bosanaca i Hercegovaca potpisalo svaku Malićevu riječ, a njegovu sudbinu prepoznali, doslovce i simbolično, i kao svoju. Pitanje je samo koliko ih je ostalo i preostalo u Bosni, koliko je u Bosni preostalo Bosne, a koliko ih živi u nepovratnu rasapu i kao post mortem, diljem planeta. Zdravko Malić bi možda poživio duže, zacjelio podmukle rane samotnika eda je, nekim čudom dobre kobi, imao sugovornike i suputnike po Bosni poput generala mrtve vojske Zdravka Grebe i Tarika Haverića, Dragana Vikića i Mirze Jamakovića, Stjepana Šibera i Sefera Halilovića, Munira Alibabića Munje, Mustafe Hajrulahovića Talijana i, u istome redu i slijedu, rame uz rame s navedenim suborcima – Jovana Divjaka. Ali bi opet Zdravko Malić završio kao oni; i oni su, ili će, završiti kao on. Bez Bosne, bez Sarajeva, bez nade i bez sna.

Osim Tarika Haverića, sve ove ljude upoznajem 1992., budući sam kao pripadnik Odreda Bosna (Specijalne jedinice MUP-a RBiH) mnogoput bio u osobnoj pratnji komandanta Dragana Vikića: u zgradi Predsjedništva RBiH,  gdje su se odvijali sastanci presudni za – tad smo, naivci, vjerovali – obranu Sarajeva i Bosne, i drugdje.

Svi oni su, kao jedina moguća Bosna i Hercegovina – ne Herceg-Bosna i RS, po volji Beograda i Zagreba, Pala i Gruda, niti osmanskobegovska Bosnica i europska enklava – nukleus panislamske svjetske države čiji kreatori sjede u arapskim pustinjama, Iranu i Turskoj – zajedno, kao Bosna u malom, ugradili svoje živote u obranu BiH, iskorišteni i odbačeni – da bi danas, u trostrukoj inkarnaciji i negaciji Bosne, živjelo i postojalo ono protiv čega su se borili i na što su potrošili neveliki i nepovratan kapital prekratka ljudskoga života.

Svi oni su doživjeli kob obmanutih i iskorištenih, izmanipuliranih i odbačenih, uklonjenih, izdajnika, otpadnika, izopćenika – od strane čuvara arijskoga plamena triju etnokonfesionalnih plemena koja danas trijumfalno žive i iživljavaju svoj ur-fašizam: militaristički i militantni, agonalni doživljaj Drugoga, tribalizaciju i desekularizaciju, repatrijarhalizaciju i galopirajuću regresiju u predmoderno petrificiranje i monokrone kazamate zatvorenih društava.

S Bosnom se događa i dogodilo se ono što je tako jezgrovito i točno Predrag Lucić kazao za Jugoslaviju – preostaje nada, da usud Bosne neće do kraja biti parafraza života i sudbine Jugoslavije: da su je sanjali i stvarali najbolji, a uništili i ubili najgori. Navedena skupina – i još stotine tisuća u Sarajevu i diljem BiH njihovih istomišljenika – nastavili su sanjati – stvarati Bosnu, i kad su nestali Pokret Walter/Valter i Svenarodni parlament, i nakon što nikad nije zaživjela Vlada nacionalnoga spasa. I bili su osuđeni na neuspjeh – za razliku od njih, rigidni i fašistoidni etnokonfesionalni pokreti, zaodjeveni u tobožnje stranke, posjedovali su partijsku organizaciju i infrastrukturu te trostrukom mrežom premrežili BiH: metastaziranom stranačkom, etnokonfesionalnom birokracijom, podzemljem, obučenim egzekutorima, obavještajnim strukturama, policijama i vojskama kao stranačkim falangama, medijima, školskim sustavom, gospodarstvom kao kravom muzarom Vođe i Stranke, paradržavama kao feudima u posjedu Vođe i Stranke, feudima u kojima Stranka već desetljećima pljačkom milijuna i milijardi podmiruje elitu i sljedbenike Vođe i Stranke: sve one što se tove i vampirski parazitiraju na raskomadanoj Bosni i Hercegovini.

Ključni ljudi obrane Sarajeva i Bosne koje sam ovde poimence naveo – Vikić, Šiber, Divjak, Halilović, Alibabić, Hajrulahović, Jamaković, a na svojem području Grebo, Haverić i mnogi drugi – kontinuirano su bili izloženi pokušajima kupnje i vrbovanja od strane Beograda i Zagreba, Pala i Gruda, KOS-a bivše JNA – pokušaji, „argumentirani“ astronomski golemim svotama novca, bili su uzaludni.

I svi su, rijetko u svilenim rukavicama, najčešće brutalnom silom, odstranjeni, nakon što su odbili statirati kao fikusi, svedeni na dekorativnu funkciju i korisne budale, dok Izetbegović, reis i glavešine SDA  stvaraju građansku BiH po uzoru na pokrovitelje SDA-begovata: građanske Turske, Irane, Saudijske Arabije, Egipte.

Dan žalosti i sahrana Jovana Divjaka, doslovce će već sutra biti zaboravljeni. Kao i svi drugi obični, dosadni, prozaični, zaboravu namijenjeni dani u BiH i Sarajevu; to su, naime, svi oni dani kad se, uvijek iznova, sahranjuju, pokopavaju Bosna i Hercegovina i Sarajevo. Od 1990. do danas tih, kao preslikanih, bezbrojnih dana sahranjivanja BiH i Sarajeva najviše je u funeralnome kalendaru bosanskohercegovačke zbilje i svakodnevice.

Onih drugih – dana nade, buđenja, pobune, promjene – nije preostalo niti za iznimku koja potvrđuje to sumorno bosanskohercegovačko i sarajevsko pravilo – koje navješćuje konačan kraj.

KONTRAREVOLUCIJA: GASTRONOMIJA & OBJEDI 

Revolucija, znademo – i u toj zapravo autofagiji može li se još uopće govoriti o revoluciji? – u svojoj čudovišnoj preobrazbi, ždere vlastiti porod.

Kontrarevolucija proždire, s tekom nezasitna predatora, tuđu djecu: onu koja, u naivnu zanosu i žrtvovanju, stanu nasuprot njezinoj tmini i pošasti.

Jasno je što je to proždralo žive i mrtve, ili naprasno sahranjene, prethodno pobrojane i ovih dana još jednoga od njih, začudnoga generala; proždralo ih je sve s lakoćom, jer neman je samljela i progutala i sve ovdašnje narode i njihove zabranjene, prebrisane i zacrnjene historiografije.

KOLIKO SMRTI? 

Od travnja 1992. do danas, svi oni, baš kao i Jovan Divjak, umrli su bezbrojnim smrtima. Njihove smrti i Divjakova smrt nisu one s nadnevcima, datumima rođenja i biološkoga ugasnuća, na osmrtnici; nije to vrijeme smrti službeno konstatirano i rutinski upisano rukom liječnika, ono koje sad već pripada izvodu iz matične knjige umrlih.

U časovitu postojanju, mnogoput i uvijek iznova, temeljito i uvjerljivo umiremo s našim umor(e)nim snovima, idealima, tlapnjama, naivnostima, žudnjama, ludilima i utopijama. Temeljito i uvjerljivo umiremo onda kad nas ravnodušnost stvarnosti ubija kroz masakriranje tih naših nesuvislih snova i naivnosti; onda kad ionako hlapljivi obrisi utopije postaju sablasne oniričke slike, zgažene i protjerane, čak i kao nagovijest, u svjetove utvara, duhova, tame i priviđenja.

Žive i mrtve – ili žive sahranjene, kako to pokušavaju s još uvijek biološki živim Vikićem, Halilovićem, Alibabićem, Haverićem – nisu ubili, kad ih već nisu mogli kupiti ili likvidirati, agresorski beogradski i zagrebački režimi, na liniji Karađorđeva, niti njihova krvnička posluga Gruda i Pala. Sve njih, uz tisuće golorukih naivaca i idealista Bosne i Sarajeva, ubila je famiglia Izetbegović i njihova Stranka, ugradivši ih u Begovat Bosnicu s pogledom na panislamsku halucinaciju, treću protubosansku paradržavu na teritoriju Bosne i Hercegovine.

NE ULICI JOVANA DIVJAKA U SARAJEVU!!! 

Odlučno ne ulici Jovana Divjaka u Sarajevu. Ne – sve dok postoje tri protubosanske paradržave na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ne – sve dok ne postoji Republika Bosna i Hercegovina. Ne – sve dok postoje HDZ, SDA, SNSD-SDS i sve njihove replike. Ne – sve dok HDZ, SDA, SNSD-SDS i sve njihove replike ne završe na smetlištu povijesti, ireverzibilno – bez mogućnosti recikliranja.

Ne – dok se Sarajevo ne vrati Sarajevu; Sarajevu koje diše i živi za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne Sarajevu kao osmanskobegovskoj kasabici oboljeloj od manije veličine iliti sarajevocentrizma.

Ne sjećam se točno kad je to bilo, general Stjepan Šiber bio je na pregovorima u Kiseljaku, gdje ga je dočekao bivši kolega s Vojne akademije, general-bojnik Milivoj Petković, kasnije jedno od proslavljenih imena udruženoga zločinačkog pothvata…

Ooo, Stipe, zar si živ, nego … je l’ te osunetio Alija? – umjesto pozdrava, zapitao je podrugljivo uzp-general-bojnik Petković generala Šibera.

Ooo, Mile… nije, niti će. Al’ su, vidim, tebe Tuđman i Boban uspjeli lobotomirati! – hladno i pro bono je poklonio preciznu dijagnozu bivšemu kolegi general Šiber.

Na toj smo strani, zajedno s Vikićem, Šiberom, Divjakom, Halilovićem, Grebom, Jamakovićem, Haverićem, Alibabićem, Hajrulahovićem, bili mi koji se nismo dali obrezati niti lobotomirati u bilo čije ime; u ono doba kad smo, s patosom, vjerovali u emfatično i eufonijski intoniranu, mušketirski posloženu parolu:

SVI I SVE ZA BOSNU, BOSNA ZA SVE NAS! Kad je rijeka Bosna i dalje tekla svojim koritom između dvije obale, a mi, naivni, mladi, ludi, zaneseni, vjerovali da u zemlji Bosni svi možemo biti tek na jednoj obali – obali ljudskog postojanja.

Ne ulici Jovana Divjaka u Sarajevu ili bilo gdje drugdje u Bosni i Hercegovini – ne, dok se ne vrati to vrijeme vjerovanja u jednu ljudsku obalu za sve nas.

Ili dok ne dođe neko od nas ljepše, veće, hrabrije vrijeme, ovaj put s izvjesnim i sretnim svršetkom na obali ljudskoga postojanja…

Kristijan Ivelić
Autor 13.4.2021. u 15:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija