„Generalska“ pljuska nacionalnom ponosu

Marijan Vogrinec
Autor 13.8.2020. u 10:54

„Generalska“ pljuska nacionalnom ponosu

Foto: Dino Stanin/Pixell 

Što je trebalo medijskoj tzv. javnoj kući da u povodu državne proslave 25. obljetnice VRA Oluje emitira u udarnom terminu na Prvom programu katastrofalno ocijenjen filmski promašaj „General“ iz obiteljske manufakture Antuna Vrdoljaka, koji ni sam umirovljeni general Ante Gotovina nije želio pogledati? Uradak nabijen protusrpstvom, protukomunizmom, politikantstvom, patetikom, čak krivotvorenjem činjenica sasvim odudara od eha uvjerljivo državničkih, pomirbenih i suživotno potentnih zalaganja aktualnog državnog vrha i interesa svih žitelja RH. Kao što Antun Vrdoljak nije imao ono najvažnije za uistinu dobar film i seriju o Anti Gotovini – pošten odnos prema povijesti i ljudima – pa je zamijesio i ispekao gnjecav, neukusan i nejestiv kruh, HRT nije imao taj uređivački nos za poštedjeli državu i njezine žitelje Vrdoljakovih dokumentarno-biografskih podvala. Šteta. Prešteta…   

Marijan Vogrinec

Dok se s kninske proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 25. obljetnice VRA Oluje još vrlo jasno čuo eho prvi put uvjerljivo državničkih, pomirbenih i suživotno potentnih govora predsjednika RH Zorana Milanovića – generalno ocijenjenog najboljim – premijera Andreja Plenkovića i domovinskoratne legende, umirovljenoga generala Ante Gotovine, najveća medijska tzv. javna kuća HRT postproslavno je opalila zvučnu pljusku nedvojbeno najvećemu nacionalnom slavlju. Naime, u udarnomu je terminu na Prvom televizijskom programu emitirala katastrofalnim ocijenjen dugometražni filmski promašaj „General“ iz obiteljske manufakture Antuna Vrdoljaka (89). Film je skraćena inačica istoimene tzv. dramsko-biografske tv serije (u osam epizoda, emitiranih prošle zime na HTV-u) scenarista i redatelja Antuna Vrdoljaka, nastale na predlošku također osporavane knjige „Ratnik, pustolov i general“ Nenada Ivankovića, svojedobnoga glavnog urednika lista Vjesnika i neuspješnog protuđmanovskog političara.

To je najskuplji igrani projekt u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – kritičniji mediji su ga prozvali „državnim projektom u vrijeme kada je Hrvatskom vladao klerikalno-histerični HDZ Tomislava Karamarka – za koji je potrošeno in cash blizu 20 milijuna javnih kuna. Od toga 9,6 milijuna kuna samo novca iz obavezne HRT-ove naknade (svaki korisnik/pretplatnik HRT-a plaća 80 kuna mjesečno), ali i 1,8 milijuna kuna Grada Zagreba. Gotovo nije bilo javne institucije, ali i dijela viđenijih privatnih tzv. poduzetnika u/izvan RH koji nisu uplatili pinku za Vrdoljakova „Generala“.

Rekosmo, dok se s kninskoga nacionalnog slavlja još čuju pozivi na pomirbu Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini i radi zajedničke bolje budućnosti svih žitelja, dok predsjednik, premijer i politički lideri hrvatskih Srba donose brašno, vodu, kvasac i sol za zamijesiti pogaču pomirenja dvaju najvećih naroda u RH i na zapadnomu Balkanu, Vrdoljakov „General“ anatemizira Srbe kao takve, kao kolektivnog krivca za hrvatsku nesreću 1991.-1995., krivotvori neke notorne činjenice o oslobođenju Knina kao sjedišta paradržavne tzv. SAO Krajine i pravom dijarejom patetike čini slavnu ratnu pobjedu Hrvatske vojske gotovo negledljivom. A njezine ključne aktere likovima neusađenim u prostor i vrijeme tako da se uopće ne treba čuditi zašto ikona Domovinskog rata i zapovjednik kninske vojne operacije general Ante Gotovina dosad nije ni poželio pogledati „Generala“. Nije došao ni na svečanu premijeru u Zagrebu, nije riječ rekao o totalnoj blamaži Vrdoljakovog uratka lani na Međunarodnom filmskom festivalu u Puli, gdje je razvikanog, polit-ideološki krajnje neukusno pristranog filmadžiju potukla do nogu (zapala ga tek priznanja za sporednu žensku i mušku ulogu) vrijedna Dana Budisavljević filmom „Dnevnik Dijane Budisavljević“ o užasima ustaškog pogroma zdrave pameti, genocidu i stradanjima u tzv. NDH.

Ispalo kako jest…

Jest da je HRT bio papskiji od pape kad je Vrdoljaku isplatio enormnu svotu javnog novca za filmski promašaj zbog kojega se kasnije posipao pepelom čak i tadašnji v. d. potpisnik ugovora Siniša Kovačić – latio se javnog novca 2016. godine, u doba prevlasti Tomislava Karamarka u HDZ-u i ideološki rigidnog apsolutizma Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvu kulture – ali HRT nije smio taj kardinalno loš materijal podastrijeti gledateljstvu u danima nacionalnog, je li, ponosa i slave. I aktualnih državnih napora za budućnosno, bolje uređenje međunacionalnih odnosa i ukupnog stanja u zemlji. Prigodno prikazivanje filma „General“, jamačno ne svjesno/namjerno, jest podvala marnim pekarima što su se sastali zamijesiti pogaču hrvatsko-srpskog pomirenja i zakopavanja ratnih sjekira u što većem broju još usijanih glava s obiju strana. I unutar zemlje i između službenih Zagreba i Beograda.

„Nadam se da će Programsko vijeće pod mojim vodstvom unatoč preprekama – a objektivna prepreka je aktualni Zakon o HRT-u – smoći snage, mogućnosti i umijeća popraviti svoj položaj i ulogu unutar HRT-a“, poručio je još prije osam mjeseci novoizabrani predsjednik Programskog vijeća HRT-a Zdravko Kedžo, „a onda zajedno s programskim, uredničkim i svim ostalim ljudima u kući podignuti kvalitetu programa kako bi zadovoljila interes javnosti.“ I eto ti kvalitete, znanja i mudre programske politike državnog, pardon tzv. javnog medija: Vrdoljakov „General“ koji – takav kakav jest, neuspješan, patetično smiješan, neuvjerljiv i krivotvoriteljski – nema ključne sastavnice zbog kojih bi bio od javnog interesa. „Ovo je javni servis“, prenijela je Hina Kedžino pametovanje za koje ni poslije niti prije nije bilo uvjerljivog pokrića, ne samo sada s olujnim „Generalom“, „a on bi trebao zadovoljiti interes cjelokupne javnosti.“ Trebao bi, samo trebao? Član Vijeća Stipe Alfier pitao je tada, tvrdi Hina 27. siječnja 2020., je li tko pogledao seriju „General“ prije emitiranja, jer „ima činjeničnih pogrešaka“ te da mnoge uratke vanjskih produkcija može bolje snimiti sâm HRT.

„Ravnatelj poslovne jedinice Program HTV-a Renato Kunić naglasio je kako je serija ‘General’ ispala tako kako jest, a nitko nije s njom sretan“, javila je Hina. „Ocijenio je da scenarij nije dobar, a tekst je katastrofalan. No nisu mogli ići u sudske sporove zbog raskidanja ugovora.“ Netko je – ako ne zbog drugog, ono zbog tzv. moralne i materijalne odgovornosti za 9,6 milijuna kuna novca HRT-ovih pretplatnika – morao strogo kontrolirati što, kako i s kime Antun Vrdoljak radi te reagirati. Ako Siniši Kovačiću – danas je šef na nekoj katoličkoj televiziji – scenarij i redatelj nisu bili prioritet, kako se kasnije pokušao posuti pepelom (ne)odgovornosti, zašto je potpisao ugovor!? Lako je tuđim nježnikom gloginje mlatiti, a vraga bi komu palo na um tuđim novcem gloginje mlatiti, ako znâ da će mu se ispostavi račun za možebitnu štetu. Ako si na dužnosti i ovlašten potpisivati financijske odluke, nisi bez odgovornosti. „Kada sam preuzimao dužnost v. d. glavnog ravnatelja HRT-a, ovaj projekt iz nekog razloga nije bio među najvažnijima, no na prvim sastancima odlučili smo to promijeniti“, kazao je Siniša Kovačić Indexu.hr 26. siječnja 2020. Ovo nam je iznimno važan projekt. Držim da će publika prihvatiti ‘Generala’, jer iza scenarija i režije stoji jak autorski tim koji je već realizirao brojne uspješnice.“ Sic transit. Obiteljska manufaktura Antuna Vrdoljaka – otac, sinovi, zet u glavnoj ulozi, snaha pjeva, etc. – proizvela „uspješnice“ tipa, je li, „Duge mračne noći“ i „Generala“ kojega se i general srami!? Morao je Kovačić nešto bubnuti eda bi imao alibi zašto nije dužan vratiti HRT-u 9,6 milijun kuna što ih je potpisom ugovora s Andrijom Vrdoljakom (redateljev sin) iz privatne producentske kuće Kiklop film velikodušno prepustio manufakturi.

Foto: Imdb

Neki su zbijali čak i neslane šale o tomu što bi i kako učinio Antun Vrdoljak da ima „malobrojniju obitelj“. Svakako bi obiteljski business Vrdoljakovih gadno patio. Ovako, pusti milijuni idu na jedno mjesto, baš kako je ta tradicija lijepo podastrta u „Prosjacima i sinovima“, Raos-Vrdoljakovom rodnom kraju. Pa će, zašto ne, nepotistički Matan biti scenarist, redatelj i producent „Generala“, sin mu Andrija izvršni producent, drugi producent i glavni glumac (Ante Gotovina) je redateljev zet Goran Višnjić čiji pak sin Vigo glumi dječaka Antu Gotovinu (redatelj, djed Antun: „Trebalo mi je dijete koje će me slušati na snimanju“, sic transit), drugi Vrdoljakov sin Vjekoslav direktor je fotografije, a asistent kamere mu je sin Marko Vrdoljak. I kad „svoje“ podijeliš najprije obilno sebi, pa svojima ispada nekako normalnim da „nemaš“ za pravodobno ili uopće platiti domaću glumačku elitu. Goran Navojec (u filmu pukovnik Bruno Zorica Zulu) zaprijetio je sudom filmskoj manufakturi Antuna Vrdoljaka.

„Neshvatljivo mi je“, pisao je ljutiti Navojec Indexu.hr u podužem e-mailu, „da nositelji projekta financiranog javnim novcem HRT-a i HAVC-a (4,2 milijuna kuna Vrdoljakovom promašaju nije pomoglo Hrvoju Hribaru ostati na čelu te institucije nakon što su ga nedomoljubno napali „domoljubi“, op. a.), koji je svojevremeno dobio epitet projekta od državnog značaja, svoje suradnike tretiraju na način da ih ne plate. Budući da se radi o novcu poreznih obveznika, mislim da je došlo vrijeme da se o ovoj temi javno progovori. Dvije godine sam strpljivo slušao producentova objašnjenja za kašnjenja isplate da bih se, na koncu, odlučio potražiti zadovoljštinu pravnim putem.“ Istinitost Navojčevih tvrdnji potvrdio je i Mustafa Nadarević (u filmu general Janko Bobetko), još neki glumci i suradnici, ali i koproducenti za BiH iz Grip filma, etc. Neugodna je javna b(r)uka probudila i najstarijeg Vrdoljaka koji se nije sramio poručiti kako će honorari „biti isplaćeni čim stignu svi novci“. Sic transit. Tko je stavio u džep milijune koji su – odavno već stigli? I, tko je prvi na redu za isplatu? Vrdoljak i obiteljske uzdanice naprijed, ostali stoj?

Na IMDb-ju, najvećoj internetskoj banci podataka, Vrdoljakov je serijal dobio ocjenu 2, a film „General“ 3,5 od mogućih 10. Portal Index.hr objavio je 26. siječnja 2020. i obiljem podataka dokumentirao indikativan tekst pod naslovom: „Večeras zadnja epizoda Generala. Sve se čini smiješnim, ali zapravo je užasno“. Debakl s lanjske Pule intenzivirao se HTV-ovim emitiranjem serijala koji je razgnjevio ratne veterane iz Domovinskog rata i gledateljima poslužio za sprdnju s autorima, mutavim tekstom gurnutim u usta inače (većinom) odličnim glumcima u drugim projektima, najsirovijim ulizništvom rigidnoj HDZ-ovoj vlasti i ekstremnoj tzv. desnici, polit-ideološkom propagandom protiv „mrskih četnika“ i totalno neumjesnom podjelom uloga tako da likovi koje interpretiraju izgledaju kao karikature, slaboumnici, izmišljeni ratnici, ljudi bez krvi i mesa… Što je bilo, je li, HAVC-ovim umjetničkim savjetnicima za dugometražni igrani film Daliboru Mataniću (ugledni redatelj) i Deanu Šoši (urednik na HTV-u) da preporuče tih 4,2 milijuna kuna Vrdoljakovoj obiteljskoj manufakturi pod izgovorom (svibnja 2016.) da „kinematografije koje drže do sebe omogućuju svojim živim klasicima da snimaju filmove i u dubokoj starosti“ te da „u filmskoj umjetnosti pravi redatelji ne idu u mirovinu ni sa 65, ni sa 67 godina, a s hrvatskom kinematografijom to nije uvijek bio slučaj“. Sic transit. „General“ je slučaj.

Vrdoljak i glumci s Titom

„General“ je najlošiji uradak razvikanog filmadžije Antuna Vrdoljaka, koji je  – i kao Titov i miljenik tzv. mračnog komunističkog režima SFRJ – najbolje svoje filmove i serije snimio u bivšoj državi po kojoj nakon 1990. godine licemjerno pljuje i na tom „domoljubnom“ prenemaganju – s dosta smrtnih grijeha, je li, glede i u svezi nacionalnog tretmana hrvatskih Srba u politici, kulturi, na HRT-u te u sportu – priskrbio enormno materijalno bogatstvo. „General“ kao serija nije ni mali od kužine Vrdoljakovim „Prosjacima i sinovima“ (1971., 13 epizoda po scenariju Ivana Raosa), a film „General“ ili također iz obiteljske manufakture „Duga mračna noć“ (2004., scenarij i režija Antun Vrdoljak) ni do partizanskoga gležnja njegovim „Kad čuješ zvona“ (1969.) te „U gori raste zelen bor (1971.), etc. Da se ne spominju „Kiklop“ (1982.), „Od petka do petka“ (1985.)… Ako se već za toliki novac dao osobno pisati scenarij, režirati, uzeti članove obitelji za važne poslove na „Generalu“, iskoristiti do daske svoj filmski minuli staž, ali i političku poziciju u novohrvatskom javnomu tzv. mainstreamu, zašto nije pet-šest puta uzastopno pogledao spektakle svojih kolega s ovih prostora, pa se potom educiran i osvježena pamćenja latio intrigantnog CV-a Ante Gotovine?

Čudesna mješavina

Recimo, da je pogledao „Bitku na Neretvi“ (1969., nominiran za Oscara za strani film) Veljka Bulajića. Ili bilo koji drugi Bulajićev ratni/partizanski film. Zašto ne, mogao je posegnuti i za „Sutjeskom“ (1973.) Stipe Delića koji je iz nekih „svojih razloga“ odbio snimiti Bulajić, iako mu je tadašnja vlast ponudila neograničenu svotu novca i svu potrebnu tehniku. U oba ta filma sudjelovali su ponajbolji svjetski glumci. Nije bilo zgorega – prije snimanja „Generala“ – da je Antun Vrdoljak osvježio znanje i ideje o dobromu ili barem korektnom ratnom filmu na snažnim uradcima Hajrudina Krvavca iz b-h susjedstva, čovjeka koji je preživio i tzv. NDH i Goli otok i nikad nije pljuvao na to mračno doba kada život nije vrijedio pišljivog boba. A snimio je iznimno gledane „Most“ (1969.), „Valter brani Sarajevo“ (1974.), „Partizanska eskadrila“ (1979.), etc.

„General“ je, obznanila je kritika, „čudesna mješavina najnevjerojatnijih zanatskih promašaja, krajnje neuvjerljive radnje i propagande za djecu vrtićke dobi. Dobro, pretjerujemo, ne podcjenjujmo inteligenciju djece vrtićke dobi. (…) Odstupanje od povijesnih činjenica moglo bi se smatrati umjetničkom slobodom i žrtvovanjem fakata u ime radnje kada bi u ‘Generalu’ radnje bilo. No nema je, film i serija su s jedne strane plitka antisrpska i antikomunistička propaganda (isti falši obrazac kao i u „Dugoj mračnoj noći“, op. a.), a s druge prikazivanje Ante Gotovine kao mješavine sveca i slaboumnika. Jedini Srbin pozitivac je izvjesni Stevo, lovokradica koji vodi hrvatske vojnike kroz šumu u nekakvoj besmislenoj akciji. On je Srbin, ali radije da Gotovina misli kako je ‘Cigan’, a kada ga glavni junak politički korektno nazove Romom, Stevo objašnjava da su Romi oni koji su ulazili u Partiju, a on nije jer vjeruje u Boga. Ostali su Srbi uglavnom prijetvorni, svi su u pravilu iz Srbije, stalno se postavlja pitanje tko ih je zvao u Hrvatsku kao da u ratu nisu sudjelovali i domaći Srbi iz Hrvatske, izmanipulirani politikom Slobodana Miloševića, ali i uplašeni nacionalizmom Franje Tuđmana“.

Jedini vojnik u „Generalu“ kojega se oslovljava imenom i prezimenom je aktualni ministar hrvatskih branitelja (sada u drugomu mandatu) Tomo Medved, pa neće biti nerazumljivim što upravo on nema loše mišljenje o Vrdoljakovom djelu. „Uz bolje pripreme, moglo se i kvalitetnije i jasnije prikazati aktivnosti tog vremena“, primijetio je Medved. Njegovi suborci na najvišim ratnim dužnostima i sudionici svih važnijih vojnih operacija u RH i BiH pak ne štede oštre riječi. „Zvali su me ljudi koji su sudjelovali u akcijama i sprdali se sa serijom/filmom“, kazao je Gotovinin prijatelj, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade i SDP-ov ministar obrane Ante Kotromanović. „Vidio sam što je Roso rekao, eksplodirao sam od smijeha. Kažu mi ljudi kako smotaju joint, napuše se i onda se sprdaju s ‘Generalom’. Žao mi je što je nešto što je moglo biti izvrsna filmska priča – uništeno. Po onomu što su mi rekli, Gotovina je prikazan kao neki biskup koji stalno moralizira, a on je bio i bitanga (npr. „sijao“ djecu od Kolumbije do Zagreba, bračnu i izvanbračnu, pa ih ostavljao zajedno sa ženama, op. a.).“ Po Kotromanovićevoj odokativnoj procjeni, MORH je samo besplatnom tehnikom i ljudstvom (statisti, vojska…) sufinancirao „Generala“ u vrijednosti „između četiri i šest milijuna kuna, ne manje“.

„Nismo mi bili ni balavci, ni kurve niti debili kako nas je Vrdoljak prikazao“, žestio se umirovljeni general Ante Roso, jedan od najvažnijih zapovjednika i Gotovinin suborac u VRA Oluji. „Ne bih preživio 27 bitaka da sam bio takav kreten. To je karikatura samog imena. Ništa tamo nema veze ni s Gotovinom niti sa mnom. To je iluzija. Nitko me nije pitao ni za savjet niti konzultirao u vezi s filmom. Ja sam vojnik, ali nisam glup. Krivo mi je što se jedna ozbiljna tema prostituirala, ali prostitucija je očito način života na Balkanu. Cijeli je Balkan zasran, nema više Krleže ni njegovih ‘Zastava’. Nestalo je elite da bi se sve uvalilo u govna, pa i ova bijedna televizija. Sve su to najprimitivnije političke igre i interesi. Nije prvi put da se snimaju i prikazuju gluposti. Znam Vrdoljaka. On je čovjek kao i ja, pri kraju života. Znam vrlo dobro da u arhivima ima autentična svjedočanstva trojice pripadnika KNOJ-a koji su ubijali 250 ljudi dnevno, ali ih skriva. Nesposobnom je političkom vrhu u interesu skrivati istinu i prikazati Gotovinu kao maloumnika. Nemaju ludi Srbi nikakve veze s time, mi smo sto puta luđi. Govna.“

Tako je Roso – bivši pripadnik Legije stranaca i osnivač Bojne Zrinski, prve specijalne postrojbe HV-a – zborio Indexu.hr, bez dlake na jeziku. „Partizanski filmovi su mila majka u odnosu na ‘Generala’“, tvrdi umirovljeni general Rahim Ademi kojega je, kao jednog od ključnih zapovjednika u VRA Oluji, predsjednik RH Zoran Milanović neki dan odlikovao Redom Petra Krešimira u povodu 25. obljetnice te vojne akcije. „Riječ je o bezočnom krivotvorenju Domovinskog rata kakvoga bi se posramio i Agitprop. Ovakav kult ličnosti nije u partizanskim filmovima njegovan ni oko Titove figure, a količina neistina i neuvjerljivosti krajnje je bezobzirna jer je puno svjedoka tih događaja još živo i dobrog pamćenja, a svejedno im se smije u lice. Ono što sam tada proživljavao s generalom Gotovinom nema nikakve veze s ovim na ekranu. Ante Roso, Zulu i Domazet Lošo (glumi ga Tarik Filipović) nikad nisu bili na ratištu oko Knina. Zulu je tada šetao okolo nakićen nekakvim činom pukovnika, a kad sam ga pitao odakle mu čin, rekao je da mu ga je dao Roso.

Ja sam mu objasnio da mu ne može čin dati Roso, da mu je potreban ukaz predsjednika države. Ja sam u filmu prikazan kao anonimni poručnik kojemu je zaručnica trudna pa se planira ženiti. Valjda opet nisam dovoljno podoban (kao onomad kada mu je HDZ-ova vlast kukavički pakirala „krivnju“ kako bi, je li, Albanac Ademi – baš kao i „partizan“ Petar Stipetić – fasovao Haag umjesto nekog „našeg“ Hrvata, op. a.) da me se spomene stvarnim imenom kao neke druge, iako su u tom dijelu rata bili potpuni marginalci.“

Vrdoljakovog „Generala“- kojemu ne samo zbog otvorenog protusrpstva nije bilo mjesto u prigodnom HTV-ovom programu u povodu 25. obljetnice VRA Oluje nego i zbog karikiranja Domovinskog rata te umjetničke bezvrijednosti – s pravom su pokopali i filmska kritika i publika. Na bezgraničan bijes i očaj svih fanova filmskog trasha, bolan vrisak profesionalnih „domoljuba“ i ekstremnih zaljubljenika u tzv. teorije zavjere. Valjda i Siniše Kovčića kojemu se baš i nije posrećilo glumatati Babu Vangu koja unaprijed „vidi“ – razdragane filmofilske mase kako obiteljsku manufakturu Antuna Vrdoljaka nose na rukama.

Neugodan dojam

„Nerado govorim o radu kolega, ali više je tu stvari zabrinjavajuće“, reći će Indexu.hr filmski djelatnik i kritičar Nebojša Taraba, čija se serija „Uspjeh“ rado gledala na HBO-u. „Prvo i trenutno najvažnije jest što nisu plaćeni ljudi koji su sudjelovali u snimanju. Drugo, jako važno, način je na koji je bivša uprava HRT-a odlučila financirati snimanje po očito lošem predlošku. Sadašnja uprava, koja se i sama ogradila od serije/filma, nije imala izbora, nego emitirati ono što im je Vrdoljak isporučio. Šteta. S ozbiljnim timom, o Gotovininom životu mogao se snimiti film ili serija koja bi se bez problema probila na strano tržište. Moglo se čudo napraviti.“ Sramotno je čudo pak izvela sadašnja uprava medijske tzv. javne kuće time što je opalila, kako narod voli reći, dreku pljusku emitiranjem „Generala“ u nevrijeme. Ničim izazvan, HTV je emitirao i također loš i nepotreban filmski uradak „Gojko Šušak – pobjednik iz sjene“ u režiji i po scenariju već zaboravljene Ljiljane šprahfeler Bunjevac-Filipović (5. kolovoz, HTV2 u 17,16 sati).

Neugodan dojam polit-ideološke pristranosti HRT-a atmosferi kojoj je s pravom bilo uskraćeno donijeti ZDS, bezobrazluk i zvižduke na središnju, državnu proslavu u Knin, jedva je mogao ublažiti profesionalno urađen dokumentarac „General i džentlmen“ Hrvoja Zovka o jednom od najvažnijih ili najvažnijem pobjedniku Domovinskog rata generalu Petru Stipetiću, zapovjedniku Sektora sjever, kojemu se 8. kolovoza predao kompletan 21. kordunski korpus vojske tzv. SAO Krajine s više od 5000 vojnika, tenkovima i svim naoružanjem te svom logističkom tehnikom. Scena kada samozatajnom generalu džentlmenu od glave do pete u svakoj prilici, uvijek s cigaretom u kutu usana, pukovnik Čedo Bulat vojnički salutira i potpisuje predaju, a tenkisti mu plaču i grle cijevi teških grdosija – obišla je svijet. Ta je slika jače zagrijala hrvatska srca od Tuđmanovog škrgutanja zubima i podizanja državne trobojnice na kninskoj tvrđavi. Čast i ponos, ali i pobjednička čovječnost prema poraženima, to je vrijednost koju Antun Vrdoljak ne razumije i nije ju znao unijeti u „Generala“.

Šteta, velika šteta. Prešteta. Imao je građu za spektakularan film, imao je i više no dovoljno novca, suhe kešovine, i galeriju prvoklasnih glumaca. Imao je i velikog iskustva, dovoljno debele naslage profesionalnih znanja. Ali nije imao ono najvažnije: pošten odnos prema povijesti i ljudima. Zamijesio je i ispekao gnjecav, neukusan i nejestiv kruh. Šteta. Prešteta… Što je trebalo HRT-u da mu se baš tako osvećuje, a najvećem nacionalnom slavlju udijeli pljusku?

Marijan Vogrinec
Autor 13.8.2020. u 10:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija