Generalski udar na prigovor savjesti

Povezani članci

• Goran Sarić – Ljetopis 4: Tito, Kumrovec i Teta od Meda
• Čudesna istorija Srba
• Kritika ideologije i neoliberalizam
• Andrej Nikolaidis: Vesela strana propasti
• Krešimir Butković: Pokret praznih želudaca najperspektivnija je politička opcija
• Evropo, pamtiš li Holokaust?

U novinama je prije dva-tri dana, uz neskrivenu dozu bojovnog oduševljenja, objavljena sljedeća vijest: »Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka praktički je već donesena i samo treba proći potrebnu proceduru kako bi se počelo s njenom primjenom. Sama odluka da se ide prema vraćanju obveznog vojnoga roka donesena je vrlo lako, ali čvrsto i promišljeno.«

Nije se moglo pročitati tko je tu odluku donio tako »vrlo lako, ali čvrsto i promišljeno« – da li Hrvatski sabor na tajnoj sjednici, je li vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske dok je putovala po Americi, je li ministar Damir Krstičević osobno ili pak čitav think-tank u Ministarstvu obrane? – pa se to prešutno, čitava dva dana, držalo za vojnu tajnu.

No, vojna tajna je razotkrivena jučer, kada je premijer Andrej Plenković, prigodom obilaska vojarne na Plesu, podržao tu »čvrstu i promišljenu« odluku o uvođenju obaveznog roka, kazavši kako ministar obrane Damir Krstičević želi da »jednom ovakvom inicijativom, mjerom, idejom za sada, popularizira hrvatske Oružane snage, učini ih atraktivnima mladim ljudima, novim generacijama, onima koji se danas ne sjećaju vremena Domovinskog rata«.

A kako bi se tu popularizaciju vojske i to pretvaranje Oružanih snaga u atrakciju za mladež dovelo na zadovoljavajuću razinu, potrebno je izvršiti preventivni udar na – prigovor savjesti.

Nedavno se Pavao Miljavac – umirovljeni general, bivši ministar obrane, nekadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga i sadašnji predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora – javno zauzeo za ponovno uvođenje vojnog roka, ali uz bitan preduvjet da se pitanje prigovora savjesti riješi strože nego ranije. Izjavio je general u Slobodnoj Dalmaciji kako se to pitanje »kod nas na kraju počelo toliko široko tumačiti da je dovoljnom za oslobađanje od služenja vojnog roka postala obična izjava«, da bi jučer na N1 televiziji bio još odrješitiji.

»Prigovor savjesti može imati netko iz vjerskih razloga, zbog bolesti ili ako je u nekoj organizaciji koja strašno proklamira pacifizam. Nitko ne želi rat, ali ‘ja ne mogu gledati pušku’ i onda ne ide u vojsku, to više ne može«, poručio je Miljavac budućim ročnicima i onima koji to ne žele biti.

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora očigledno ne shvaća da je čovjeku za prigovor savjesti dovoljna – savjest. A da je savjest – kako je tumači Filozofijski rječnik – »skup načela, normi, kriterija i stavova po kojima pojedinac ocjenjuje svoje buduće ili već izvršene čine kao moralno dobre ili loše«.

Prema tome, ako je savjest odlika pojedinca, onda je i prigovor savjesti pojedinačno ljudsko pravo. I to pravo ne može biti zaštićeno samo kroz pripadnost nekoj organiziranoj grupi, pa bila ona vjerska ili civilna koja – kako to general kaže uz neskriveni podsmijeh – »strašno proklamira pacifizam«.

Zašto bi Miljavac pravo na prigovor savjesti i odbijanje nošenja oružja priznao Jehovinim svjedocima ili članovima udruge Pacifist, a istodobno ne bi uvažio ako se služenju vojnog roka usprotivi nečija osobna savjest takva kakva jest – mala i svakom stroju nebitna, nedjeljiva i nesklona udruživanju?

Zašto bi svatko morao uortačiti svoju savjest kao što je general uortačio svoju sa članovima Hrvatskoga generalskog zbora, među kojima ima i onih poput admirala Davora Domazeta Loše koji bi sada uveo obavezan vojni rok za sve, bez ikakvih izuzetaka, i koji nikome ne bi dopustio nikakav prigovor savjesti?

A kakva je to savjest koja drugim savjestima zabranjuje prigovor, poznato je svakome tko se sjeća da je Veliki Mobilizator – prema vlastitom priznanju – nakon što je započela agresija na Hrvatsku, savjesno sjedio na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu i čekao da mu naprave zubnu protezu, e da bi potom krenuo u jednako savjesno prozivanje veleizdajnika po zemlji Hrvatskoj i da bi to radio evo već četvrt stoljeća.

Uostalom, i sama ideja ministra obrane da uvođenjem obaveznoga vojnog roka »popularizira hrvatske Oružane snage i učini ih atraktivnima mladim ljudima, novim generacijama« predviđa i restriktivne mjere prema svojeglavim klincima koji se ne žele podvrgnuti takvoj popularizaciji. Oni će za svoj prigovor savjesti biti »nagrađeni« dvostruko duljim služenjem civilnoga roka od ročnika pod oružjem.

Čvrsta i promišljena odluka je donesena, i Damir Krstičević će ostvariti maskirne snove vrhovne zapovjednice koja je obavezno služenje vojnoga roka zagovarala u svojoj izbornoj kampanji, pa onda onog svog stranačkog i saborskog kolege u prošlom sazivu koji je agitirao za vojno novačenje »kako bi se svi mladići iz cijele Hrvatske prepoznali kao svoji i kako ne bi bilo antagonizma istoka i juga, sjevera i zapada«, a onda i onog pravaškog bukača koji bi vojnom službom riješio štošta – od »micanja nezaposlenih s ulice, od kocke i od kladionica« do stvaranja »čvrstih, stabilnih muškaraca, koji će biti spremni preuzeti odgovornost stvaranja obitelji«.

Zadovoljan će biti i onaj falš-general koji je davno prije sadašnje predsjednice države shvatio da samo vojska može spasiti zabludjele mlade naraštaje i koji je godinama u gluhe uši vikao: »Imamo mnogo poziva roditelja koji traže da ponovo uvedemo služenje vojnog roka, jer današnja mladež, kažu, ne poštuje nikoga i ne zna na kojoj strani izlazi Sunce.«

Novi list