GENOCID I ZAČINI

Autor 8.9.2012. u 09:14

GENOCID I ZAČINI

Neovisnost je kao prazan list papira na kojem ispisujemo svoje snove (Xanana Gusmão). 


Za Molučke otoke, koji su poznati i kao Mirišljivi otoci, danas kažu da su na kraju svijeta. Ali taj slikoviti arhipelag kojeg čine tri skupine otoka (Tidore, Ternate i Bacan na sjeveru,Ambon u sredini i Banda na jugu) nekada je bio središte svjetske trgovine začinima. Samo tu su, na cijelom svijetu, uzgajali karanfilić i muškatni orah. Stanovnici  otoka su tu dragocjenost, koja tada u svijetu praktično nije imala cijene, razmjenjivali za hranu i gotove proizvode koje su dovozili iz Malake, Jave, Indije, Kine i arapskog svijeta.

Začini su u Europu tada stizali preko Bliskog Istoka, a puteve je nadzirala Osmanlijsko carstvo. Upravo zbog toga su tadašnje europske pomorske velesile počele same tražiti puteve do riznica Mirišljivih otoka. Najprije je to plovidbom oko Rta Dobre nade pošlo za rukom Portugalcima, koji su tako prvi uspostavili nadzor nad prodajom začina. Središte trgovine začinima je postala Malaka, koja se tako nametnula i kao pomorsko i trgovačko središte svijeta. Portugalski putnik Tomé Pires je daleke 1515. godine zato zapisao: “Ko bude gospodar Malake, stegnuće za grlo i Veneciju…”

Nakon Portugalaca stigli su Nizozemci. Oni su brzo ustanovili da je monopol nad trgovinom dragocjenim začinima sa Mirišljivih otoka bitno unosniji od naporne utakmice sa lokalnim i europskim trgovcima. 1600. godine su tako sa vladarom Ambona sklopilil ekskluzivni sporazum o monopolu nad trgovinom karanfilićem. Dvije godine poslije su ustanovili Dutch East India Company, čiji cilj je bio preuzeti nadzor nad trgovinom začinima u tom dijelu svijeta i nemilosrdno uništiti sve druge takmace.

Kompanija je imala čak i svoju vojsku, koja je bila dovoljno snažna da kolonizira strane teritorije. To su pokvareni Nizozemci odmah i uradili. Sa sjevernim Molukom nije bilo problema. Poteškoće su bile samo na jugu, na otocima Banda, koje su činile više neovisnih malih država bez središnje političke strukture, sa kojom bi Nizozemci mogli sklopiti sporazum o monopolu. To Nizozemcima nije bilo po volji, jer ih je umjesto monopola čekala teška borba sa engleskim, portugalskim, indijskim i kineskim trgovcima. Zato se Jan Pieterszoon Coen, ondašnji guverner Batavije, gdje je bilo sjedište Dutch East India Company, odlučio za okrutan, alternativni plan.

Godine 1621. je sa  flotom krenuo prema otocima Banda i tamo pobio sve stanovnike. Zbog želje da steknu monopol nad začinima tada je umrlo najmanje 15 000 domorodaca. Nizozemci su ostavili na životu samo nekoliko pojedinaca da bi kolonizatore naučili kako uzgajati muškatni oraščić. Umjesto pobijenih domaćina na otoke su naselili robove koji su naporno radili na ukradenim plantažama. Nizozemci su u godinama nakon genocida, koji je i dan danas ostao bez premca u svijetu, planirano smanjili proizvodnju muškatnog oraščića, zbog čega je cijena tog dragocjenog začina na svjetskim tržištima u trenu
udvostručena, a mnogogdje i utrostručena. Nizozemska kompanija je kupila mastnu dobit, ali je uništavajuća i pohlepna kolonijalna politika za sva vremena obilježila politički i gospodarski razvoj otoka, koji su danas, kad pripadaju Indoneziji, samo još blijeda sjena nekadašnje svjetske trgovačke slave. 

Nedaleko od Molučkih otoka nalazi se Istočni Timor.Timor Leste. Prva država XXI stoljeća koja upravo ove godine obilježava desetogodišnjicu neovisnosti. Ta mlada država, koja se i zbog dramatične borbe za neovisnost ponosi dvojicom Nobelovaca za mir, za sobom ima slična krvava iskustva, kao što su ih nekoliko stoljeća prije doživjeli Moluki. A sada su drugačiji začini u igri. Prije svega nafta, koja svojim masnim crnim vonjem  danas omamljuje cijeli svijet. Na Timoru je u eksplozivnoj mješanici sa okrutnim indonezijskim nacionalizmom prouzrokovala genocid, u kojem je ubijena čak trećina otočkog stanovništa. Tako nisu ubijali ni u Kambodži. Na timorskim poljima smrti je naime u prosjeku umrlo više ljudi nego su ih u vrijeme vladavine Pola Pota pobili Crveni Kmeri.

Timor Leste je bio stoljećima portugalska kolonija.  Ali nakon lisabonske revolucije karanfila, koja je 1974. srušila fašistički Salazarov režim, i u Diliju, prijestolnici istočnog dijela otoka, počeli su razmišljati o neovisnosti. Ova beznačajna  kolonija na kraju svijeta Lisabon više nije zanimala. Na noge su se digli Indonežani, vlasnici zapadnog dijela otoka, kojima ljevičarski front Fretilin na istoku nije dao oka sklopiti. General Suharto se naime pobojao da će revolucionari u susjedstvu otok pretvoriti u neku vrstu komunističke tvrđave, što je naravno bio potpuni apsurd. Vođe Fretilina su bili u glavnom kršćanski socijalisti, koji su sa oduševljenjem čitali zelenortskog filozofa Amilcara Cabrala i brazilskog teoretičara Paula Freira. Sovjetski partijski sekretari ih nisu uopće zanimali.

Ali Suharta, koji je u godinama dolaska na vlast kod kuće pobio najmanje pola milijuna komunista, popisima njihovih pristalica je ustrajno opskrbljivala i CIA, te ideološke nijanse nisu previše zanimale.  A samo nekoliko dana nakon toga, kad je Fretilin 1975. objavio neovisnost Istočnog Timora, indonežanske čete su upale preko granice. U Džakarti su upravo tada bili u posjeti američki predsjednik Gerald Ford i njegov ministar vanjskih poslova Henry Kissinger.Washington je Suhartu dozvolio napad na Dili, ali pod uvjetom da vojne operacije počnu tek nakon što američki predsjednički avion napusti indonežanski zračni prostor. 

Više hiljada ljudi je pobijeno već u prvim danima okupacije. Philip Leichty, nekadašnji visoki funkcioner CIA-e u Džakarti, kasnije je svjedočio da je indonežanska vojska izuzetno okrutno tretirala pobunjene Timorce. Mnoga sela su sravnjena sa zemljom. U selu udovica, kako danas zovu seoce Kararas, samo u jednom danu pobili su 283 ljudi, što muškaraca, što djece. U jednom od susjednih sela natjerali su ljude u zgradu škole i zapalili je. Onaj ko je pokušao pobjeći dobio je metak u glavu. Mladi Lorenzo Gomez mi u Diliju kaže da su indonežansku okupaciju u njegovoj petnaestočlanoj obitelji preživjeli samo njih troje. On sam se spasio tako što je pobjegao u planine i kao dječarac se pridružio pokretu otpora.

1989. biskup Carlos Ximenes Belo je kasnije zajedno sa Joséom Ramosom Hortom, dobitnikom Nobelove nagrade za mir, pisao sjedištu Organizacije ujedinjenih naroda uNew York i generalnom tajniku poručio da njegov narod umire. Odgovora nije bilo. Generalna skupština i Vijeće sigurnosti su tada usvojili čitav niz rezolucija koje  su od Indonezije zahtijevale “hitno povlačenje trupa”. Ali pokolji su se uprkos tome nastavili. Daniel Patrick Moynihan, tadašnji američki veleposlanik pri OUN je naime uz suglasnost Washingtona planirano blokirao sve ozbiljnije mjere Organizacije ujedinjenih naroda protiv Indonezije  i o tome tajnim brzojavima ponosno obavještavao Henryja Kissingera.

Suhartov gestapo, poznat kao Kopassus, i njegova podivljala vojska su u četvrt stoljeća dugoj okupaciji pobili najmanje trećinu stanovništva. Skoro  200 000 ljudi. Genocid bez premca. Istočni Timor je postao otok grobova i križeva koji su posijani po teško pristupačnim selima pod planinom Ramelau, koja je precizno 100 metara viša od Triglava. Tamo su pobunjenike i seljane, koji su im pružali utočište, pobijali vojnim avionim koje su “našem najboljem prijatelju”, kako je u to vrijeme o Suhartu govorila Margareth Thatcher, pored Amerikanaca, pokvareno prodavali i Britanci.

Izmučenim otočanima su tada svi redom okretali leđa. Mada su Timorci za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagali Australijcima i skrivali ih od Japanaca, službenaCanberra je vrlo brzo zaboravila na tu vrstu pomoći.  Australijski ministar vanjskih poslova Gareth Evans je naime 1989. u vrijeme leta iznad Timora, sa indonežanskim kolegom Alijem Alatasom, iza leđa Timorcima potpisao sporazum, prema  kojem je Džakarta Australijcima dozvolila crpiti naftu i plin u timorskim teritorijalnam vodama. Proglašavanjem samostalnosti 2002. taj je sporazum naravno postao ništavan. Australija se morala ispričati Diliju i zaključiti novi naftni sporazum. Sada sa neovisnom državom Timor Leste.

Istočni Timor je uprkos nafti i desetinama milijardi dolara u državnom naftnom fondu još uvijek izuzetno siromašna, a sretna država. To se u Diliju, koji se, bez ozbiljnih urbanističkih nacrta, nekontrolirano širi uzduž mora, može primijetiti na svakom koraku. Ljudi su još uvijek puni revolucionarnog zanosa i radosti zbog samostalnosti. Država, koju je indonežanska okupacija posve dotukla, i zbog te neuništive volje polagano se ipak postavlja na noge. “Kupujte timorske proizvode! Izradimo Timor zajedno!” upozoravaju natpisi na gradovima i selima te male državice, koja neće da živi samo od nafte.Timor je oduvijek bio poznat po sandalovini, koju je hvalio još veliki portugalski poeta  Camões, i po odličnoj kavi, koju danas većinom pokupi poznati američki lanac Starbucks iz Seattlea. 

Timorci su ponosni na svoju prošlost. To vrlo jasno pokazuju i u novom Muzeju pokreta otpora kojeg su otvorili povodom ovogodišnje proslave deset godina samostalnosti. Zato, da buduće generacije ne bi zaboravile na okrutnu i britku prošlost, kažu. Ona je u Muzeju obrađena izuzetno podrobno, i nevjerojatno objektivno. Iako su mnogi junaci borbe za neovisnost, i legendarni Xanana Gusmão, koji je sada premier, još uvijek živi, niko od njih si ne prisvaja posebne zasluge za sticanje neovisnosti (za razliku od drugih poznatih zemalja slične sudbine). Niko nije napravio više od ostalih. Jer Timor su oslobodili svi oni koji nisu htjeli umrijeti, u jednoj od svojih poema ponosno je uskliknuo Fernando Sylvan. I kao upozorenje političarima oštro dodao: “Jeste li me čuli? Jeste li me stvarno čuli…?” 

 

SP DELA, 11.08.2012.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

 

Autor 8.9.2012. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija