Gheorghe Hagi u zmajevom gnezdu (jedan nogometni flasback)

Autor 18.10.2011. u 14:03

Gheorghe Hagi u zmajevom gnezdu (jedan nogometni flasback)

“Gheorghe Hagi je rukama namještao loptu na 40 metara, tamo negdje gotovo uz samu aut liniju, zatim se odmaknuo nekoliko koraka unazad. Njegova noga je tempirana bomba. Vrijeme se rasteže kao praćka od unutrašnje automobilske gume. Kratak zalet i lopta odlazi suvereno u moje sjećanje.”

Kad je bilo rato* imao sam veliku sreću da budem ranjen u stopalo nekoliko mjeseci prije početka 15. svjetskog prvenstva u nogometu u SAD-u 1994. Sasvim slučajno će činjenica da me je u stopalo pogodio geler minobacačke granate od 60 mm smrskavši mi prvu metatarzalnu kost, na koju se nastavlja nožni palac, ta mala činjenica će mi omogućiti odlazak u rehabilitacioni centar u Gatu Ilidžu nedaleko od Bihaća. Na ljekarskoj komisiji sam dobio oznaku TTP (teža tjelesna povreda), 6 mjeseci bolovanja, i 28 dana liječenje u Gati što je bilo ravno današnjem dobitku golfa na lutriji. Zapravo lažem, vrijedilo je to puno više. Vrijedilo je živu glavu na ramenima još pola godine, redovne obroke: tri puta dnevno jesti je bio poseban bingo, zatim dnevno sledovanje od pola kutije kolumbijskih cigareta Gales, topla i ljekovita mineralna voda, njega doktora i medicinskog osoblja, espresso kafa, i televizor koji je mogao raditi, jer je uvijek bilo struje. Pa ti onda nemoj uživati u svojoj rani.

Televizor je bio zaboravljeno čudo, bilo ih je posvuda, po praznim srpskim i muslimanskim kućama, ali su bili bezvrijedni za nas koji smo u izbjegličkim kućama slušali Radio Sarajevo sa radija koji je bio priključen na automobilski akumulator. U banjskom lječilištu u Gati, mjestu na samoj granici sa Hrvatskom, u zbilji smo graničili sa tzv. Republikom Srpskom Krajinom, popularnom SAO Krajinom, televizor se nalazio na prvom spratu u salonu sa foteljama, čistim tepihom i drugim civilnim blagodatima.

Zapanjujući je to bio kulturološki šok, ta mogućnost da, dok rato hukti punom parom, možeš gledati Romárija, Bebeta ili Gheorghea Hagija, karpatskog Maradonu kako zabija golove sa 40 metara iskosa, iz slobodnjaka, odapinjući nogu iz sve snage. Sa tog svjetskog prvenstva najviše se sjećam Rumunâ, Bebeta mršavog kao list papira, i niskog nabijenog Romárija koji je znao sa loptom ući u gol, jer je nije mogao odlijepiti od svoje kopačke.

S druge strane to je bilo čisto ludilo, gledati kako igrači ganjaju fudbal po zelenoj travi dok napolju gore svjetovi, galaksije, gradovi, kuće, štale, šume, sve u jednom paketu. Bilo je u tome za nas, mlade borce, nečeg možda i nepristojnog, malo stida što smo van stroja, jer se u isto vrijeme naši drugovi nalaze po uzavrelim ratištima. Ali živ čovjek brzo zaboravlja stvari, i začas sam se navikao na utakmice nekoliko puta dnevno, pa je bilo nemoguće overdozirati nogometom kao lošom brljom.

U Gati, koju su šarali potoci kisele vode, i u kojoj bi mještani prali veš, u našem centru najviše je bilo ranjenih iz 505. bužimske brigade, ako me sjećanje ne vara, ili smo ih toliko poštovali te nam se činilo kako dominiraju brojnošću. Bilo je to i logično, ako znamo da su Bužimljani bili elitna i najborbenija brigada 5. korpusa pa ih je bilo na svim zajebanim ratištima, a i njihova brigada od 4000 ljudi je bila daleko najmnogoljudnija.

Zaboravio sam reći da je većina ranjenika hodala na štakama, neki su bili u kolicima, rijetki su hodali na svojim nogama. Tako su ljudi šetali sa svježim niskim (potkoljeničnim) amputacijama, i njihovi batrljci su bili umotani elastičnim zavojem skrivajući crveni kraj noge koji je ličio na zatupljenu olovku. Jednog borca se dobro sjećam: zvali su ga Joja i bio je iz neke od bihaćkih brigada.

Neformalni dogovor je bio da se do četiri poslijepodne mogu konzumirati filmovi na videu, a poslije bi se svi skupili da gledamo Mundijal. Međutim, neki Bužimljani su gledali filmove Bruce Leeja, ponijela ih pjesma pa su zaboravili na naš termin za kibicovanje lopte. I nisu marili za nervoznu grupu ljudi koja je sjedila i čekala iza njihovih leđa da prenos konačno počne. Nikad neću saznati koga je Bruce Lee rastavljao na pozitrone, jer se u međuvremenu desila gužva. Zametnula se svađa i samo što nije počela sveopšta tuča. Mislim da je Joja sa niskom amputacijom htio spriječiti Bruce Leejeve osvetničke nakane. Bužimljani su se usprotivili. Joja je pao direktno na vrh batrljka pokušavajući ugasiti video, i upaliti kanal HRT-a. Tad sam prvi put shvatio šta znači liti krokodilske suze. To su suze veličine lješnika koje frcaju rafalno. Joji su odmah dali fortral ili morfij za ublaženje bolova. Bruce Lee je prestao lizati svoju krv i mjaukati opasno kao divlja mačka. Gheorghe Hagi je rukama namještao loptu na 40 metara, tamo negdje gotovo uz samu aut liniju, zatim se odmaknuo nekoliko koraka unazad. Njegova noga je tempirana bomba. Vrijeme se rasteže kao praćka od unutrašnje automobilske gume. Kratak zalet i lopta odlazi suvereno u moje sjećanje.

 

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Opomba:

* Lokalni naziv za riječ rat na području sjeveroistočne Bosne.

Tagovi:
Autor 18.10.2011. u 14:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija